Oprez: Vaši osobni podatci nisu privatni – Je li GDPR u domeni automobila zakazao?
Bez ikakvih šala i pošalica – ovo je stvarno jedan bitan tekst. Ili je barem bitna tema s kojom se dotični bavi. Ili se meni barem čini da bi trebala biti.
Uvodni dio…
Internet je super. Stvarno jest.
I to će potvrditi svatko od nas kome je ikada palo na um informirati se oko bilo čega, saznati neke nove stvari o nekim već poznatim stvarima ili pak samo pretvoriti pjesmuljak s YouTubea u jedno od zvona za mobilni telefon.
Na internetu je moguće saznati sve živo i neživo. Korisne informacije i one ne baš toliko korisne.
Jer otkad je Tim Berners-Lee izmislio „mrežu“ (odnosno World Wide Web), ljudima se pod prstima nalaze tone i tone informacija. I to u roku od samo jedne sekunde od ideje za traženjem do pronalaska traženog.
Samim time je prava šteta da najveća baza znanja svih vremena biva eksploatirana od strane ego-manijaka i ekipe koja i dan-danas nije otkrila „kako se ima onaj seks“ ili kakve je gaće na sebi prekjučer imala neka zvijezda Turbo-Folka. Jer umjesto pronalaženja korisnih informacija i davanja istih tom digitalnom i virtualnom svijetu, u današnje vrijeme imamo tone i tone društvenih mreža, porno „Tube“ stranica i reklama s kojima se korisnici Interneta na dnevnoj bazi zadovoljavaju.
I to je zapravo tužno, ali protiv ljudske prirode i sveopće nezainteresiranosti ljudskog roda prema znanju, trudu i pameti jednostavno ne možemo ništa.
A zašto to sve pričam?
Jednostavno zato što su nakon kompjutera, laptopa, servera, pametnih telefona i tableta, na red za internetsku povezivost stigli i automobili.
Pojavom GPS-sustava i njihove integracije unutar današnjih Infotainment-sustava, svi su automobili postali povezani s nečim. I zapravo ispada kako su u današnje vrijeme upravo automobili postali najsofisticiranija računala koja mnogi od nas posjeduju. Ispunjeni su stotinama senzora. Mjere sve žive i nežive parametre, ne bi li vozač za volanom imao što je manje moguće posla.
Naše dane i sate provedene u prometu kroz svu tu tehnologiju pokušavaju učiniti ljepšima, boljima, korisnijima i zanimljivijima. Ali sve to rade na jedan apsolutno kriv način. Jer ideja oko tehnologije u smislu pomoći nekako je putem zastranila i prerasla u praksu koja podrazumijeva preuzimanje kontrole iz vozačevih ruku u kaotičan svijet nula i jedinica.
A to je jednostavno krivo i točka.
I vjerovali ili ne, to je tek dio problema. Jer mnogi današnji automobili konstantno bilježe i kopiraju vaše navike za volanom, parametre na koje vaša vožnja utječe, rute kojima se krećete i raznorazne privatne podatke – i to najčešće posredstvom mobilnog telefona.
Naime, kada kupite automobil, najvjerojatnije poput mene pretpostavljate da je dotični automobil u vašem vlasništvu, u vašoj kontroli i podređen prvenstveno vašim idejama, željama i potrebama. No to je samo privid, jer pravi vlasnici podataka koji kolaju senzorima niste vi, nego proizvođači automobila koji ste masno platili. U godinama koje dolaze većina će novih automobila u prodaju doći s ugrađenim internetskim vezama i poveznicama.
Prema tome streme svi – od velikih do malih proizvođača i neovisno o klasi i kategoriji unutar koje se pojedini modeli nalaze i prodaju. Automobili sve više postaju pametni telefoni na kotačima, koji šalju i primaju podatke iz raznoraznih aplikacija, društvenih mreža i slično. Stoga je samo pitanje vremena kada će na zaslone svih tih Infotainment-sustava početi stizati reklame, podaci nekih osiguravajućih društava i obavijesti o „senzacijama“ poput purećeg zabatka na sniženju u lokalnoj prčvarnici od super-marketa.
Neke marke automobila već danas imaju u sebi integrirane sustave pomoću kojih vas po potrebi mogu pronaći ako npr. ne platite račune. I sve to potpada u domenu „telematike“ (kako to proizvođači automobila nazivaju) unutar koje čak niti u 2019. godini sve to nije bilo definirano kao narušavanje privatnosti i uplitanje u zaštitu osobnih podataka.
