Automobili su oduvijek uz sebe vezali raznorazne pojmove. Od brzine, performansi i luksuza, pa sve do atraktivnosti i tome sličnih pojmova. No utrke su uvijek bile pravo bojno polje, gdje su se pojedini automobili itekako isticali.
Pa kako u Hrvatskoj nema ni staza ni love, eto par ideja s kojima su se pozabavili ljudi izvan granica lijepe nam naše.

Screenshot YouTube

foto: Youtube

Iako je svijet automobila iz dana u dan sve napredniji i tehnološki razvijeniji, s one druge strane gledano, automobili današnjice više nisu ono što su automobili nekada značili. Jer su uglavnom dosadni.

Generički pristup dizajnu, nomenklatura kojoj nema kraja, te sva sila ekoloških i inih drugih trendova od automobila su napravili kastrate. A kupci već odavno ne traže zabavu za volanom, već spajanje s društvenim mrežama i prepoznavanje mahanja rukama za vrijeme vožnje.
Samim time su automobili jednostavno izgubili kompas, te su iz nečeg zabavnog prerasli u nešto sasvim drugačije.

Mi u sklopu ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila i dalje gajimo emocije prema zabavi s volanom u rukama.
I zato smo si dali truda i kompilirali nekolicinu „serija utrkivanja“ u kojima bismo i sami vrlo rado sudjelovali.

Pa da u ovom momentu više ne gnjavim s uvodom od milijardu riječi, ajmo lijepo sve to preskočiti i navesti one koje su nas se najviše dojmile…

Piaggio Ape serija:

Ako ne znate za ovaj automobil, ne bi vam trebalo biti neugodno. Jer ovo u biti nije automobil, već trokolica.

Ukratko, radi se o nečemu s tri kotača i motorom iz mopeda. Riječ je o prijevoznom sredstvu koje s automobilom tek nazivno ima veze te koje primarno služi za dostavu.

Dakle, Piaggio Ape ne juri. No tako je i bolje, jer da kojim slučajem juri, najvjerojatnije bi ova ideja izazvala genocid na trkaćoj stazi.
Maksimalna brzina na stazi ne prelazi nekih 60 kilometara na sat, pa se cijela priča oko utrkivanja odvija poprilično sporo. Ali to svejedno ne znači da nije zabavno, te da za volanom ovih smiješnih trokolica nije moguće napraviti svakojake gluposti tijekom utrkivanja.

Koliko sam uspio saznati od ekipe s YouTube-kanala „Carfection“, utrkivanje se događa u parovima i na duge staze.
Ideja je pokazati koji su vozači istinski najsposobniji za volanom, jer je ovo malo čudo na tri kotača praktički nemoguće kontrolirati. Zato ove „trkaće“ izvedenice trokolica na sebi imaju i pomoćne kotače.

Uglavnom, ovakvo bi utrkivanje definitivno trebalo probati.

Barbie serija:

OK… Istini za voljnu, ovdje se ne radi o seriji utrkivanja, već o sporadičnim eventima koji se održavaju usred šume. I to od strane poprilično pijane ekipe.

Samo po sebi, ovo je utrkivanje poprilično brutalno i dobrim dijelom spada u domenu koja se na YouTubeu klasificira kao „fail“.
Ali u tome i jest poanta, jer ovdje stvarno nitko nije normalan – na „stazi“ i oko nje.

Ideja je navodno krenula od strane ekipe iz Cokevillea u američkoj saveznoj državi Tennessee, a kao glavna okosnica ideje bilo je prikupljanje novaca za obnovu dječje bolnice St. Jude.

Nazvan „Downhill Power Wheels Derby“, ovo je jurišanje niz padinu u plastičnim Barbie-autićima naizgled opasno. Pogotovo ako se u obzir uzme količina oktana koju „vozači“ u sklopu ove utrke imaju u krvi.
Start postoji, a što se cilja tiče, dolazak do njega je u najmanju ruku diskutabilan.
I jako se puno pada.

No usprkos svemu tome, moram priznati da mi je nedavno palo na um u našim krajevima organizirati nešto slično. Samo se pitam tko bi se imao muda prijaviti.

Utrke kosilica:

Ako bismo se našalili na račun vlasnika Hondi, eto nam svima serije u kojoj svaka Honda može bez problema doći do izražaja. No ako bismo se na trenutak prestali šaliti, onda vrijedi reći kako ovakav tip utrkivanja s Hondama nema nikakve veze.
Barem ne službeno.

