Volkswagen – vječna ljubav jednog bolesnika
Jedna od stavki koja se iz mog (ponekad) poprilično bolesnog dijapazona humora pojavila zove se mehanofilija. I to je bolest koja se prvo učinila nerealnom. A onda i smiješnom.
No onda je prije nekoliko godina stigao video-uradak koji se nalazi nešto niže u sklopu ovog teksta i dao mi inspiraciju da se ovoj temi posvetim na svoj način.
Među mojim prijateljima postoji jedan čovjek koji konstatno čisti, pere i briše svoj automobil. I to na onaj manično-precizan način koji taj proces pranja automobila čini onime koji traje satima.
Naravno, to nije nešto bolesno i glupo. No kada zbog automobila na neki način zapostavljaš rodbinu na ručkovima i obiteljskim druženjima, prijatelje na kavama, alarm se malčice pali.
I zato sam kao vlastitu građansku dužnost cijelu priču morao izokrenuti naopačke i malo maltretirati doitčnog prijatelja.
No zato (između ostalog) prijatelji i služe, zar ne?!
Kada je cijela priča završila i zezancija postala dosadna, prestao sam zajedno s ekipom. No u međuvremenu smo čovjeku svašta izgovorili u pisanom i verbalnom obliku – od toga da mislimo da je bolesnik, preko toga da mu je automobil postao ljubavnica, pa sve do pretpostavke da sa svojim autom spava češće nego sa svojom dragom.
I naravno da ništa od navedenog nema veze s istinom (barem se nadam), no osobno sam si u to vrijeme zacrtao kolegu nazvati mehanofilom i cijelu priču izokrenuti u tom smislu.
E sad… Kad sam već spomenuo mehanofiliju, da pobliže pojasnim o čemu se u smislu tog sindroma zapravo radi…
Na svijetu postoje različiti oblici i forme „filija“ i „fobija“. I jedne i druge u pravilu nisu nešto pretjerano pozitivne, obzirom se svode na obožavanje ili strah od nečeg čudnog ili pak na neki krajnje sociološki nekorektan oblik ponašanja pojedinaca. Zapravo bi se generalno gledano ljude koje klasificiramo kao nešto-file dalo opisati kao one koji su pomalo zastranili i u smislu opće-prihvatljivog ponašanja zapravo se i ne uklapaju baš pretjerano dobro s ostalim pripadnicima čovječanstva.
A uz to se u smislu „filija“ često radi i o krajnje negativnim afinitetima – pogotovo u seksualnom smislu.
S druge strane i klinički gledano, fobije su puno jasnija i čišća stanja. No gore navedeni opis usmjeren prema nelogičnim afinitetima prema nekim stvarima u pravilu vrijedi i za njih, obzirom su same po sebi negativne.
Jer u bazi podrazumijevaju strah od nečega. I to nevezano uz činjenicu je li taj strah opravdan ili nije.
No u ovom tekstu ću se ipak pokušati držati ekstremne ljubavi prema nečemu.
A to nešto se zove automobil.
Kažu da sve što je previše u pravilu nikad nije dobro. I s time se zapravo i slažem. Dapače, neke situacije koje sam u stanju kroz iskustva opisati sa sufiksom „previše“ ispale su poprilično bolesne, tako da i ovu nazvanu mehanofilijom vidim kao određenu vrstu bolesti. Jer u krajnjoj liniji, mehanofilija to zapravo i jest.
Ukratko se iz dolje navedenog video-primjera može razabrati zašto tako mislim. Jer prema generalnom sustavu vrednovanja nekih stvari i situacija, jedna je stvar obožavati automobile, a nešto je sasvim drugo s istima otići u krevet. Odnosno u ovom slučaju otići u garažu i spavati s njima.
Naime, svijet je kroz ne tako davnu povijest upoznao nekolicinu muškaraca koji su svoje seksualne eskapade izbrojali u tisućama situacija. Npr. Julio Iglesias je prema riječima medija spavao s tisućama žena. Vječni playboy iz redova Formule 1 pod imenom James Hunt također je svoje seksualne podvige brojao u obliku nekoliko znamenki. A gospodin pod imenom Wilt Chamberlain navodno u svojoj eri aktivnog bavljenja košarkom spavao s preko 20,000 žena (što se ipak čini malo prenapuhano u smislu izjave).
Iako takve muškarce često nazivaju Casanovama i mnogi u njima vide uzor, jesu li takvo ponašanje i ekstremni seksualni apetiti u redu ili nisu ne mogu suditi. Jer ako već ništa drugo, onda sam siguran da takve brojke i tu količinu nogu oko vrata nikada neću doseći. A iskreno govoreći baš i nisam siguran da bih ikada htio.
No ima i onih koji o brojkama ne vode pretjerano puno brige, već se spontano prepuštaju uživanju – kako u suprotnom spolu od strane pore navedena tri primjera, tako i u smislu automobila.
A za to je vjerojatno najbolji primjer gospodin pod imenom Edward Smith.
