Mali podsjetnik na Dodge Viper

Voljeli ga ili mrzili, Dodge Viper je automobil iza čije se ideje „krije“ potpuno ludilo. Stoga ovaj automobil itekako zaslužuje status koji među automobilima ima – čak i danas kada je kao model potpao u ropotarnicu povijesti.

Dodge viper - jedan od najluđih automobila svih vremena.
Dodge viper – jedan od najluđih automobila svih vremena.
foto: Dodge

Kada je sredinom osamdesetih Roy Sjöberg oko sebe okupljao „Team Viper“, mnogima se činilo kao da Dodge pokreće vlastitu TV-seriju. No ekipa iza ovog prozaičnog vremena brojala je ukupno 85 članova i kao zaduženje je imala vratiti Dodge u domenu apsolutnog ludila na četiri kotača, te je uz milijun manjih i većih kamenčića po putu 1989. godine konačno pokrenuta priča oko Vipera.
Ideja je bila jednostavna – sagraditi automobil oko motora i mjenjačkog sklopa. I upravo to je i učinjeno.

Ovako je izgledao koncept RT/10.
Ovako je izgledao koncept RT/10…
foto: Dodge

Originalni motor trebao je imati osam cilindara i zapreminu motora od nekih šest litara, ali g. Sjöberg je uspio prekrižiti tu stavku i podati se unutarnjim demonima, pa je na kraju Dodge Viper R/T premijerno zasjao s deset cilindara i zapreminom motora od apsolutno nepotrebnih osam litara.
Glomazan i pomalo arhaično koncipiran motor je putem ručnog mjenjača i bez ikakvih raspoloživih elektroničkih pomagala na stražnje kotače slao ukupno 400 konja, što je u usporedbi s mnogim manjim motorima sportskih automobila tog vremena bilo relativno blijedo i malo. No Viper je usprkos tome dobio instantnu slavu i publiku koja se praktički od samih najava otimala za svoj primjerak.

...a ovako je početkom devedesetih Viper RT/10 stigao na scenu.
…a ovako je početkom devedesetih Viper RT/10 stigao na scenu.
foto: Dodge

Inicijalno je Viper bio automobil za poremećene ljude. Kao dokaz tome izuzev ogromnog motora i pretpotopnog ručnog mjenjača, tu je i apsolutan manjak bilo kakve elektronike. Dakle, nema sustava kontrole proklizavanja. Nema „launch-control“ sustava. Nema ABS-a ni Servo-pumpe koja olakšava okretanje volana. Od luksuza unutar interijera kupac je za nekih 50,000 dolara dobio radio i kazetofon, te plastične prozore u kombinaciji s platnenim krovom. Nije bilo nikakvih doplata, nivoa opreme ni bilo kakvih drugih nepotrebnih gluposti kakvima se današnji sportski automobili diče.
Viper je bio automobil za mazohiste i kao takav je na tržište donio ogromnu količinu karaktera i predstavljao pravi otrov za sve one „mlake“ sportske automobile kakvi su tih godina izlazili na tržište.

Viper GTS - ista doza ludosti u coupé verziji.
Viper GTS – ista doza ludosti u coupé verziji.
foto: Dodge

Faza dva (odnosno SR II) za Viper nije donijela ništa spektakularno novo. Tek se tu i tamo u sklopu našao pokoji „luksuzni“ detalj (ukoliko klima-uređaj vidite kao nešto luksuzno), ali se zato poradilo na ovjesu i na motoru koji je zadržao svu megalomaniju i profitirao s još pedeset konja više.
Od ostalih zamjetnih promjena vrijedi spomenuti tek par boja koje su kupcima stajale na raspolaganju, te Coupé-izvedba, odnosno Viper GTS. No to je ukratko to i Viper čak i na vratima novog milenija nije odustajao od ideje apsolutne jednostavnosti i potencijalnog suicida.

Kada na automobilu postoji naljepnica "pripazite na noge zbog vrućine"...
Kada na automobilu postoji naljepnica “pripazite na noge zbog kipućeg ispuha”…

ZB I, odnosno treća generacija (ukoliko fazu 2 računamo kao drugu) donijela je sasvim novi dizajnerski izričaj, ali je baza i dalje ostala ista. Viper nije posustajao ni veličinom motora, niti je ubojiti karakter ovog automobila na bilo koji način zauzdan. Dapače, s obzirom na to da je V10-motor i dalje bio prisutan, nikoga nije čudilo ni to što je zapremina motora još povećana, te da je u sklopu treće generacije motor imao 8,3 litre i raspolagao s preko 500 konja. No ova je generacija Vipera otišla iz ruku „Team Viper“ ekipe, te je preuzeta pod okrilje Street and Racing Technology (odnosno SRT-odjela) koji i dan-danas fascinira svijet automobila sa svojim poprilično poremećenim automobilima. Uostalom, ako netko ne zna što je SRT i čemu taj odjel služi, spomenuo bih samo Challenger Hellcat i sve ostale izvedenice pojedinih Dodgeovih modela koji na raspolaganju imaju preko 700 konja i sve je jasno, zar ne?!
E, pa ta ista ekipa svoje je danas poslovično ludilo isklesala i izoštrila na Viperu.
Pametnom dosta, zar ne?!