Ajmo malo o GDPR-u…
Dakle, za početak ovog dijela priče mogu reći samo nek me GDPR lijepo poljubi u dupe. I to zajedno s autorima te notorne gluposti koja ionako dobro dođe samo ljudima koji se iz nekog razloga žele skrivati od nekoga ili nečega.
Iako postoji i svako malo nam svima komplicira život, GDPR u domeni informacija koje kolaju sustavima unutar automobila nema nikakvog smisla niti utjecaja na nešto konkretno. Auto-industrija se nekako u tišini infiltrirala u sve naše osobne podatke i oko toga nitko ne radi nikakvu dramu. A trebalo bi je raditi. I to često i glasno.
Jer današnji automobili o nama znaju puno više nego bismo mi to htjeli. I to nije stvar neke retardirane teorije zavjere poput chemtrailsa ili žabolikih arahnida u ljudskom obliku koji su se spustili s Andromede i žive među nama, već realnosti koje smo zapravo svi mi itekako svjesni. Ali mnogi o tome jednostavno nažalost ne razmišljaju.
GDPR itekako ograničava pristup pojedinim podacima i time zakonski pokušava zaštititi našu privatnost, ali proizvođači automobila i dalje mogu prikupljati raznorazne informacije o nama i našim automobilima, te s njima činiti što god ih je volja.
Jer uredbe o privatnosti u tom dijelu priče ispadaju poput jumfera u kupleraju – nespremne, nesposobne i bez jasne definicije koja bi regulirala „što i kako“. A da stvar bude bolja, većina proizvođača automobila naše podatke drže u tajnosti čak i od nas samih, te se cijela priča i dalje skriva iza definiranih „pravila o privatnosti“ napisanih na jeziku koji samo majka odvjetnika može voljeti.
Dakle, vratimo se još jednom na početak ovog dijela o GDPR-u i eto mi još jedne puse posred dupeta, jer ta regulativa u domeni auto-industrije i zaštite podataka ne vrijedi ni papira na kojem je napisana.
Novi automobili predstavljaju problem…
Da… To je definitivno istina. Jer automobili tijekom posljednjeg desetljeća sve više i jače streme prema povezivosti i inim drugim floskulama tog tipa. A to pak u prijevodu znači da je već odavno stiglo vrijeme kada vaš život na cesti nije samo vaš, jer podaci prikupljeni tijekom vožnje može gledati, provjeravati i reciklirati jako puno setova očiju.
Neki današnji automobili u sebi imaju tvrde diskove kapaciteta i do 200-300 Gb, te na njima bilježe sve žive i nežive informacije i parametre oko automobila i vas kao vozača. Senzori na automobilu bilježe podatke koji sežu od tlaka u gumama, preko prosječne potrošnje goriva, pa sve do maksimalne brzine kojom ste vozili u naselju. Znate, onda kada niste dobili kaznu, tj. kada vas nije “okinula” kamera. Infotainment-sustav u kombinaciji s navigacijskim sustavom bilježi rute kojima se krećete, glazbu koju volite, restorane koje posjećujete i dućane u kojima kupujete gaće i čarape.
Isti taj Infotainment-sustav putem spajanja s mobilnim telefonom ima uvid u vaš imenik, društvene mreže i kontakte na njima, a onda su tu i galerije fotografija, te raznorazne poruke koje se nalaze na vašim telefonima. Ostali dijelovi automobila putem senzora bilježe i koliko često dišete, kakvi su vam otkucaji srca, kada ste i koliko u danu umorni, te kakva je ambijentalna temperatura potrebna da se ne biste znojili ili smrzavali.
I sve to predstavlja veliki problem već samo po sebi, jer nitko od nas nije potpisao da automobili sve te podatke dijele s ekipom koja plaću prima od strane proizvođača kojima se svi ti podaci šalju.
„Napretkom kroz tehnologiju“ (da citiram marketinšku floskulu s kojom se reklamira Audi) ili pak stvaranjem „ultimativnog vozačkog stroja“ (što je pak BMW-ova marketinška floskula kojoj se slijepo priklanjaju sektaši), automobili postaju sve pametniji.
