Kakvi su to “homologacijski specijali” među automobilima?
Ukratko, riječ je o automobilima koji su većinom egzistirali u nekim prošlim vremenima i zbog pravila unutar pojedinih serija natjecanja dolazili na cestu u manje ili više trkaćem izdanju.
Ali kako ne bismo ostali samo na tom kratkom opisu, ajmo ipak malo u detalje…
Ako biste pričali s bilo kime tko je ikada izjavio nešto poput „Ma, prije su automobili imali dušu“, onda ta osoba u svom povratku u povijest najvjerojatnije podrazumijeva neke homologacijske specijale. Jer u današnje vrijeme izuzev par svijetlih primjera takvi automobili više ne postoje.
U pravilu su ih uništile raznorazne legislativne gluposti i pravila koja su svakodnevno sve striktnijeg tipa. Ali s druge strane su se homologacijski automobili nerijetko pokazivali i pretjerano skupim verzijama pojedinih modela i to je zapravo bio najveći čavao u lijesu zbog kojeg u današnje vrijeme takvih automobila (skoro) više i nema.
Neki od vas cijenjenih čitatelja misle kako su npr. Renault Megane RS, Volkswagen Golf R i Honda Civic Type R sami po sebi fascinantni automobili koji su sa staze stigli na cestu. No vjerujte da to ni približno nije tako.
Isto vrijedi i za BMW M4, Audi RS4, Peugeot 208 GTI te još svu silu automobila koji se dobrim dijelom naslanjaju na slavnu i bogatu povijest utrkivanja, dok su zapravo u realnosti tek automobili koji sve te navode i podsjetnike koriste skoro isključivo u marketinške svrhe.
Jer usprkos većim količinama snage, krućoj šasiji i svoj sili raznoraznih dodataka ovog ili onog tipa niti jedan od tih automobila nije nastao zbog nekih pravila vezanih uz nastup na stazi unutar neke serije natjecanja.
Većinom su to automobili koji u portfelju pojedinih marki služe kao trešnjica na vrhu torte i služe kao demonstracija sile i mogućnosti pojedinih proizvođača unutar nekih klasa i kategorija iz svijeta automobila.
I da… Naravno da takvi automobili fasciniraju svojim agresivnim izgledom, stavkama opreme i s brojkama koje nerijetko odlaze u nebo. Ali to i dalje nisu homologacijski specijali kakvi su nekada nastajali samo zato da bi neki proizvođač automobila s nekim svojim modelom mogao graditi svoju priču unutar domene auto-sporta.
Homologacijski specijali u pravilu jesu najjače verzije nekih modela pojedinih proizvođača automobila. Ali fora je u tome da za razliku od današnjih vremena u to doba proizvođači automobila nisu bili ti koji su inicirali priču oko njihove proizvodnje. U pravilu je od strane proizvođača došla ideja oko utrkivanja službenog tima u nekoj seriji automobilističkih natjecanja, a onda je ekipa iz udruge Fédération Internationale de l’Automobile (odnosno FIA u skraćenom obliku) rekla:
„Aha! Vi bi se utrkivali?! E pa onda izvol´te proizvesti XY primjeraka svog trkaćeg automobila i ponuditi ga unutar prodajne mreže s namjenom za cestovnu upotrebu!“.
I to je bilo to.
Nakon pažljivog su kalkuliranja proizvođači poput Forda, Audija, Peugeota, BMW-a, Porschea i mnogih drugih pokretali razradbeni ciklus za svoje trkaće automobile. A onda su pod kraj tog dijela priče sa svojih automobila skidali neke komponente i dodavali neke mrvicu „civilnijeg“ tipa i dotične nudili u prodajne salone kako bi i prosječni tošo mogao sjesti u npr. Audi Sport Quattro ili Reanault 5 Turbo II i pretvarati se da je vozač Rallyja.
U nekim su prošlim i danas već odavno minulim vremenima homologacijska pravila od strane FIA-e podrazumijevala 5,000 primjeraka tih trkaćih automobila s prenamjenom za cestovnu upotrebu.
Potom je tamo negdje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ta brojka pala na 2,500 primjeraka, a danas je ta homologacijska priča toliko pomaknuta da postoje trkaći automobili čije su cestovne verzije proizvođači morali proizvesti u tek nekoliko primjeraka, kako bi zadovoljili formu i svijetu utrkivanja podarili funkciju.