Ideja je prema mojim saznanjima krenula od strane ekipe s YouTube kanala „Dude Perfect“ i ova je utrka ispala tek jednom epizodom u njihovom poprilično spaljenom opusu video-uradaka.

Sve zajedno je u biti nalik utrkivanju Go-kartova. Samo što se cijela priča odvija na prašnjavoj podlozi. Dakle, trakcije praktički i nema, te bacanje guzice po zavojima ispada obaveznim stilom vožnje.
A to je uvijek zabavno.

Nitko nije spomenuo opciju stvarne serije natjecanja, ali s obzirom na viđeno, bilo bi jako zabavno da se takva neka priča i službeno pokrene.

Utrke školskih autobusa:

S obzirom na to da Ameri s jedne strane imaju fetiš prema tradicionalizmu u domeni nekih stvari, dok s one druge nema nacije na svijetu koja više voli destrukciju sasvim sporadičnog tipa, ovakva je ideja bila samo pitanje vremena.

Školski autobusi (pretežno) žute boje natjeravaju se na stazi oblika „osmice“. A to u prijevodu znači potencijalnu devastaciju iz kruga u krug. Jer ova je vrsta utrkivanja najbliža „Destruction Derby“ eventima kakvi se u SAD-u održavaju već mali milijun godina.

Kako se otpisani autobusi u pravilu drobe i recikliraju, ovi su im nastupi na neki način zapravo „oproštaljke“, jer u povijest odlaze brzim ulascima u zavoje i sporadičnim sudarima na stazi.
Pa ako već ništa drugo, onda je barem zabavno gledati ove grdosije kako se trude juriti po stazi.
Naravno, bez djece koja idu u školu.

“Pig´N´Ford” utrke:

Kako sama najava od strane voditelja kaže, “ovo je najseljačkija stvar koju ste ikada vidjeli”. I da stvar bude bolja, ove se utrke u manje ili više identičnom izdanju održavaju još od 1925. godine.

Automobili izgledaju… Hm… U najmanju ruku upitno.
Imaju nekih 20-ak konjskih snaga i u stanju su pojuriti čak i do 80 kilometara na sat.

Staza je (naravno) ovalna, tj. ima tek dva dugačka zavoja od kojih oba idu ulijevo. A što se vozača tiče, radi se o amaterima koji za suvozača imaju malenu svinju. I tu svinju iz kruga u krug stavljaju u improvizirani obor na rubu startno-ciljne ravnine.
Nakon što je ostave, uzimaju drugu svinju, ručno upale automobil i odrade novi krug. I tako naizgled unedogled…

Sve zajedno jako asocira na one „NASCAR“ utrke s kojima su Amerikanci jednostavno zaluđeni. Ali svinja u krilu definitivno čini razliku.
A vi recite je li ta razlika pozitivna ili baš i ne.

U svakom slučaju, ovakve bi se utrke bez ikakvog problema mogle organizirati i u našim krajevima. Jer u krajnjoj liniji tradicionalistički-orijentirani eventi poput sinjske alke i sličnog već odavno djeluju dosadno.

„Figure 8“ utrke:

Eto nama opet Amera i njihovih afiniteta prema destrukciji. Samo što za razliku od gore navedenih utrka sa školskim autobusima u glavnim ulogama, ove podrazumijevaju V8-motore, oveće brzine i poprilično opake sudare.
A publika uživa…

Ne zna se točno odakle je krenula ideja oko ovog sporadičnog devastiranja automobila na stazi oblika „osmice“, ali to zapravo i nije toliko bitno.
Ono što pak jest, svodi se na još jednu seriju utrkivanja koja u SAD-u privlači oveću količinu publike.

Stoga je za vjerovati da će se ovakav način utrkivanja u SAD-u zadržati još godinama. A zabava je zagarantirana – baš kao i oveća količina krama na četiri kotača s kojima upravljaju poremećeni likovi. Super, zar ne?!

„Wheelstand Competition“:

Ako ste ikada vidjeli neku pravu „Drag Race“ utrku, onda ste najvjerojatnije vidjeli da natjecatelji na startu griju gume. Ili bolje rečeno, pale ih. Jer trakcija pri kretanju jedan je od najvažnijih segmenata svakog „laufa“ po stazi.
Uglavnom, u Americi su iz tog dijela s grijanjem guma uspjeli napraviti zaseban spektakl.

Ideja je prvo spaliti gume na startu. Zatim se vratiti na taj isti start i potom natjerati automobil da za vožnju koristi samo stražnje kotače.

