Volvo 850 kao najozbiljnije neozbiljan trkaći automobil svih vremena
Znam… Čudan naslov teme…
Iskreno govoreći, ne znamo kakvog ste vi cijenjeni čitatelji mišljenja, no prema našem ovaj automobil definitivno zaslužuje svojih pet minuta u obliku teme i objave.
I to ako već ni zbog čega drugog, onda samo zato što je apsolutno poseban.
Dobro nam došli u 1994. godinu koju je u svijetu utrkivanja obilježio Volvo.
Sada već relativno davne 1994. godine Volvo je uzdrmao svijet utrkivanja uključivši karavansku izvedbu modela 850 u British Touring Car Championship (BTCC). Mnogi su se smijali – od vozača, preko mehaničara, pa sve do publike koja je u nevjerici gledala ogroman pravokutnik kako stoji na stazi među elegantnim i robusnim limuzinama tog vremena. Ali taj dio priče je danas nebitan, jer ako pitate auto-entuzijaste koji pamte ta vremena i tadašnje trkaće automobile, ovaj će automobil zasigurno biti spomenut.
I to usprkos činjenici koja kaže da Volvo 850 nije pobijedio niti u jednoj utrci tijekom tih zlatnih godina BTCC-a.
Volvo se nakon godina i godina utrkivanja odjednom 1986. godine našao izvan ETCC-a, odnosno tadašnjeg europskog prvenstva tzv. turističkih automobila. I da stvar bude bolja, taj je nagli izlazak stigao na red nakon što je 1985. godine Volvo s modelom 240 Turbo osvojio titulu prvaka među konstruktorima unutar te velebne serije natjecanja.
A razlog? Povratak korijenima koji podrazumijevaju sigurnost i tehnologiju koja je sigurnosti posvećena. Dakle dogodio se zaokret za 180 stupnjeva od “nesigurnih” utrka koje anuliraju teško stečeni imidž ove slavne marke automobila. I to među tradicionalistima unutar Volva nije bilo pretjerano poželjno.
Taj je sigurnosno-marketinški ekvilibrij potrajao pune četiri godine. Ali onda se Martin Rybeck kao jedan od vodećih ljudi tvrtke odlučio vratiti Volvo među marke koje su sinonim za pobjedu na utrkama. Tada je kao predstavnik na utrkama turističkih automobila odabran Volvo 850 u svojoj limuzinskoj verziji s četverim vratima.
U kratkom je vremenu dogovorena suradnja između Volva i tvrtke Steffanson Automotive koja je kao zadatak imala pripremu trkaćih primjeraka ovog poprilično glomaznog automobila. Ali kada je stiglo vrijeme da tvrtka Steffanson Automotive preuzme nekolicinu primjeraka modela, s tvorničke trake nije sišla niti jedna limuzina, već milijun i jedan karavan. Produkcija limuzinske verzije nije bila niti u planu za nekoliko tjedana unaprijed i to je u tom trenutku predstavljalo poprilično nepremostiv problem.
Stoga kako je vremena bilo jako malo, a moralo se učiniti jako puno da bi 850 kao automobil na stazi bio barem nazivno konkurentan, vlasnici su tvrtke jednostavno odlučili zgrabiti karavane i započeti trkaću priču za ovaj automobil.
Suočen s problemom koji nije bio lako rješiv, g. Rybeck je u konačnici prihvatio karavansku verziju modela, a onda je ubrzo uvidio i njene ogromne prednosti. Primarno one na polju marketinga koji se mogao poigrati kao nikada do tada.
Nakon što su marketinške kampanje bile spremne (i držane u tajnosti još neko vrijeme), Volvo je pokucao na vrata Tom Walkinshaw Racinga (odnosno TWR-a kako mnogi poznaju tu tvrtku) i ubrzo je potpisan ugovor u sklopu kojeg je TWR bio zadužen da iduće 3 godine preslaguje karavane i daje im trkaći duh.
Naravno, uz punu podršku od strane Volva koji se brinuo za dobavu potrebnih dijelova, ali i za marketing i odnose s javnošću.
