Tuning u Hrvatskoj: utrka s birokracijom i stereotipima
Koliko nešto, što postoji desetljećima i prisutno je u gotovo svim krugovima društva, može biti trivijalizirano, a istovremeno predstavljeno kao nešto misteriozno, tajnovito, opasno, ilegalno pokazali su nam protekli dani nakon što su nekome zasmetali parkirani automobili.
To je otprilike sažetak ovog teksta. Ali ipak idemo malo u detalje…
Možda u sklopu uvoda spomenuti parkirani automobili nisu bili striktno smješteni unutar iscrtanih parkirnih mjesta. Ali to u ovom slučaju ne predstavlja problem.
Ono što pak nekima jest, svodi se na “tuning” kao dio auto-industrije i auto-entuzijazma.
Iako je često tako prikazano, zapravo nema puno tajnovitosti i misterioznih radnji u krugovima auto entuzijasta. I “tuning” kao pojam ne postoji od prekjučer, a dobar dio ljudi unutar obitelji ima nekoga tko je sređivao Zastavu 101, Opel Kadett ili što se već našlo u kućnoj ergeli.
Svi mi kupujemo automobile i sređujemo ih prema vlastitim željama i mogućnostima. Na tom putu upoznajemo istomišljenike, dijelimo iskustva i učimo. Kao i kroz veći dio života.
Neke ljude u općenitom smislu povezuju fakulteti. Neke pak povezuje posao, neke ljubav prema određenoj vrsti glazbe, a neke ljubav prema automobilima.
Da, toliko je jednostavno kada se podvuče crta.
U gotovo svakoj kategoriji interesa postoje oni koje je ubola fanatik-buba. Neki su od takvih ljudi pod prosječnim utjecajem, a postoje i neki kojima to i nije baš najvažnija stvar na svijetu.
Ali našli su se tu i dobro im je, pa žele ostati.
Isto tako ima i onih koji se prave najpametnijima na svijetu, a ima i onih koji su zaista pametni i nemaju to potrebe dokazivati. Ako pritom podvučem crtu i napravim zajednički nazivnik zaključit ću da svako polje interesa ima identično zainteresiranu i nezainteresiranu ekipu oko sebe. Stoga isto vrijedi i za ekipu koja se zbog svojih afiniteta naziva auto-entuzijastima.
Razlika je u tome što automobile koristi veći dio ljudi u društvu, pa čak i kao nužno zlo.
Tako bi najvjerojatnije bilo i s avionima. Ali avion si prosječan Hrvat baš i ne može priuštiti, pa nije toliko nehotično uveden u tržište aviona i preinake s kojima bi dotični avion mogao biti brži, bolji, jači i upravljiviji.
Auto entuzijasti, automobilski klubovi i njihova okupljanja imaju identične potkategorije zaljubljenika i “zaljubljenika”. Baš kao i sve druge interesne skupine – od kukičanja, šivanja, čitanja, slikanja, izrade nakita ili ručnog uveza knjige. Ali nekoga tko uveze knjigu crvenim koncem neće se osuđivati i reći “Kakva divljakuša, gle što je od knjige napravila!” već će dobiti pohvalu ili će se to prihvatiti kao umjetnički izričaj.
Netko to neće shvatiti, ali neće se u to ni petljati, jer tematika nije u skupini interesa koju ta osoba podržava.
Stoga se postavlja pitanje zašto je takav princip toliko teško primijeniti na ljubitelje automobila?
Da… Naravno da ima svakakvih primjera vožnje u svakodnevnom prometu. I vjerujem da će jedan istinski zaljubljenik u automobile biti barem dva-tri puta svjesniji svoje okoline, vlastitog automobila i mogućnosti, drugih sudionika u prometu, nego što će to netko kome je automobil prijevozno sredstvo od točke A do točke B. Jer takav će vozač tijekom vožnje provjeriti mobitel više desetaka puta. I to samo zato jer je njemu ili njoj za volanom zapravo dosadno.
S vremenom i iskustvom, ali i prema nepotrebnim radnjama u prometu, već možete procijeniti tko s “pametnim” uređajem u rukama baš i nije toliko pametan u prometu. Ali to je već jedna sasvim druga priča…
Zbog nedavnih događaja, odnosno 78 automobila odvedenih na izvanredni tehnički pregled u stanicu koja je samo za njih otvorena, imali smo priliku razgovarati s pripadnicima određenih klubova, a i pojedincima oko auto scene u Hrvatskoj.
