Znate li koja je najskuplja marka automobila na svijetu?
Da, pogodili ste najskuplja marka automobila na svijetu je – Ferrari.
Eto…2014. godina je iza nas i uskoro će nas sve zajedno tvrtke i agencije početi bombardirati s raznoraznim više ili manje bitnim statistikama. Neke će od njih definitivno biti interesantne, jer će se u sklopu njih nalaziti neke brojke koje doista imaju smisla i mogu zaokupiti interes javnosti, dok neke poput broja prodanih Priusa na globalnoj razini ili pak naplaćenih kazni na području Rumunjske u četvrtom kvartalu 2014. godine nikog normalnog neće zanimati.
No prema tome sam relativno popustljiv, jer je dotične statistike poput oglasa u novinama relativno lako ignorirati, a i činjenično stanje govori da i statističari moraju nešto raditi, pa neka im bude.
Ovakvih odlagališta “prodanih” automobila u svijetu ima na tisuće
Zabavan faktor cijele priče svodi se na dvije vrste statističkih podataka, i ako ćemo realno, moguće ih je nazvati istinitima i lažnima. Lažne su one koje govore o količini prodanih automobila od strane pojedinih proizvođača, jer ako se samo malčice krene istraživati oko tih brojki, vrlo brzo dolazimo do spoznaje da dotične statistike ne podrazumijevaju odnos proizvođač-krajnji kupac, već proizvođač-uvoznik. To u prijevodu znači da svi ti prodani automobili nisu nužno u rukama novih vlasnika, već stoje negdje na odlagalištu i čekaju da ih se udomi, što se često nikad ne dogodi.
No s tim dijelom statistika ću se dotaknuti jednom drugom prigodom, jer se o tom dijelu priče o svijetu automobila doista ima što za reći.
Onaj drugi dio zabave u smislu statistika govori o količini novaca koju su kupci automobila donijeli tvrtkama koje na tom polju tržišta djeluju. No prodaja i zarada u smislu novih automobila nije mi ni upola toliko interesantna poput one koja podrazumijeva klasične automobile kakve je moguće kupiti na aukcijama.
Naime, aukcije su jedna od istovremeno najsmješnijih i najozbiljnijih načina prodaje automobila, jer ih s jedne strane posjećuju svakojaki ljudi koji su u stanju na neke od modela potrošiti bezumno puno novaca, dok s druge strane sve što zapravo kupuju većinom je povijest, što je pak za mene općenito jedna od najglupljih ljudskih navika. Mislim, ako ćemo realno, što će mi automobil od milijun eura (što je u tom svijetu čak i malo novaca), ako će isti samo skupljati prašinu negdje u nekom hangaru ili garaži?
Mislim, jasan mi je onaj „poslovni“ dio cijele priče i zarada koja je pri svakoj prodaji pojedinog automobila potencijalno sve veća, no nije li jednostavnije taj novac usmjeriti prema nečemu što uz financijsku vrijednost ima i onu uporabnu? Hmmm…
Dakle ljudi su itekako skloni kupovati stvari s obilježjima nekih prošlih vremena i to je jednostavno tako. Također su u toj za mene poprilično nerazumljivoj kupovini u stanju davati bezumne količine novaca za stvari koje su na dan izvorne kupovine vrijedile stotine puta manje, što pak zvuči smiješno, jer npr. dati 100,000 dolara za rukavicu u kojoj je svoju desnu ruku na koncertima znojio (nažalost pokojni) Michael Jackson jednostavno nema smisla.
To naravno nije ništa novo ni u svijetu automobila, gdje su aukcije postale sve češća događanja, te na kojima se od strane nekolicine sudionika na samo jedan ili dva automobila iz ponude ostavljaju BDP-i omanjih država.