Inicijalno priča nije baš bila bajna, ali nakon hrpetine testiranja je ovaj oveći karavan donio jednu veliku prednost u obliku potisne sile. Zbog ravnog i dugačkog krova je dotična sila ispala uvelike jačom od one s kojom se limuzina mogla pohvaliti, pa je Volvo 850 karavan na stazi bio puno upravljiviji od mnogih konkurenata. Ali kada se sve uzme u obzir, cijela je priča većinski imala marketinški karakter. No tih je dana to bilo sasvim dovoljno za maksimalan efekt u javnosti.
Kako sam već spomenuo, marketinške aktivnosti vezane uz povratak Volva na trkaću scenu bile su u tajnosti. I to ne samo zato što je Volvo očekivao “Blitzkrieg” u medijima nakon prve objave o povratku u svijet utrkivanja, već i zbog same činjenice kako se i dalje radi o karavanu kao trkaćem automobilu.
Veo tajnosti proširio se čak i prema menadžerima i vozačima koji nisu imali pojma kakav će automobil voziti na stazi nakon potpisivanja ugovora za Volvo. I takva se napetost za Jana Lammersa i Rickarda Rydella održala do samog početka sezone 1994. godine, kada je Volvo pod sloganom “povratak na stazu” svijetu prvi puta službeno prikazao što će njihovi iskusni vozači zapravo voziti po stazi.
Naravno da je efekt bio obrnuto proporcionalan očekivanom i praktički da nije bilo novinara koji se nije smijao na premijeri trkaćeg programa, ali tada više nije bilo pomoći i povratka nazad za crtaći stol, pa su Šveđani prešutjeli kritike i usprkos podsmjehivanju ponosno koračali dalje.Kako to u svijetu utrkivanja obično biva, u BTCC-u je tih dana osmišljena tona i pol propisa s ciljem ujednačavanja troškova timova koji se natječu. Isti su propisi također imali zadatak regulirati i uvjete pod kojima se automobili smiju natjecati u maksimalno izjednačenim uvjetima, kako utrke ne bi bile dosadne i kako se niti jedan proizvođač sa svojim natjecateljskim automobilima ne bi pretjerano isticao u odnosu na konkurenciju. Prema propisima FIA Super Touring klase 2 motori su za 1994. godinu ograničeni na 2 litre i Turbo punjači su bili zabranjeni.
Svi su automobili morali imati prednje pogonske kotače, a modifikacije na karoseriji ograničeni su na tvornički izgled i minimalnu težinu od 950 kilograma.
Uz to je FIA odredila i ograničenja u domeni vrtnje motora, pa je maksimalna brojka na obrtomjeru smjela biti izražena kroz 8,500 okretaja u minuti. Time je naravno bila ograničena i brzina automobila, što je tih dana u mnogim serijama utrkivanja ispadalo poput neke manije s tematikom borbe s brzinomjerom. No to je već priča za neki drugi dan…
Razvojni tim zadužen za usmjeravanje 850-ice prema svijetu utrka bio je suočen s milijun i jednim izazovom. Jer ako ćemo realno, Volvo 850 sve je samo ne sinonim za trkaći automobil. Poduzete su manje-više tipični potezi i preinake s ciljem smanjenja težine. Interijer je ogoljen do metala, maknuta je sva zaštita i potom je kao obavezni sigurnosni detalj ugrađen zaštitni kavez za vozača. Pod poklopcem motora također je bilo radova i preinaka, ali primarno u smislu potpomaganja aerodinamici i ovjesu koji u originalu nije ni približno mogao ovaj ogroman automobil zadržati na stazi. Stoga je ekipa prionula na posao i poigrao se s raspodjelom težine spustivši motor još nešto bliže zemlji i gurnuvši ga prema vozaču.
Time je dobiven kudikamo bolji balans samog automobila, ali to već ionako najvjerojatnije znate, pa oko toga ne bih trošio previše riječi.
Što se samog motora tiče, usprkos zabrani bilo kakvih respiratornih pomagala od strane FIA-e, u Volvu su uspjeli presložiti komponente dvolitrenog motora i na kraju izmjeriti nekih 290 konjskih snaga koje je trkaća 850-ica prenosila na prednje kotače.
Tijekom proučavanja pravilnika, tim se upoznao sa svim potencijalnim “rupama” i ostalim prostorima u kojima su se skrivale mogućnosti za povećanje snage i okretnog momenta (buraz). Kao baza uzet je 5-cilindrični motor zapremine 2,3 litre poznat iz najjače tvorničke izvedenice modela 850. Za početak je zapremina motora smanjena za 0,3 litre, a onda su krenuli mehaničko-mađioničarski radovi na glavi motora, klipovima i svim ostalim komponentama koje golom oku nisu vidljive bez rasklapanja motora na sastavne dijelove.
