Oprez! Prevaranti su među nama
Ne, nije riječ o senzacionalizmu, već o stvarnom upozorenju baziranom na primjeru koji nam je u stanju žešćeg revolta poslao jedan naš čitatelj.
Radi se o prodaji polovnih automobila čije informacije i podatke (i dalje) lažiraju vlasnici i djelatnici nekolicine domaćih auto-salona koji se bave poslom uvoza polovnih automobila iz obližnjih zemalja.
Prije skoro godinu dana sam se u jednom tekstu dotakao uvoza automobila iz Njemačke, koji me zbog legalnog lopovluka i apsolutnog bezobrazluka praćenog popriličnim nepoznavanjem tematike nadležnih institucija nekoliko puta kompletno izbacio iz takta. No nema smisla ponavljati detalje vezane uz taj tekst i navode koji se u njemu nalaze, jer je dotičan ionako dostupan na našem portalu.
Zapravo sam taj slučaj vlastitog uvoza automobila spomenuo samo zato što se na našem tržištu već odavno nude alternative u obliku salona polovnih automobila, čiji vlasnici i djelatnici iz dana u dan na hrvatsko tržište dovoze polovne automobile iz susjednih zemalja.
Kako je za neki od takvih salona potrebno prije svega otvoriti tvrtku, čovjek bi očekivao da će vlasnici biti barem malčice odgovorni pred zakonom i da će se tog istog zakona barem malčice pribojavati, te da će o pojedinim navodima dvaput razmisliti prije nego neki automobil oglase na stranicama nekog od oglasnika. No naravno da sam bio u krivu, jer muljaže i lopovluk iz našeg sustava poslovanja jednostavno nije moguće iskorijeniti. Uglavnom, iako sam to zapravo negdje u glavi jako dobro znao, ona optimistična budaletina u meni se ipak (uzalud) nadala da možda i nije tako.
Generalno gledano, za svaku normalnu tvrtku vrijede pojmovi tradicije, kvalitete i korektnog pristupa kupcu, no u Hrvatskoj stvari samo nazivno slijede te realne i poštene atribute, dok se između redova uvijek traže neke rupe u zakonu i slični akti s kojima bi kupac zapravo bio prevaren, dok bi vlasnik (ili neki djelatnik) tvrtke zadovoljno trljao rukama bez ikakve brige oko toga je li kupac zadovoljan proizvodom ili zbog kupnje istog gaji homicidalne i suicidalne misli.
To vidimo na dnevnoj bazi u malom milijunu primjera – od vladajućih koji svojim glupim, šupljim i nekvalitetnim zakonima pogoduju lopovluku, preko samozvanih managera i vlasnika tvrtki koje s jedne strane prijavljuju ogromne dobiti, dok s druge državi duguju isto tako ogromne količine poreza, pa sve do „malih“ ljudi koji na ovaj ili onaj način pokušavaju ušićariti pokoju kunu viška. Tako ispada da riječ „poštenje“ više nema primjenu u stvarnom životu, već je preseljena u domenu za***ancije, što je pak krajnje demoralizirajuća i isto toliko realna činjenica.
Naravno da time generaliziram i da sam s druge strane apsolutno svjestan da postoje ljudi na čelu pojedinih tvrtki koji gore navedene pojmove gledaju kao nešto stvarno i ne prodaju se za sitne novce, no s obzirom na to da govorimo o većini, generalizacija ipak vrijedi – pogotovo u domeni prodaje polovnih automobila.
Naime, kada prodajemo automobil, isti za početak (između ostalog) navodi traženu cijenu. Dotična je cijena prvenstveno bazirana na godištu, opremi i ukupnom broju prijeđenih kilometara, a tek onda se uz nju vežu pojmovi održavanja, ukupnog stanja, novih guma, valjanosti registracije i osiguranja, te svih ostalih bitnih ili manje bitnih stavki.
Zatim se sve to lijepo upakira u neki tekstualni oglas, te se uz pokoju fotografiju prezentira na stranicama nekog od oglasnika. Naravno, kao potencijalni kupac u detaljnije preglede iz ponude polovnih automobila na domaćem tržištu uvijek krećem s pretpostavkom da je fotografija zajedno s opisom nekih 50% realnog stanja automobila, jer je čest slučaj da se uz gore navedene stavke napiše kako „automobil nije udaran“, „automobil je vozila žena“ i slične stavke. Dotične (gledano kroz lupu psihologije) automatski nešto skrivaju, jer ako za ništa nisi kriv, onda ti ne pada napamet unaprijed se braniti na bilo koji način, zar ne?! Samim time je oprez pojačan na 130%.
