Želite li da vam automobil snima mozak?
Znam…glupo pitanje. No to svejedno ne znači da je bazirano na nečemu što sam upravo izmislio.
Dapače, ovo nije plod moje bolesne mašte, već ideja koja je nedavno predstavljena u Barceloni.
Jeste li se već prepali?
Ljudima koji prate svijet na četiri kotača tijekom posljednjih je godina itekako jasno da je tom svijetu postalo dosadno.
Da, i dalje su prisutne performanse pojedinih automobila, baš kao i sve ostale više ili manje bitne stavke koje pojedine modele definiraju na tržištu, no često se čini kako je najveći naglasak na krivim stvarima.
Pri tome naravno podrazumijevam svu silu ekoloških normativa, ergonomskih zahtjeva i svu silu novih tehnologija koje tijekom posljednjih godina služe da bi vozače pošto-poto odvojili od procesa vožnje.
No postoji i nekolicina ideja koje u sklopu tehnologije od vozača rade budale.
Da elaboriram…
Ako govorimo o definiciji vozača, onda pod tom definicijom možemo pričati o puno faktora koji je definiraju. Počevši od odgovornosti, preko refleksa, pa nadalje ili gledajući kroz neke navike i njihove suprotnosti poput sklonosti prema alkoholu i sličnim ovisnostima ili rekreacijama, pa sve do granične sposobnosti u smislu sasvim fizičkih predispozicija, upravljanje automobilom nije lak posao.
S druge strane pak jest, jer ukoliko vozač nije idiot, te ne sjeda pijan na vozačko sjedalo, te tijekom vožnje pazi što radi i ne dozvoljava vlastitim kompleksima (ili nekim drugim unutarnjim slabostima) da umjesto njega upravljaju automobilom pri sumanutim brzinama i maničnim prestrojavanjima, proces vožnje je zapravo nešto sasvim normalno i prosječno, te namijenjeno masama.
U današnje vrijeme je pojam vozačke dozvole poprilično usporediv s pojmom diplome nekog fakulteta – svi misle da je potrebna i da su je zaslužili, te na raznorazne načine do nje pokušavaju doći. No ako ćemo biti realni, koliko bi ljudi u sklopu svakodnevnog prometnog kaosa (koji nerijetko i sami započinju) zapravo trebalo imati vozačku dozvolu? Polovica? Trećina? Manje od toga?
Hmmm…
Mislim, koliko ljudi iz dana u dan stradava zbog loše procjene vezane uz uvjete u prometu? Koliko ih besmisleno umire i ubija druge zbog alkohola i droge u kombinaciji s volanom? Koliko ih na dnevnoj bazi zbog svog nepoznavanja tematike parkiranja sebi i drugima zagorčava živote ostavljajući automobile kao da ih je poplava donijela na parking?
Puno, zar ne?!
Naravno da svi oni misle da voze dobro i da se u prometu snalaze sasvim pristojno, te da su sposobni ne samo voziti i parkirati, već i tipkati, mljeti na mobitel ili pak popravljati šminku i frizuru za vrijeme vožnje, što nekako automatizmom složenicu „znam voziti“ stavlja u negativan kontekst.
to se naravno zove precjenjivanje vlastitih sposobnosti i taj je dio svakoga od nas u posljednje vrijeme sve češći i jači.
Svi mi tu i tamo za volanom radimo nešto što ne bi trebali ili smjeli, no ako se nas pita, tu nema problema jer mi to „možemo“ i samim time na kritike po tom pitanju reagiramo krajnje negativistički iako smo zapravo u krivu.
Uostalom, u maniri katoličke naobrazbe i kamenovanja kao u sklopu tih biblijskih vremena poprilično rasprostranjenog sporta za mase, „Tko prvi…“.
Dakle danas na tržištu od komadića dodatne opreme imamo nekolicinu stavki koje nam tu i tamo dobro dođu. Npr. servo-volan s kojim je puno lakše „motati“ na parkingu, zatim ABS-sustav uz koji je moguće stati puno brže i uvjerljivije nego bez njega, te senzori za parkiranje koji u eri nepreglednih automobila (kakvi su danas manje-više svi) često čine razliku između punog i praznog novčanika.
No uz ta korisna pomagala koja koristimo jer nam dobro dođu, tu su istovremeno i apsolutne idiotarije poput sustava koji prate prometnu traku, sustava automatskog kočenja, senzora za svjetla, IC-kamera koje služe umjesto vjetrobranskog stakla i sličnih sustava koje izuzev strujnih krugova i senzora definira samo podilaženje nesposobnim ljudima.
Samim time se čini da u današnje vrijeme auto-industrija doista pokušava na sve moguće i nemoguće načine čak i one najnesposobnije i prema svijetu automobila najnezainteresiranije ljude ugurati za volan i poručiti im kako nema brige za njihovu sigurnost, jer tu su senzori koji za njih brinu.
