BMW + Mercedes = Frankenstein na četiri kotača
Slažete li se s ovom jednostavnom matematičkom sintaksom?
Puristi će uvijek reći kako automobil treba ostati u svom originalnom stanju. Pa iako se dobrim dijelom s time slažem, jednostavno je nemoguće anulirati sav trudi i hrpetinu odličnih projekata koje su „tjuneri“ tijekom godina izbacivali iz svojih umova na ulice diljem svijeta.
Stoga purist u meni ponekad prisilno ode na spavanje, te ga zamijeni onaj „zločesti“ dio koji itekako odobrava pojedine projekte.
Iskreno govoreći, često se zapitam što bi u domeni tuninga značilo otići predaleko?
Je li definicija toga u izobličavanju pojedinih karoserija do krajnjih granica ili pak u spajanju naizgled nespojivog pod poklopcem motora?
Definira li se to kroz kotače koji napola stoje pod blatobranom i u odnosu na cestu stoje pod 45 stupnjeva?
Ili pak otići predaleko podrazumijeva nešto sasvim sedmo?
Realno gledano, odgovor na to pitanje nikada neće biti poznat, jer taman kada stvari postaju jasnije, eto nekog novog izobličenog monstruma koji usprkos zdravoj logici i dalje izgleda nekako dobro. Ili ide dobro. Ili oboje.
I zato se jednostavno prestajem truditi oko traženja odgovora, jer me svako malo nešto izbaci iz putanje. A vjerujem da je isti takav slučaj i s vama cijenjeni čitatelji.
Stoga se možda najbolje vratiti na puriste i njihovu kosu na glavi koja se itekako podigla onog momenta kada je automobil pred vama doživio svoju premijeru…
Štovateljima kulta marke BMW ne treba posebno apostrofirati što je Hartge i što sve ta tvrtka znači za pojedine BMW-ove modele. Pogotovo ako je riječ o osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su pojedine „kockice“ s oznakom te „tjunerske“ tvrtke išle poput Sotone na steroidima.
Herbert Hartge u sedamdesetim je godinama prošlog stoljeća slovio kao perspektivan vozač utrka. Pa iako rezultati to nisu pokazivali, i dalje se radi o čovjeku koji je znao jako dobro posložiti automobil za utrku koja pred njim stoji.
Stoga se nakon kratke trkaće karijere striček Herbert posvetio ideji sklapanja savršenog trkaćeg automobila za cestovnu upotrebu.
I tako to ide već skoro pola stoljeća.
Tijekom tog je vremena tvrtka Hartge proizvela neke varijacije na temu BMW-ovih automobila s kojima je imidž dotičnih podignut na praktički nedostižan pijedestal.
Stoga nikoga ne treba čuditi da je upravo ova tvrtka s vremenom u potpunosti zaslužila status proizvođača automobila u Njemačkoj.
Doduše, s obzirom na Alpinu, Kelleners, AC Schnitzer i mnoge druge, moglo bi se reći da je Hartge još jedan u nizu „tjunera“ kojima se posrećilo.
Ali to baš i ne bi bilo fer i korektno, jer jedna jasna distinkcija u odnosu na ostale „tjunere“ iz tog doba itekako postoji. A ta se svodi na konstantno trpanje velikih motora na mala mjesta, odnosno „engine swapping“, kako to nazivaju Ameri.
Iako to za mnoge nije predstavljalo ispravan način preslagivanja i dorađivanja automobila, Herbert Hartge je konstantno stavljao motore iz većih BMW-ovih modela u one manje. Primjerice iz „petice“ u „trojku“.
I to je bila baza od koje se kretalo dalje, odnosno u preinake i razradu ovjesa, mjenjačkog i pogonskog sklopa te sve one sitne i manje sitne detalje od kojih se projekti tuning-tvrtki razlikuju od automobila u svojim tvorničkim izdanjima.