Kupuje se doista sve i svašta: od modela koji svoje datume proizvodnje bilježe na samom početku dvadesetog stoljeća, preko novih automobila koje su njihovi slavni vlasnici poželjeli prodati na najglamurozniji mogući način, pa sve do modernih klasika, čija cijena nerijetko prelazi i nekoliko desetaka milijuna eura. Takvi automobili spadaju u klub proizvođača automobila koji čini samo nekoliko slavnih imena poput onih Mercedes-Benz, Aston-Martin, Vanwall, Bugatti i još poneki, no glavnu riječ u smislu najskupljih automobila na svijetu skoro svake godine vode klasični i raritetni modeli sa znakom propetog konjića, odnosno s prezimenom Ferrari.
Tako je naravno bilo i ove godine.
Ovih je dana tvrtka Hagerty, koja inače djeluje u svijetu osiguranja skupocjenih stvari, objavila statistički podatak koji kaže da je na aukcijama visokog ranga diljem svijeta ove godine na automobile potrošeno oko 1,3 milijarde dolara, što je novi rekord usprkos ovim „recesijskim“ vremenima. Prema navodima te tvrtke i objavljene statistike, od mjeseca veljače do kraja godine taj je novac potrošen na „nekoliko stotina automobila“, no službeno je navedena samo top-lista od prvih deset automobila posloženih prema vrijednosti.
Od spomenutih deset automobila na toj listi, tvrtka Ferrari uvjerljivo vodi nad konkurencijom u sklopu segmenta klasičnih automobila koji se na aukcijama nude. S nešto preko 38 milijuna dolara je najskuplji prodani automobil naravno (i opet) Ferrari 250 GTO iz 1962. godine, no i ostatak prodanih modela pod znakom propetog konjića ove godine prikazuje porast vrijednosti.
Tako je Ferrari 250 Mille Miglia Berlinetta s cijenom od 7,86 milijuna dolara najjeftiniji s dotične top-liste, što je i dalje pozamašna suma novaca za automobil iz 1953. godine, no kako ne bi ostali samo na najskupljem i najjeftinijem Ferrariju s ovogodišnjih aukcija, eto liste ostatka:
1. 1962. Ferrari 250 GTO – 38,1 milijuna dolara
2. 1964. Ferrari 275 GTB/C Speciale – 26,4 milijuna dolara
3. 1954. Ferrari 375-Plus Spider Competizione – 18,4 milijuna dolara
4. 1961. Ferrari 250 SWB California Spider – 15,2 milijuna dolara
5. 1964. Ferrari 250 LM – 11,6 milijuna dolara
6. 1967. Ferrari GTB/4 – 10,2 milijuna dolara
7. 1958. Ferrari 250 GT LWB California Spider – 8,8 milijuna dolara
8. 1966. Ferrari 275 GTB/C – 7,9 milijuna dolara
9. 1953. Ferrari 250 Mille Miglia Berlinetta – 7,8 milijuna dolara
Ovakvi podaci naravno da itekako laskaju glavešinama u Ferrariju, te vjerujem da će u znak proslave g. Sergio Marchionne kao „capo di banda“ unutar zidina te slavne tvrtke sebe počastiti s barem još jednim džemperom, no s druge strane priče stoji vječno pitanje: vrijedi li doista jedan ovakav komadić povijesti toliko novaca?
Neki će istog momenta ispaliti da vrijedi, no ja nekako smatram da je u ovom zbunjujućem vremenu, kada uz svu tehnologiju i genijalnost čovječanstva ljudi još uvijek vode vjerski-nastrojene ratove i kopaju po smeću da bi preživjeli, dok s druge strane stoji nekolicina ljudi koji su si u stanju za čisti gušt priuštiti automobil od skoro 40 milijuna dolara.
Naravno da nisam ljubomoran i zavistan, te nemam apsolutno ništa protiv bogatih ljudi koji pomalo hedonistički pristupaju životu, no nekako mi takve akvizicije zvuče nesrazmjerno i poput šake u oko većini nas koji uz svu pamet i sposobnosti i dalje jedva punimo „potrošačku košaricu“. No o tome je možda bolje ne razmišljati…