Stoga nije bitno je li vozač pijan kao letva, umoran kao pas ili jednostavno glup i nesposoban, jer senzori poput super-heroja (uz doplatu) brinu o njemu ili njoj, što je zapravo poželjno poput svećenika s Touretteovim sindromom na nečijoj sahrani.
Posljednji krik tehnologije za morone predstavila je tvrtka Acer – znate oni što po Ferrarijevom boksu dilaju laptope i tablete.
Dotična je tvrtka u Barceloni tijekom manifestacije pod nazivom „The Mobile World Congress“ uz već pomalo razvikani BYOC-Cloud svijetu prikazala tehnologiju koja će zauvijek riješiti problem umora kod vozača.
Wow, reklo bi se, zar ne?!
Dotična će tehnologija uobličena u jedan najobičniji par slušalica nakon montaže na glavu vozača početi mjeriti moždane valove, te brojati količinu onih zdravih i onih koji označavaju umor, te će u slučaju viška ovih umornih valova vozaču objasniti da je zapravo umoran i da bi mogao malčice odmoriti.
Ajme, genijalno!
Samim time će vozač moći biti još gluplji, no s druge će strane ipak manje precijeniti svoje vozačke sposobnosti, jer će se u cijelu priču upetljati uređaj koji će mu objasniti da stane i odspava.
Time će se naravno spriječiti tragedije na prometnicama diljem svijeta, te će vozačima još jedan dio mozga bez problema smjeti odumrijeti, jer tu su senzori, tj. slušalice koje aktivno analiziraju sve ono što se u glavi vozača događa…ili pak ono što se ne događa, a trebalo bi.
Naravno da sustav u slučaju prepoznavanja vozačevog umora neće imati u ingerenciji zaustaviti automobil ili ga imobilizirati ni na koji način, jer bi to bilo nametanje, a to nije poanta ovog sustava.
Samim time će vozač usprkos umoru i usporenoj moždanoj aktivnosti i dalje moći nastaviti s upravljanjem svog automobila do prve prometne nesreće, ali za taj dio tvrtka Acer nema rješenje, jer ljudi ipak imaju svoja prava.
Dakle ideja možda i nije toliko loša, no već je unaprijed osuđena na propast – i to iz nekoliko razloga:
1. Kako je zamišljeno da vozači na glave stavljaju slušalice prije kretanja s parkinga, kad velik broj njih ne želi svezati ni pojas?
2. Kako će se na vozača apelirati da doista stane i odmori?
3. Kako će se ova priča implementirati u automobil?
4. Koliko će sve to skupa koštati?
5. Kojim će proizvođačima ta tehnologija biti dostupna?
6. Koji će zakoni biti propisani oko dotične tehnologije?
7. Hoće li se dotična tehnologija morati implementirati u sve automobile?
8. Kako će se zatucanim ljudima koji i dan-danas plaču zbog zračenja njihovih mobilnih telefona objasniti da „skeniranje moždanih valova“ nije štetno?
…
…
…
Pitanja vjerujem da ima i više nego odgovora, jer u krajnjoj liniji ova Acerova tehnologija još uvijek predstavlja nešto novo i(li) tehnološko postignuće čije vrijeme tek dolazi.
No u tome nije problem.
Vjerujem da će implementacija baš kao i razvoj cijele priče iziskivati vremena i novaca u nemilim količinama.
No ni u tome nije problem.
Problem je u tome što bi umjesto sve te silne tehnologije prosječnom čovjeku sasvim dovoljna bila zakonska regulativa koja bi za propuste za volanom izricala ekvivalentnu kaznu. Time bi se vozači educirali i za volanom bi susprezali svoje porive vezane uz alkoholiziranje, vožnju u umornom ili stresnom stanju, te slične idiotarije kakvih nam ni u 2016. godini nimalo ne nedostaje.
Samim time bi se uz tek malo truda izbjegle ogromne cifre koje se uludo ulažu u tehnologiju u polje automobila, kako bi na kraju cijela priča rezultirala konačnim micanjem vozača iz jednadžbe i ostavila ga da poput zadnjeg idiota sjedi na suvozačkom sjedalu i čita novine dok senzori i kompjuteri obavljaju proces vožnje umjesto njega.
Stoga se vrijedi zapitati želimo li to sve skupa i koliko nam sva ta tehnologija doista pomaže, a koliko od nas stvara najslabiju kariku u prometu.
…no problem je u tome što u današnje vrijeme sve manje ljudi biva toliko kritično prema samima sebi, pa stoga takvih pitanja itekako nedostaje. Zato nam tehnologija odgovara na sebi svojstven način – hladno i proračunato, tj. upravo onako kako smo zapravo (očito) zaslužili.