Mnogi su takav način razmišljanja osuđivali i poželjeli stričeka Herberta zajedno s njegovim idejama spaliti na lomači. Ali s druge su strane postojali i oni kojima se cijela ta ideologija itekako dopala, te su željno iščekivali svaki novi projekt s Hartgeovim potpisom.
No čak ni ti vječni fanovi nisu očekivali 1988. godinu i jednu ideju koja je pobrkala ne samo motore i modele, već i marke automobila s čijim potpisom dotični modeli dolaze.
Naime, ako su štovatelji Mercedesa u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bili gospoda, a štovatelji BMW-a tek nabrijanci željni malčice luksuza, onda Mercedes F1 (kako je ovaj projekt nazvan) već u bazi predstavlja pokušaj spajanja nespojivog.
Baza je Mercedesova legendarna W124-ka u verziji 300E, odnosno limuzina srednje klase s motorom koji podrazumijeva 6 cilindara, 3 litre zapremine i nekih 190 konja. Dakle, sasvim dovoljno za 1988. godinu i prosječnog kupca ovakvog automobila iz Mercedesove ergele kvalitete, luksuza i slavne povijesti.
1988 Hartge F1No Herbert Hartge nije dijelio takav način razmišljanja, pa je sredinom 1988. godine svijetu predstavljen Mercedes 300E koji pod poklopcem motora nije imao onaj dezignacije M103.986, već M88.
A to pak u prijevodu znači da je motor u sklopu ovog Mercedesa doniran od strane BMW-a M5 generacije E28, odnosno BMW-a M1 ako ćemo biti dramatični.
Da… Dobro ste pročitali. Pred vama je službena fuzija dvaju najvećih rivala tog vremena na bojnom polju njemačkog tržišta automobila.
I samim time je ovaj Mercedes već u startu ispao svojevrsnim Frankensteinom.
I to nije sve…
Kako je g. Hartge vjerovao da Mercedes W124 zaslužuje bolji motor od onog koji je u njega ugrađivala matična tvrtka, ista je priča bila i s M88-motorom za koji je dotični gospodin vjerovao da BMW u tom dijelu priče o performansama nije iskoristio puni potencijal.
Stoga je ubrzo nakon transplantacije krenulo poigravanje s pojedinim komponentama, ne bi li M88-ica na kraju ispala jačom i sposobnijom inačicom same sebe.
Kada je sve to poigravanje privedeno kraju, Mercedes F1 raspolagao je s nekih 325 konja i nekih 350 Nm maksimalnog okretnog momenta (buraz).
Karoserija je olakšana, interijer je dobio nekolicinu unikatnih dijelova s Hartgeovim potpisom, a mjenjački je sklop doniran od strane BMW-a serije 6 E24.
Ovjes je pojačan točno tamo gdje je trebao biti, a posebno izvedeni amortizeri i opruge s potpisom tvrtke Bilstein osiguravali su performanse u zavojima, a ne samo na ravnicama, kao što je to bio slučaj s mnogim jakim Mercedesima iz tog vremena.
Stoga je u kombinaciji sa svim tim komponentama i ovećom dozom ludosti ovaj Mercedes doista zaživio punim plućima.
No usprkos tome je proizveden samo jedan-jedini primjerak, jer BMW u to vrijeme nije baš razbacivao svoje M88-motore, pa je cijela priča bila užasno skupa.
Tj. pretjerano skupa za prosječnog ljubitelja Hartgeove ideologije vezane uz automobile i njihove performanse.
I zato mnogi štovatelji lika i djela obje marke za ovu neslavnu i apsolutno fascinantnu fuziju nikada nisu čuli.
No to nikako ne znači da ovaj automobil ne postoji.
Dapače, postoji.
Cijena naravno nije poznata, ali efekt koji ovaj automobil sam po sebi donosi na cestu ionako nije mjerljiv novcem, već poremećenom maštom i prljavim strastima. Odnosno materijalima od kojih je ovaj automobil od samog početka sazdan.
I upravo to ga čini divnim.
Slažete li se?