Ali tu više ne pričamo o nekim naizgled sasvim normalnim automobilima s opakim motorima i pogonskim sklopovima, već o raritetima kakve na cesti možda nikada u životu niste vidjeli.
A najvjerojatnije niti nećete, jer faktor ekskluzivnosti zajedno s basnoslovno visokim ciframa vezanim uz takve automobile probija krov na Burj Al Arabu, pa se takvi automobili najčešće čuvaju u kolekcijama ili muzejima.
Iskreno govoreći, u tom se dijelu priče zapravo gubi poanta, jer nekadašnji homologacijski specijali nisu bili namijenjeni čuvanju u muzejima, već uživanju u vožnji.
I da stvar bude bolja, velika većina takvih automobila bila je relativno skupa. Ali i dalje nije koštala nogu, ruku, onaj zdraviji bubreg i komad štitnjače, već nešto novaca više u odnosu na neku „običniju“ verziju modela s kojim su se timovi i vozači natjecali na stazi tijekom vikenda.
Orijentacija svakog od homologacijskih specijala u pravilu je bila usmjerena prema performansama. Neki su od proizvođača u svemu tome eksperimentirali s motorom te mjenjačkim i pogonskim sklopovima.
Neki su pak eksperimentirali s ovjesom i aerodinamičkim svojstvima. A neki su kombinirali sve od navedenog (i više od toga) ne bi li stvorili najimpresivniji trkaći automobil za cestovnu upotrebu i time potvrdili svoj status inovatora i pobjednika. Jer „Win on Sunday – Sell on Monday“ tih dana nije bila samo puka floskula ili tek nazivno impresivan i kul slogan, već i način funkcioniranja mnogih proizvođača automobila kojima su utrke bile utkane u DNA.
Uostalom, ako samo spomenemo Ferrari, sve je instantno jasno. Jer tvrdoglavijeg i prema svijetu utrkivanja usmjerenijeg proizvođača automobila nikada nije bilo. Niti će ikada biti.
Stoga staviti Ferrari u sklopu iste rečenice s Opelom, Fordom ili Mitsubishijem ne zvuči baš pretjerano realno.
No zbog homologacijskih pravila i automobila koji su zbog tih pravila nastali, dotični su proizvođači „običnih“ automobila itekako mogli ravnopravno stati rame uz rame s proizvođačima maloserijskih luksuznih i sportskih automobila.
U tome je i bila apsolutna ljepota homologacijskih pravila. A kao derivat sve te ljepote su na tržište iz godine u godinu stizali sve zanimljiviji, brži, jači i luđi automobili koji su samom pojavom odgajali generacije auto-entuzijasta.
Homologacijski specijali su dakle posebne i limitirane serije sasvim običnih modela automobila s kakvima su se možda svojevremeno vozikali vaši susjedi. Ali s obzirom na svu silu proširenja i spojlera, glasne i snažne motore te svu silu u to vrijeme atraktivnih i isto toliko nenormalnih komponenata ti su automobili predstavljali polje apsolutne fascinacije.
Uostalom, ako samo usporedite Ford Sierru 1.6D s onom na kojoj je pisalo RS500 Cosworth, postaje jasno o čemu se ovdje priča.
Isto vrijedi i za Fiat 131 koji je dodavanjem sufiksa Abarth postao opako i poželjno čudovište za natjeravanje po cesti ili pak BMW serije 3 (E30) iz kojeg je upravo zbog homologacijskih pravila nastala M3 „kockica“ i od prvog pojavljivanja na stazi ušla u legendu kojoj se i dan-danas klanjaju auto-entuzijasti diljem svijeta.
Sve su to u originalu bili sasvim obični automobili koji su preseljenjem u domenu utrkivanja dobili svoje homologacijske specijale. Odnosno opakije karoserije, setove spojlera i kotača od (pazite sad) aluminija te motorizaciju koja je svojim zvukovima ledila krv u žilama.
I zato se takvi homologacijski specijali u današnje vrijeme smatraju nekim od najposebnijih automobila svih vremena.
Iako su se homologacijski specijali mogli kupovati putem ovlaštenih mreža prodavača i zastupnika, nije prošlo dugo vremena do trenutka u kojem su samo povlašteni dobili privilegiju prodavati takve automobile.