Koja je sama svrha postojanja klubova i koja je uopće ideja iza okupljanja i druženja, objasnio je član kluba AK Vrbovec, Sven Farszky:
“Poanta postojanja auto-klubova je okupiti i upoznati međusobno vlasnike koji gaje ljubav prema „tuningu“, restauracijama automobila, određenim modifikacijama na njima, . I to vanjskih modifikacija koje se tiču izgleda samog vozila, ili pak mehaničkih modifikacija koje utječu na performanse vozila u pozitivnom smislu.
Druženja i okupljanja klubova organiziraju se u najvećoj mjeri da bi se ljudi iz različitih klubova međusobno povezali s klubovima koji djeluju u drugim gradovima. Da bi mogli na jednom mjestu razmjenjivati iskustva i savjete o određenim preradama, dijeliti ideje kako bi se nešto moglo napraviti, itd…”
Slično razmišljanje podijelio je i Marko Jurin u ime Mazda Teama:
“Mi kao ljubitelji automobila volimo automobile i uređujemo ih i slažemo prema vlastitom ukusu. Preko njih izražavamo dio sebe. Zato i postoje ta redovna druženja petkom na “Billi” ili na nekoj drugoj lokaciji u Zagrebu, gdje se ljubitelji nalaze te se međusobno savjetuju o autima poput “ove felge bi ti dobro stajale, te “gewinde” su ti jako tvrde, radije uzmi neke druge” a opet kako volimo automobile, isto tako usput stvaramo i prijateljstva”.
Na pitanje zašto uopće klubovi postoje Jurin je dao jednostavan i dovoljan odgovor:
“Oni su legalan i papirnati nastavak auto-zajednice, kroz koju ta zajednica može lakše organizacijski funkcionirati. Jer puno je lakše uz taj legalan dio organizirati velike auto-događaje i privući sponzore te svakako ostvariti popuste i pogodnosti za članove”.
Ideja okupljanja i postojanja klubova sveprisutna je, ali tu su i negativne strane svih tih druženja,.
Na to se pak osvrnuo AK Vrbovec:
“Kada gostujemo na meetu kao klub, naši članovi ne predstavljaju samo sebe, već predstavljaju cijeli klub. A to pak u prijevodu znači da nema divljanja, neprimjerenog ponašanja i bilo kakve forme ugrožavanja samih sebe i ostalih sudionika susreta.
Takve eskapade ostavljaju jako lošu sliku o nama kao klubu i postavlja se pitanje hoće li nas ostali klubovi uopće više zvati, odnosno primiti na buduća druženja.
Osim toga prisutne su predrasude prema auto-klubovima. Čim se na određenom mjestu pojavi nekolicina modificiranih vozila, ljudi koji nisu upućeni u djelovanje auto-kluba već imaju određenu averziju prema vlasnicima takvih automobila. Smatraju ih divljacima koji ugrožavaju druge na cesti obijesnom vožnjom, a ustvari je potpuno suprotno.”
Iako unutar klubova može doći do različitih mišljenja, ipak se svi slažu da oštro osuđuju bilo kakvo divljanje po prometnicama. Jer samim time postojanje kluba i organizacija bilo kakvog automobilističkog susreta postaje još više otežana.
Budući da je nešto trulo u državi (ubacite prikladno ime o kojoj je državi riječ) i imamo viška volje za otežanom administracijom, oni koji i žele imati potpuno legalan, provjeren i siguran automobil (ali ispravno siguran, ne sigurnost s reklame) nerijetko dobivaju prepreku u papirnatom obliku. Neki su relativno novi na sceni dorade automobila, ali Ivan Medved iz samoborskog kluba “Swagger Crew” osvrnuo se i na neke godine prije:
“Scena vezana uz tuning i styling u Hrvatskoj se pokrenula prije dvadesetak godina. I mogu reći da je velika razlika u cijeni koja se tada plaćala za atestiranje pojedinih dijelova. Isto vrijedi i za količinu papirologije.
Danas možeš atestirati nešto u jednom danu ili u tjedan dana, ovisno o tome što na svom automobilu radiš. Neki atestiraju dio po dio, a neki prvo odrade sve što planiraju i naprave atest za komplet. Ali osobno nisam imao problema u CVH zato što su mi uvijek dali potrebne informacije što i kako riješiti.”