Uglavnom, velik broj ljudi u Hrvatskoj krivo (i lažno) prezentira svoje automobile, što može biti izuzetno opasno kada se u obzir uzme redovno održavanje automobila prosječnog hrvatskog vlasnika. No pustimo sad to, jer ljudi su oduvijek ljudi i to će uvijek i biti, pa samim time svatko normalan u našim krajevima s dozom rezerve uzima informacije o polovnom automobilu od „fizičke osobe“, te s oprezom pristupa kupnji.
S druge strane svijeta ponude polovnih automobila na hrvatskom tržištu postoji nekolicina tvrtki i salona koje ih uporno nude na tržište. Izbora uvijek ima, a ukoliko se nekom od kupaca čini da ne mogu naći automobil iskrojen po njihovom ukusu, kod nekih salona polovnih automobila postoji i opcija narudžbe. Dotična u prijevodu znači da je kupac u mogućnosti sam sebi pronaći neki automobil izvan granica, te salon polovnih automobila iskoristiti kao posrednika i tvrtku koja će dotični automobil dopremiti u Hrvatsku iz salona (npr.) u Njemačkoj. No za vlasnike salona polovnih automobila to uvijek predstavlja najgoru i najnepovoljniju moguću opciju, jer se u takvim situacijama zarada na svakom pojedinom automobilu bitno smanjuje.
Ako se pak kupac ipak odluči vjerovati svim divnim i predivnim izrazima i opisima aktualne ponude pojedinih salona polovnih automobila u našim krajevima, savjetovao bih oprez i što je moguće više provjera pojedinih navoda.
Zašto? Pogledajte primjer…
Kako sam u uvodu teksta spomenuo, prema ovom konkretnom slučaju prevare nam je pogled usmjerio jedan naš ogorčeni čitatelj, kojem se ovim putem zahvaljujem u ime redakcije.
Ukratko, radi se o jednom salonu polovnih automobila u Zagrebu čiji vlasnik očito nije dobro „odradio“ domaću zadaću, ili je pak nekom djelatniku s kvocijentom inteligencije sobne temperature u ledenom hotelu dao da „odradi“ oglas.
Konkretno, automobil o kojem se u ovom slučaju radi je Audi A4 Avant iz 2001. godine koji pod poklopcem motora ima 2,5-litreni Diesel-motor sa šest cilindara i Turbo-punjačem. Dakle sasvim normalan automobil kakav smo na cesti vidjeli već mali milijun puta.
Dotični automobil ima i hrpetinu dodatne opreme s kojom će svaki ljubitelj Audija (a i šire) biti itekako zadovoljan. No konkretan Audi A4 Avant srebrne boje ima i jedan oveći problem: točno 100,000 kilometara manje nego što je imao u salonu polovnih automobila u Njemačkoj.
Hmmm…kako je to moguće?
Je li riječ o tiskarskoj pogrešci? Ili je možda automobil u Njemačkoj krivo prezentiran? Možda je pak samo jako puno kilometara u posljednje vrijeme prelazio unazad, ili je jednostavno o nekoj zavjeri njemačkih salona polovnih automobila kojoj je cilj uništiti poštene Hrvate u toj branši?
Nekako mislim da se odgovor nameće sam po sebi – pogotovo ako pogledate originalnu cijenu u auto-salonu u Njemačkoj i usporedite je s onom koju „po dolasku“ traži auto-salon polovnih u Zagrebu (čiji naziv ne bih spominjao).
Kako oglas na stranicama renomiranog njemačkog oglasnika manje-više govori identične podatke vezane uz ovaj konkretan automobil, te na stranicama hrvatskog oglasnika prikazuje 100,000 prijeđenih kilometara manje, za pretpostaviti je da se radi o jednostavnoj (i nažalost tipičnoj) hrvatskoj muljaži u kojoj će najvjerojatnije stradati samo naivni kupac.
Da, automobil nudi i servisnu knjižicu, te podatke o „prvom vlasniku“, no sve je to (očito) lažno i izmišljeno kako bi se što bolje sakrilo realno stanje stvari i iz naivnog kupca izvukla zarada za (realno gledano) potencijalnu kramu.