Uglavnom, kada je priča oko preinaka završila, Charlie Bamber je kao glavni inženjer u trkaćem odjelu tvrtke Volvo potvrdio 290 konjskih snaga iz dvolitrenog motora s 5 cilindara.
Fino, zar ne?!
Kada je sezona 1994. godine konačno krenula, Volvo nije očekivao visoke pozicije. I to s punim pravom, jer je konkurencija tih dana bila uvjerljivija u svakom pogledu. Stoga ne čudi da je na kraju sezone unutar poretka konstruktora Volvo zauzeo 14. i 15. mjesto (od ukupno 17) te da je kao najbolji rezultat ispao onaj u Oulton parku, gdje je Rickard Rydell uzeo 5. mjesto.
Zbog svega toga možemo reći kako su zli jezici imali pravo smijati se ovom ogromnom karavanu koji je na stazu došao odmjeriti snage s Alfama, BMW-ima, Fordovima i ostalom ekipom ovisnika o BTCC-u. Možemo čak i opravdati sve mrke poglede koji su tijekom sezone 1994. godine bili upućeni prema ovom automobilu od strane drugih vozača, jer nitko ne voli da ga pretiče kutija pravokutnog oblika.
Ali ono čime su u Volvu apsolutno briljirali bio je publicitet, jer s vremenom su novinari počeli priču o ovom automobilu prezentirati u stilu “Davida i Golijata”. S time da je zbog vlastitih gabarita zapravo Golijat ovoga puta bio pozitivac za kojeg se navijalo.
Uza sve to su se u boksu ovih pomalo poremećenih Šveđana ljudi zabavljali kao ni u kojem drugom. Jer svi su drugi timovi jako ozbiljno shvaćali svoje budžete i nastupe na svakoj pojedinoj utrci, dok je Volvo tim od početka znao kako je ovo “testna” sezona i zato su svi vezani uz njihov trkaći program i ove bijele gromade s 290 konjskih snaga bili opušteni.
Kako se radilo o velikom automobilu pomalo čudnog karaktera, tako nije bila rijetkost vidjeti ovu gromadu na 3 ili 2 kotača kako “mrtvim bokom” prolazi zavoje. To je također jedan dio rezimea ovog automobila koji su na isti način obožavali i mediji i publika.
Svako su se malo i vozači dosjetili čime će dodatno iritirati konkurenciju na stazi, pa se jednom prigodom unutar 850-ice našao i ogroman plišani pas koji je mahao repom, glavom i ušima pri ulasku u svaki zavoj tijekom paradnog kruga. Neki će reći kako takvog što nije u duhu utrkivanja, ali s druge strane je zabavljalo sve koji su tih dana pratili ovu domenu jednog od najatraktivnijih oktanskih sportova svih vremena.
Sve je to bio publicitet i dio priče o ozbiljnom povratku na stazu uz apsolutno neozbiljan pristup cijeloj priči. No s druge strane je Volvo na najbolji mogući način publici pokazao kako sigurnost i zabava itekako mogu obitavati unutar jednog naizgled čak i dosadnog automobila.
Zbog te je činjenice Volvo ostao zapamćen u krugu bliskom utrkama, dok je u sklopu onog civilnog dijela priče Volvo 850 T5-R ispao jednim od najpoželjnijih karavana svih vremena. I takvim ostao i dan-danas upravo zahvaljujući svojoj trkaćoj verziji koja je na stazi izgledala kao da se najela germe.
Već je iduće godine karavanska verzija zauvijek zauzela svoje mjesto u ropotarnici povijesti. Zamijenjena je limuzinskom verzijom modela 850, a onda je 1997. godine svoju premijernu vožnju na stazi odradio i model S40. No usprkos boljim rezultatima unutar sezona, javnost pamti i (kako sada stvari stoje) zapravo će zauvijek pamtiti “leteći kovčeg”, “bijelu ciglu”, “najpokretniji frižider na svijetu” i sve ostale nadimke koji znače jedan, jedini i unikatni Volvo 850 koji je 1994. godine u sklopu sezone BTCC- nastupao u svom karavanskom izdanju.
Sve ostalo i nije toliko bitno, zar ne?!