U pravilu se isti efekt dobiva i na klasičnim „Drag Race“ utrkama, samo što se propinjanje automobila na stražnje kotače tamo pokušava suzbiti. Uostalom, zato postoje pomoćni „Wheelie Bar“ kotačići koji vire izvan karoserije i pomažu vratiti automobil sa sva četiri kotača na podlogu.
No ovdje to nije slučaj i pobjednik je u pravilu onaj tko uspije odvoziti najveći dio apsolutno ravne staze.

To naravno zahtjeva itekako puno znanja i preciznosti, ali i opako jak automobil, pa samim time ovakva vrsta utrkivanja u našim krajevima nema „prolaz“. Ali s obzirom na nivo atraktivnosti i granicu s ludilom u sklopu ovakvog vida utrkivanja, jednostavno bi vrijedilo pogledati nešto takvo i uživo.

„Auto Race“:

Eto nam i ludih Japanaca sa svojim utrkama. Doduše, ovdje nije riječ o utrkama koje podrazumijevaju četiri kotača, pa samim time nije baš pretjerano jasn zašto se ova serija utrkivanja naziva „Auto Race“. Ali to u ovom momentu nije niti pretjerano bitno.

Da… Radi se o motociklima.
Pa što?!

Staza je dužine 500 metara i svaka utrka traje točno 6 krugova. Vozači na sebi imaju kričave majice, što se zapravo savršeno poklapa s Japanom kao zemljom, a što se motocikala tiče, na prvi pogled dotični izgledaju kao da su pretrpjeli sudar.

Guvernali su totalno čudni. Postavljeni su na koso i djeluju disharmonično. Ali za to postoji razlog, jer ovi se Japanci na svojim motociklima voze totalno drugačije od bilo kojih drugih trkača.
U zavoju njihovi motocikli stoje praktički paralelno s podlogom na kojoj se vozi, pa tada ovi disharmonični i naizgled disfunkcionalni guvernali zapravo imaju smisla.

Uglavnom, kako je u ovaj sport ipak potrebno ugurati određenu sumu novaca, nekako sumnjam da bi „Auto Race“ u našim krajevima mogao zaživjeti.
Ali nikad se ne zna…

Ulične utrke uredskih stolica:

Da… To postoji.
I to gdje drugdje, nego u Japanu.

Utrke uredskih stolica i ljudi u njima održavaju se na ulicama gradova u Japanu već nekih desetak godina. I prema riječima sudionika, to je najčišća forma sporta koji povezuje kotače i fizičku aktivnost.
A u to pak nije teško povjerovati, jer se na stazama dugim nekih 200 metara „vozi“ i po nekoliko sati uzastopce.

Dakle, postoje timovi sastavljeni od po troje „vozača“. Postoje zavoji i ravnine. Postoji publika i nešto što bi se barem nazivno moglo nazvati „boksom“. A pravila skoro pa i nema.
Sav uspjeh tijekom neke od ovih utrka ovisi o stolici i kondiciji onoga (ili one) koji u njoj sjedi, a kao glavna nagrada za sav taj trud pobjedniku stiže tek nekoliko kilograma riže. Ili neke druge hrane za skuhati.

Naravno da su i u ovom slučaju Japanci tipično Japanci – precizni i skoro poetični u svojim pokretima, pristupu samom natjecanju i pristupanju svakom zavoju na stazi.
Gađaju se ispravne putanje i na sve se moguće i nemoguće načine pokušava optimizirati rad nogu i smjer kretanja, ne bi li u čast nekome ili nečemu pobjeda sjela tamo gdje treba. Dakle, kompetitivnosti nimalo ne nedostaje.

Uglavnom, ovakve bi se utrke mogle organizirati umjesto nekih sličnih aktivnosti koje podrazumijevaju korištenje nogu i puku propagandu od koje jedino pojedina ministarstva imaju koristi.

I mi bismo rado sudjelovali u nečem takvom.
Jer djeluje inteligentno i zabavno.

Eto… To bi u ovom momentu bilo to što se tiče tematike čudnovatih utrka i njihovih sudionika. Neke su nam smješnije i simpatičnije, a neke pak nešto manje.
I naravno da takvih sumanutih i suludih disciplina u auto-sportu i oko njega ima još mali milijun.

Pa ako kojim slučajem naletite na neku koje se nismo sjetili, ili na nju jednostavno nismo naletjeli, slobodno nam napišite u komentarima na našoj Facebook-stranici.
A ja u ovom momentu odoh vježbati za neku od gore navedenih disciplina. Sretno mi bilo.