…no srećom tu je ljudska glupost „odradila“ posao, te sam tako i dobio informacije oko ovog konkretnog primjera.
E sad…kako ne bi bilo ljutnje i (opetovanih) prijetnji od strane onih koji su se vezano uz ovaj tekst našli prozvanima, spomenuo bih sljedeće:
1. Naziv salona automobila u Zagrebu nije spomenut u tekstu (iako priznajem da sam se jedva suzdržao oko toga).
2. Naziv auto-salona u Njemačkoj također nije spomenut u tekstu (iako se na fotografijama nalazi „žig“ s reklamom salona).
3. Ovaj tekst nije sponzoriran ni od kakve konkurencije – bilo da se radi o onoj više ili manje lojalnoj.
4. Fotografije su uobličene u kopije zaslona mobilnog telefona, te su iz njih izbačeni svi podaci koji bi mogli naštetiti poslovanju oglasnika na kojima su nađeni.
Tome vrijedi dodati i onu osobnu stranu u sklopu koje je ovaj tekst jednostavno nastao zbog revolta uzrokovanog nepoštenjem. Nepoštenjem zbog kojeg jedan dio ljudi na vlastitoj koži osjeća posljedice, jer ih se automatski doživljava kao prevarante i lopove, iako svoj posao rade savjesno i odgovorno, te bez muljaža pokušavaju zadržati svoje „mjesto pod suncem“. To naravno cijelu priču stavlja u kontekst pozitivnog razmišljanja koje zbog nekolicine trpi negativne kritike, čemu pak još dodatno pomaže i država, tj. polu-napisani i idiotski zakoni koje samo lucidan čovjek može shvatiti ozbiljno. Zakoni koji poput onog o potrošačima iz 2003. godine (Klasa: 330-01/02-01/01, Zagreb, 29. svibnja 2003 – objava: Narodne novine, 10.06.2003. godine) koji pojam odgovornosti (u nekom krajnje nebitnom kontekstu) spominje čak tri puta, dok pojmove „kvaliteta“, „korektnost“ i „poštenje“ ne spominje niti u jednom od 115 članaka koje je potpisao sabor i njegov tadašnji predsjednik.
Nadalje, postoji i nešto što se naziva „Zakon o obveznim odnosima“ (Klasa: 330-01/04-01/05 Zagreb, 25. veljače 2004. – Osnovni tekst: NN 35/05 od 17.03.2005.) koji u smislu pojedinih bitnih pojmova nije ništa bolje popunjen, koji pak donosi barem jednu potencijalno bitnu uredbu:
„Kad postoje materijalni nedostaci
Članak 401.
(1) Nedostatak postoji:
1) ako stvar nema potrebna svojstva za svoju redovitu uporabu ili za promet,
2) ako stvar nema potrebna svojstva za posebnu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata,
3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene, odnosno propisane,
4) kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti,
5) ako stvar nema svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i koja je kupac mogao opravdano očekivati prema naravi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika o svojstvima stvari (reklame, označavanje stvari i dr.),
6) ako je stvar nepravilno montirana pod uvjetom da je usluga montaže uključena u ispunjenje ugovora o prodaji,
7) ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu.
(2) Ako je kupac na temelju izjava proizvođača ili njegova predstavnika očekivao postojanje određenih svojstava stvari, nedostatak se ne uzima u obzir ako prodavatelj nije znao niti morao znati za te izjave, ili su te izjave bile opovrgnute do trenutka sklapanja ugovora ili one nisu utjecale na odluku kupca da sklopi ugovor“
…no i to baš ne znači puno kada se uzme u obzir činjenica da je svaki pravnik u državi ovakve tekstove u mogućnosti tumačiti na stotinu i jedan način, pa zapravo čovjeku ne ostane drugo, nego sjesti i plakati. Zato mi je i drago da postoje mediji poput ovog našeg, na kojima bez ikakvog problema mogu uputiti kritiku svima koji poštenje gledaju kao smiješan i glup pojam s kojim se služe ljudi zapeli u nekim drugim vremenima.
Žalosno je samo što se skoro nikada ne događa kritična masa onih kojima je takvih prevara dosta, jer se ovakvim sporadičnim reakcijama na takav način poslovanja i razmišljanja bez problema stvori „iskra“, no dotična se isto tako bez problema i velikom brzinom ugasi.
Nadam se da neće i ovaj puta biti tako.