Prva generacija ACR-verzije za Viper SRT10.
Prva generacija ACR-verzije za Viper SRT10.
foto: Dodge

Četvrta generacija Vipera, odnosno redizajn ili faza ZB II zapravo je tek redizajn koji je za Viper donio tek blago osvježenje.
Roadster-verzija bila je tu zajedno s Coupé-verzijom, obje su raspolagale s redizajniranim i zapreminom od 8,4 litara još malo većim V10-motorom, te su na stražnje kotače ovisno o izvedbi gurale nekih 600 konja. Krajem životnog vijeka ove generacije (tj. redizajna) modela dogodio se i Viper ACR X, koji je na Nürburgringu postavio vrijeme od 7 minuta i 3 sekunde, odnosno vrijeme koje je posramilo višestruko skuplje, jače, brže i razvikanije sportske i super-automobile tog vremena.
Time je Viper i na Nordschleifeu mnogima uzeo mjeru i postavio se kao respektabilna sila koju ni u bunilu nije bilo moguće nazvati „tipičnim neupotrebljivim Amerikancem“.
To doduše nimalo ne čudi, jer je Viper praktički od samog početka bio itekako često viđen gost na stazama diljem svijeta, te je u konkurenciji GTS-automobila Viper bilježio velik broj pobjeda. Time je Dodge jasno pokazao da je na stazi itekako ozbiljan igrač vrijedan pažnje i sponzorskih novaca, ali je paralelno s tim trkaćim podvizima profitirala i cijela jedna generacija uličnih trkača i ekipe koja obilazi „track day“ natjecanja diljem svijeta.
Dodge Viper je u to vrijeme sve više iza sebe ostavljao ideologiju jednostavnosti i orijentirao se konkurentima daleko razvikanijih imena, te im prašio guzice čim je za to dobio priliku.

Posljednja generacija Vipera izgledala je ovako.
Posljednja generacija Vipera izgledala je ovako.
foto: Dodge

Peta je (odnosno VX I) generacija za Viper ujedno i posljednja, te je vrlo izvjesno da se saga oko ovog Dodgeovog monstruma više neće nastaviti. No pustimo sad na momenat taj dio priče.
Peta se generacija Vipera dogodila 2013. godine i na nišanu je u Americi primarno bila Corvette, dok su izvan SAD-a u ciljniku bili automobili poput Porschea 911, Nissana GT-R, Lamborghinijevog modela Gallardo, te Ferrarija 458 Italia. I da stvar bude bolja, SRT je odradio toliko dobar posao, da su manje-više svi konkurenti neovisno o zemlji iz koje dolaze, „pali za domovinu“ pred ovim (tada) najnovijim Dodgeovim pokretnim užasom.
Čak je i prije ACR-verzije modela Viper bio dovoljno poremećen i brz da u oblaku prašine ostavi nazivno puno brže i skuplje sportske automobile, ali ako ćemo realno, sve je to bilo daleko od onoga gdje je Viper kao model započeo svoj pohod prema statusu legende.
Da, ACR-verzija postavila je rekordna vremena na hrpetini staza i definitivno će trebati vremena da se ta vremena „skinu“ od strane nekog drugog proizvođača i(li) modela, ali SRT je u posljednji Viper nakrcao na tone i tone trkaće tehnologije, senzora i pomoćnih sustava koji su Viper jednostavno omekšali.

Viper SRT10 ACR doživio je i svoju drugu generaciju.
Viper SRT10 ACR doživio je i svoju drugu generaciju.
foto: Dodge

Da, Viper je i u sklopu svoje posljednje generacije bio opak stroj s ogromnim motorom i itekako visokim nivoom mogućnosti, ali s druge strane je s originalnim Viperom R/T-10 jednostavno neusporediv. Neki će to nazvati evolucijom, a neki pak ne, ali i jednima i drugima može biti itekako žao što se Dodge Viper više ne proizvodi.
Razloga naravno ima mali milijun, no s obzirom na to da su danas ipak aktualna neka druga vremena u sklopu kojih arhaični komadi nasilne automobilske povijesti u kombinaciji s megalomanskom potrošnjom goriva više jednostavno nisu poželjni, takav rasplet za ovog američkog monstruma jednostavno je (i nažalost) logičan.
Jer usprkos sve višim pragovima performansi i sve bržim sportskim automobilima, Viper je oduvijek imao jedan težak teret oko vrata. Teret koji mu je kao modelu na neki način i presudio, jer cijela ta „macho“ ideologija kombiniranja ekstremnih sportova s četiri kotača i volanom više nije u modi, pa je i Viper izgubio svoje mjesto i prebacio se s ulice i staze u povijesne knjige.

U ovom se društvu Viper našao po izlasku na tržište.
U ovom se društvu Viper našao po izlasku na tržište.

Stoga još jednom vrijedi ponoviti…voljeli ga ili ne, Viper je doista jedan od ne samo legendarnih američkih automobila, već i jedan od onih koji su legendu proširili daleko od SAD-a.
Riječ je o automobilu koji je zaslužio poštovanje auto-entuzijasta diljem svijeta, te svoj status legendarnog sportskog automobil dokazao i na cesti i na stazi.
Zato i zaslužuje poštovanje, a sve ostalo su tek priče koje ne treba shvaćati ozbiljno.

Pozdrav jednom od neponovljivih automobila.
Pozdrav jednom od neponovljivih automobila.