U tom dijelu priče posebice vrijedi spomenuti Renault i Audi koji svoje poremećene varijacije na temu sasvim normalnih automobila nisu baš prodavali svakome. Ali s vremenom su se i Ford, Peugeot, pa čak i BMW počeli funkcionirati na identičan način. Stoga su ovi automobili jako brzo prelazili u domenu rariteta koje nerijetko nije bilo moguće kupiti. A kada je kupnja i bila moguća, cijene su im doslovce letjele u nebo, pa si mnogi zaljubljenici u kult Coswortha ili „Integralke“ nisu mogli priuštiti jedan od primjeraka.
Sve je to naravno dovelo do statusa kolekcionarskih automobila koji za te nekadašnje homologacijske specijale u današnje vrijeme itekako vrijedi.
Ali to ne treba nikoga pretjerano čuditi, jer je povijest oduvijek bila na cijeni, pa se takav trend jednostavno preselio u vremena u kojima živimo.
Tih su godina proizvođači automobila na sve moguće i nemoguće načine pokušavali optimizirati i pojeftiniti priču oko nastanka svakog pojedinog homologacijskog specijala.
Homologacijska su pravila bila itekako striktna, a cijene ovih automobila nisu bile neznatne. Pogotovo kada se u njih doda i razvoj trkaćeg programa koji je oduvijek skup neovisno o tome o kakvom se automobilu ili seriji natjecanja radi. Ali s druge se strane tijekom tog procesa nerijetko dolazilo do nekih tehnoloških i tehničkih rješenja i postignuća s kojima su proizvođači automobila kroz utrke gradili i ostatak ponude svojih cestovnih automobila.
I tako su uglavnom nastajali inovatori među njima koji se takvima i dan-danas prezentiraju.
Sama integracija između trkaćih i gradskih automobila je dakle omogućila proizvođačima da poboljšaju svoje modele i samim time svoj imidž na tržištu.
Paralelno s time je sam razvoj trkaćih komponenata predstavljao polje istraživanja noviteta i pomicanja granica, što su neki od proizvođača automobila itekako iskoristili. No nisu sve istraživane komponente i načini izrade istih opstali do današnjih vremena. Dapače, neke su se stvari pokazale pretjerano skupima, nepraktičnima ili pak nemogućima u smislu masovne proizvodnje, pa su proizvođači automobila s vremenom odustajali i prilagođavali dva naizgled nepoveziva svijeta u jedan.
Zato se valjda i dan-danas neki od proizvođača automobila hvale i pozivaju na te dane ponosa, tehnologije i slave.
Uglavnom, zbog svojih su sposobnosti, limitiranih serija i poremećenih karaktera homologacijski specijali oduvijek bili na cijeni. To je pogotovo aktualno u današnjem pomalo kastriranom svijetu automobila u kojem vladaju odjeli marketinga, ekolozi, ergonomi, psiholozi i stručnjaci za društvene mreže, a ne inženjeri i ovisnici o adrenalinu kakvi su nekada izmišljali nove tehnologije s naglaskom na ubrzanju, brzini i gripu.
Tih su „barbarskih“ godina brzi automobili tu funkciju ispunjavali do savršenstva. A homologacijski su se specijali uspjeli istaknuti čak i među najbržim i najekskluzivnijim modelima na svijetu. Samim time su pokazivali svoj neumoljivi i beskompromisni karakter s kakvim današnji automobili u moru ekološke svijesti i političke korektnosti nemaju nikakve veze.
Strogi zakoni o kontroli ispušnih plinova donijeli su svoje restrikcije. Zahtjevi za razinu buke i sigurnosne značajke donijeli su svoja pravila. I zbog svega su toga u današnje vrijeme serijski automobili uvelike opterećeni stavkama opreme, tehnološkim glupostima i sociološkom korektnošću.
Sve je to dovelo do njihove pretilosti, odnosno pretjerane količine kilograma što je na kraju krajeva u kombinaciji s anemičnim motorima i međusobno doniranim šasijama ubilo bilo kakav izraženi sportski izričaj među današnjim automobilima.
Zato homologacijski specijali zauvijek ostaju jednim od najimpozantnijih i najposebnijih dijelova auto-industrije svih vremena. I upravo zato se više nikada neće ponoviti.
Barem ne u onom neopterećenom i čistom obliku u kakvom su se pojavljivali nekada.
I zato će oni gore navedeni koji zajedno s nama kažu „Ma, prije su automobili imali dušu“ zauvijek biti u pravu.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
