Zanardi napustio Rio sa svojom četvrtom paraolimpijskom medaljom
Alessandro „Alex“ Zanardi je postigao nemoguće, od bivše Cart i F1 zvijezde je zbog svoje čelične volje postao i paraolimpijski superstar. Dokazao je to i ove godine.
Njegova sadašnja paraolimpijska disciplina je bicikl na ručni pogon. Alex je očito uvijek volio biti na kotačima. 49-godišnji Talijan je već 2012. godine u Londonu pokazao da s njim nema šale i da je sasvim svejedno ima li donje ekstremitete ili ne. Dokazao je to svima uzevši čak tri paraolimpijske medalje.
Ove godine je svoju izvrsnost potvrdio i u Riu i to za 2.7 sekundi brže od svog najbližeg, od ukupno devet, rivala. Rio je pokorio taman prije dana svoje tragične obljetnice u Lausitzringu, nakon koje nikad više nije bio isti, ali samo u fizičkom smislu.
Te kobne 2001. godine je vozio utrku American Memorial i to na stazi Lausitz u Njemačkoj. Upravljao je bolidom Mo Nunn Racinga i samo dvanaest krugova prije samog kraja našao se na prvom mjestu. Tada je ušao u boks da uzme još potrebnog goriva, ali prilikom izlaska iz njega je izgleda sve pošlo po zlu. Izgubio je zatim kontrolu nad bolidom koji se zato bočno okrenuo na stazi. Nakon toga je Kanađanin Alex Tagliani u bolidu Forsythe Racing naletio na imenjaka Zanardija i to brzinom većom od 300 km/h.
Bolid Alexa Zanardija je bio doslovno presječen na pola. Samo je čudo spasilo unesrećenog Talijana, jer se očekivalo da će zbog kritične situacije umrijeti. Liječnici su ga reanimirali sedam puta. Epilog svega je bio da je u nesreći izgubio jednu nogu u predjelu koljena, a jednu iznad koljena. Liječnici su mu u bolnici ipak amputirali i dodatne dijelove nogu u svrhu očuvanja života i zatvaranja rana.
Baš zbog skoro izgubljenog života ne čudi Zanardijeva izjava da se osjeća jako sretnim i privilegiranim. Ono što je uslijedilo u ostatku njegovog života malo, pak, ima veze sa srećom, a puno s upornošću i vlastitim trudom, čiji mu eventualni izostanak nitko ne bi zamjerio.
Svoju zlatnu medalju je osvojio na Olimpijskom stadionu u Riu što ga je, u maniri stereotipnog talijanskog romantika pomalo podsjetilo na neki drugi, prošli, život. “Tamo gdje je danas Olimpijski stadion, nekad prije je bila trkaća staza. Tamo sam osvojio svoju prvu najbolju startnu poziciju za utrku i to je učinilo ovaj događaj još posebnijim”, ispričao je Zanardi.
Zanardi nam svojim duhom, bez obzira na uspjehe, priča jednu od najljepših sportskih priča. Njemu se jednako strastveno živi život bez obzira na prepreke i skoro pola stoljeća starosti. U kratkom, ali inspirativnom, dokumentarnom videu ispod njegov optimizam je gotovo opipljiv preko ekrana. Želimo mu još puno uspjeha ubuduće.