I to ne bi bio problem kada sva ta pamet od strane automobila ne bi bila u apsolutnom reciprocitetu u odnosu na prosječnog vlasnika dotičnog automobila. Izuzev 5G-mreže i napredne povezivosti s kojom mnogi proizvođači pokušavaju doprijeti do milenijalaca koji danas kupuju automobile, prepoznavanje lica i slične ideje već su postale stvarnost. Jer imati ključ u automobilu odjednom je proglašeno glupim, lošim ili nepotrebnim.
I to je budućnost, sviđalo se to nama ili ne. A da stvar bude bolja, tu je budućnost masa prigrlila kao nešto super i genijalno – i to samo zato što im još jedna stvar unutar svakodnevice stoji na usluzi i razmišlja umjesto njih.
Proizvođači će takav pristup i način “razmišljanja” (naravno) prigrliti objeručke i prodavati sve te novotarije kao da sutra ne postoji. Reklamirat će ih s milijunima floskula i u roze mašnice upakiranih riječi, a iza kulisa svega toga eto nam još podataka koji nekamo idu i s kojima bi se netko kad-tad mogao poslužiti. Jer kupci novih automobila od šume najčešće ne vide drvo. I to je također problem s kojim se očito nitko baš pretjerano ne zamara.
No još je veći problem sveden na moment u kojem će se netko odlučiti iz puke dosade ili želje za promjenom prodati svoj automobil krcat svim tim privatnim podacima, jer tada ova loše definirana pravno-korisnička priča iz koliko-toliko službenih (da ne kažem definiranih) krugova odlazi pod utjecaj „nekih drugih ljudi“.
Polovnjaci kao još veći problem…
Nedavno sam s prijateljem na ekranu Infotainment-sustava u njegovom Mercedesu tražio neku adresu. I ne… Nismo tražili nekakve salone za „body to body masažu“ ili nešto u tom stilu, već se radilo o restoranu u kojem smo jednom davno bili, a nismo se mogli sjetiti kako se zove i koja je točna adresa. Uglavnom, kako Mercedes nije kupljen kao nov, možda je element iznenađenja po tom pitanju na neki način trebao izostati.
No svejedno smo blijedo gledali u ekran kada se na njemu počele ispisivati adrese i rute iz Njemačke kojima je putovao (pretpostavljamo) bivši vlasnik.
Dakle, prodajom automobila i dolaskom istog na teritorij Republike Hrvatske, svi ti podaci nisu nestali, već su itekako o(p)stali unutar automobila – zajedno s telefonskim imenikom koji je uz neke od tih adresa unutar navigacijskog modula itekako bio vezan.
Stoga bismo u nekoj bližoj budućnosti npr. putem kroz Njemačku bez problema mogli dobiti podsjetnik da svratimo na kavu kod Heike koja u Bonnu obitava u ulici Kaiserstrasse 23b na trećem katu – iako tu osobu nikada u životu nismo vidjeli.
A saznali smo i da jedan od izuzetno često puta biranih brojeva telefona pripada nekome tko je u telefonskom imeniku bio uveden kao “Schatzie”.
Vidite li problem?
Tržište novih automobila je ogromno. Ali tržište polovnjaka još je veće. I što je najbolje od svega, na njemu nema nikakvih ograničenja. Jer bilo tko od nas u bilo koje doba dana i noći može bez problema svratiti na eBay i tamo kupiti 2 godine stari Cadillac iz Alabame. Ili pak samo Infotainment-sustav iz dotičnog Cadillaca.
Isto tako priča može djelovati i obrnuto, te je lako moguće da vaš aktualni BMW, Toyota ili Renault uskoro bude na prodaju i da će npr. završiti u vlasništvu Rumunja koji živi u Temišvaru i zove se Alexandru.
A tada će Alexandru imati svu silu podataka na raspolaganju – od vaše adrese i broja telefona, preko brojeva telefona ljudi s kojima komunicirate i Facebook, Tinder i YouPorn lozinki, pa sve do fotografija ljudi s kojima se družite i mjesta na kojima ste se nalazili, te koja ste posjećivali za vrijeme trajanja vlasništva nad dotičnim automobilom.
Jer zakon ne obvezuje nikoga da sve te podatke očisti, zastupnike nije ni najmanje briga, a ljudi sami po sebe na takvog što niti ne pomišljaju, već pukom inercijom „slijede svoje snove i želje“ i prodaju automobile, ne bi li u najkraćem mogućem vremenskom roku kupili drugog, boljeg i tehnološki zrelijeg limenog ljubimca. Taj se kompletan proces odvija bez ikakvog razmišljanja o potencijalnim posljedicama i u fokusu se nalazi samo nešto novo, drugačije i moderno što na sebi ima karoseriju i četiri kotača.