Prema vlastitoj definiciji, čovjek se bez pogovora uvrštava među auto-entuzijaste. No kao mehanofil (što je definicija ovakve vrste obožavanja automobila, motocikala, aviona i helikoptera) u nekim državama civiliziranog svijeta istog je gospodina moguće opisati kao seksualnog prijestupnika, obzirom je mehanofilija kao bolest ili sindrom u određenim zemljama kažnjiva zakonom.
Prema nekim mojim saznanjima, taj se poremećaj tretira kao bolest. No istovremeno na sudu nije priznat kao olakotna okolnost, već počinitelje takvih djela istog momenta svrstava među registrirane seksualne prijestupnike. I potom ih bez puno drame šalje na robiju ili (u onom blažem slučaju) liječenje u neku psihijatrijsku instituciju.
Razlozi su sasvim jednostavni i definirani nekim standardnim normama ponašanja u sklopu kojih je sociološki jednostavno neprihvatljivo stavljati vlastite intimne dijelove tijela u nečiji „auspuh“. I to nevezano uz to radi li se o automobilu ili motociklu u vlasništvu te krajnje entuzijastične osobe ili ne.
U detalje radije ne bih, jer je sama slika već ionako jasna sama po sebi.
No vratimo se naizgled simpatičnom stričeku Edwardu i njegovim poprilično čudnim afinitetima…
Dakle, Edward je naizgled jedan sasvim običan 63-godišnjak iz američke savezne države Washington. Čovjek je već skoro 50 godina svjestan svoje ekstremne ljubavi i privlačnosti prema strojevima (odnosno konkretnije prema automobilima).
No prema njegovim vlastitim riječima, on se ne smatra čudnim ili bolesnim iako je zadnjih godina uspio ostvariti seksualni kontakt s jednom ženom i preko 1,000 automobila.
Neki su bili ekskluzivni, neki malo manje. No kroz godine je čovjek uspio na seksualni čin privoljeti nekolicinu Mustanga, Corvetta, Jaguara i još velik broj metalnih ljubavnika i ljubavnica u obliku modela raznoraznih marki i proizvođača.
Cijela priča počela je 1965. godine, kada je Edward shvatio da ga susjedova Volkswagen „Buba“ privlači više od susjedove kćeri te je odlučio s tom njemu prelijepom i izazovno oblom „Bubicom“ odustati od vlastite nevinosti. I to bez razmišljanja oko toga kuda bi ga to moglo odvesti.
Prema njegovim riječima, on je svoje eksplicitne demonstracije ljubavi prema automobilima (i jednom helikopteru) odlučio upražnjavati bez limitacija te je kroz više od pola stoljeća na svog „veseljka“ nasadio preko tisuću automobila
No „Buba“ je kao prva ljubav ipak ostala u posebnom sjećanju…
Stoga se prije tridesetak godina odlučio kupiti polovnu „Bubu“ i učiniti je automobilom kojem se uvijek rado vraća i u koji je jednostavno zaljubljen.
Naravno, „Buba“ je dobila i ime te je postala apsolutnim predmetom želje od strane stričeka Edwarda koji je u nju jednostavno zaljubljen od prvog dana. Stoga nimalo ne čudi kako je „Vanilla“ istovremeno prijevozno sredstvo i ljubavnica koju dotični gospodin nesebično vodi kud god ide te je mazi i pazi u svakoj mogućoj prilici.
Dakle ova je priča istovremeno ljubavna i nabijena emocijama. No s druge strane i poprilično poremećena, ma koliko se striček Edward trudio prezentirati je na drugačiji način.
Jer ako već ništa drugo, sama vizualizacija golog starca sa „veseljkom“ u nastavku ispušnog sustava jednostavno nije nešto što bih želio zadržati u glavi, ma koliko obožavao svijet automobila.
Dapače, nisam baš siguran kako bih reagirao da se nađem u situaciji koja podrazumijeva izlazak iz kuće i hodanje prema mom osobnom prometalu koje je u tom času itekako bespomoćno pred činom sodomizacije od strane stričeka koji jako voli automobile.
Iskreno doista ne znam koliko bih bio užasnut takvim prizorom ili koliko bih možda vrištao od smijeha. No da bi cijela priča ispala bez posljedica, nekako čisto sumnjam.
Stoga mehanofiliju jednostavno i bez „grča na licu“ nazivam bolešću i kliničkim stanjem koje jednostavno nije normalno, ma koliko se netko sa mnom slagao ili ne.
Svjestan sam da time na neki način u teoriji kršim nečija prava. Uostalom, s obzirom na Snjeguljicu koja je od nedavno proglašena ženom čija je prava bez ikakvog pitanja narušio princ na bijelom konju. Jer zamislite… Lik je poljubio Snjeguljicu bez njenog pristanka dok je bila u komi. Eto… U takav smo se svijet pretvorili. I zato unaprijed očekujem da bi neka hiper-senzibilizirana dušebrižnička spodoba mogla reagirati na (ako se mene pita) sasvim logično i normalno razmišljanje.
No čak ni u slučaju da mi dotični napaljeni striček plaća polovicu goriva i održavanja mog poseljačenog vozila, nekako sumnjam da bih odustao od načina razmišljanja koje u glavi imam.
Jer ako se mene pita, neke se stvari ipak nikako ne rade…
Ili se barem ne bi trebale.