A podaci su i dalje tu „na izvol´te“.
Vidite li sada problem?
Naime, ne mora se dogoditi ništa loše, jer postoje velike šanse da budući vlasnik bude isto toliko nezainteresiran kao što je to bio slučaj i s bivšim gazdom automobila. Samim time niti jedan neće imati pojma o postojanju sve sile detaljnih podataka koje automobil nosi u sebi. Ali već se događalo da pojedinci do nekih podataka dolaze slučajno ili na silu, te ih iskorištavaju na ružne i loše načine, odnosno za maltretiranje nekoga ili pak nečiju degradaciju.
Primjera već sada ima hrpa, ali jedan od najočitijih dogodio se u Australiji prošle godine, kada se jedna 38-godišnja žena nije mogla riješiti svog bivšeg dečka. Njih su dvoje par godina prije kupili Land Rover, pa je nezadovoljni bivši imao sve relevantne podatke o automobilu.
Nakon prekida je nabavio nekakvu aplikaciju za praćenje, te u nju ukucao podatke o automobilu i vlasnici, a kako je već otprije spajao svoj telefon s automobilom putem „In Control“ aplikacije, mogao je u bilo koje doba dana i noći pristupiti podacima unutar automobila. I tako je pratio svaki korak dotične gospodične i time joj itekako zagorčavao život, pojavljujući se iznenada u restoranima, dućanima, teretani i u spavaćoj sobi – i to nerijetko uz prijetnje, te nakon što je žena u tajnosti čak dvaput promijenila adresu.
Dakle, zlobni i jadni ljudi među nama (a svi znamo da ih itekako ima) ovu će kombinaciju zakonskih rupa, tehnoloških rješenja i nezainteresiranosti vlasnika automobila uz samo malo znanja i spretnosti itekako moći koristiti za svoje prljave ideje.
I samo je pitanje vremena kada će netko od vas odvesti automobil u servis i samo sat-dva nakon tog servisa svoje prljave fotografije nalaziti na Internetu.
Ima li rješenja?
Ukratko, ne. Barem ne u ovom momentu. Jer zakoni su i dalje šuplji, tehnologija se i dalje razvija u smjeru apsolutno nepotrebnih i besmislenih sitnica. Automobili usprkos svemu tome i dalje predstavljaju mračne predmete želja, a proizvođači automobila zajedno sa zastupnicima glume Engleze, tj. pretvaraju se kao da ih se sve to ni najmanje ne tiče.
Kako bih se u to uvjerio, poslao sam upit vezan uz ovu tematiku na nekoliko adresa elektroničke pošte, ali od nekih 7-8 upita nisam primio niti jedan-jedini odgovor. A to pak znači da domaći uvoznici i zastupnici pojedinih proizvođača automobila ni najmanje ne brinu oko ove priče. A možda…i to samo možda u nju uopće nisu niti upućeni.
Dakle, zakoni u ovoj trakavici vezanoj uz zaštitu osobnih podataka unutar automobila praktički ne postoje. Zastupništva i prodavači koji u njima rade cijelu priču ignoriraju, guraju pod tepih i dobrim dijelom nemaju pojma da ona uopće postoji. A proizvođačima automobila sve to itekako odgovara, jer se nedostatkom zakona i zbog sve češće i danas već pomalo kronične nezainteresiranosti kupaca otvaraju mogućnosti za neka nova istraživanja i neke nove horizonte na kojima se nalazi još novaca. Stoga su proizvođači automobila zapravo zaštićeni poput Mamića u Međugorju, dok nama zainteresiranim vlasnicima automobila ne preostaje ništa drugo, nego naučiti kako iz njih obrisati sve one podatke koje ne želimo dijeliti s mehaničarima i budućim vlasnicima.
Ili još jednostavnije – kupiti automobile koji su datumom proizvodnje lišeni svih tih povezivih gluposti. Jer drugih instrumenata zaštite usprkos šupljem i nepotrebnom GDPR-u, te ostatku dušobrižničke ideologije jednostavno nema na raspolaganju.
I to je nažalost tužan zaključak ovog teksta.
A hoće li nad njime ikada zasjati sunce, tek treba vidjeti.