No iskustva su u svakom slučaju različita. Na pitanje atesta nadovezao se Marko Jurin koji ima drugačije primjere i naglašava važnost kontinuiteta i dosljednosti u procesima:
“U dogovoru s CVH i svim nadležnim institucijama važno je da se ažurira, pojednostavi i detaljnije objasni točan postupak atestiranja nekog dijela. A ne da se dogodi da jedna osoba atestira ovjes na navoj i traži se ispis za špur, dok druga osoba radi isto i ne traže išta od toga.”
Kako je tema aktualna po svim portalima i društvenim mrežama, na Instagramu se javio čitatelj Pavlečić Ivan koji je iznio svoju problematiku oko CVH i atesta:
“Kada kupite zamjenski dio za automobil, primjer niže opruge ili drugi ispušni sustav ili čak nastavak branika (spojler), uz njih dobivate certifikat kojim proizvođač dokazuje da je taj dio atestiran i homologiran baš za taj automobil.
Zbog čega je potrebno ponovo nakon ugradnje tog istog certificiranog dijela otići na atest i plaćati za nešto što je već sam proizvođač odobrio? Zar ne bi bilo lakše da se priloži račun od ugradnje, napravi pregled vozila i to sve upiše na standardnom tehničkom pregledu vozila?”.
Osim komplikacije s papirologijom povlači se i pitanje zašto nadležne institucije ili država kojoj bi to moglo itekako biti u interesu ne ponude određene lokacije? One na kojima bi klubovi mogli održavati svoja druženja te koje bi bile sigurno mjesto na koje redovito može dolaziti policija gledati parkirane automobile i ljude koji šetaju, pričaju i pregledavaju što tko ima ispod haube.
A ako već nije u interesu države da imamo službeno mjesto za druženje, Ivan Medved kaže:
“Policija i sve nadležne službe znaju gdje smo. Znaju da se većinom nalazimo na “Bili” i neka slobodno pošalju patrolu.
Neka budu parkirani tamo i nitko neće raditi probleme.
Tko radi probleme, krene na izlazu divljati ili paliti gume – neka njih ganjaju i kažnjavaju. Nemojte dirati ljude koji parkiraju automobile i druže se.”
Šteta što se pitanje klubova, automobilističke scene (izvan auto salona) i auto entuzijasta povuče u medije samo kad su u pitanju “ilegalne” stvari. I potom se sve pretvara u drame iz prosječne turske sapunice u kojoj bi gumu mijenjali tri mjeseca, ali glavni zaplet će prikazati u tri sekunde.
Slično je i kod nas, jer na državnoj razini postoji usađen korijen nerazumijevanja i problematike oko auto entuzijasta. I prisutan je godinama.
Ali stavit ćemo naglasak na “ilegalne utrke” koje su u ovom slučaju zapravo bile svedene na stajanje pored parkiranog automobila i druženje s istomišljenicima.
Tko kažnjava one koji u sedam ujutro, odnosno na početku radnog dana divljaju po prometnicama usred grada? Ili pak one čije me raspucavanje auspuha probudi više od tri espressa?
Tko brine o danas već kroničnom pomanjkanju prometne kulture, bilo to obično davanje žmigavca ili slučajno zahvala nekome jer vas je pustio ispred sebe iako realno nije trebao? Ili pak o svakodnevno prisutnim prolascima na “čisto crveno” i sličnim divnim stvarima koje uz tipkanje po telefonima današnji vozači rade na dnevnoj bazi?
Hm… Odgovor se nameće sam po sebi, zar ne?!
Auto-entuzijasti su interesna skupina koju veže ljubav, volja i želja za automobilima i svime povezanim uz njih.
Ni najmanje nije ugodno kada se cijelu interesnu skupinu osuđuje zbog glasnih pojedinaca čiji ego u duginim bojama seže izvan širina prometnica.
Uostalom, zamislite to ovako…
Radite identičan posao kao i vaš kolega. I to za identičnu plaću.
Vi radite, učite, trudite se, pokušavate… Ukratko, dajete svoj maksimum. A vaš kolega kasni na posao, provodi sate na pauzi, javi se na dva telefonska poziva tjedno i otvoreno daje do znanja da ga ne zanima išta što se događa na poslu i oko njega.
A kada ga netko priupita bilo što, počne pričati gluposti, izvlačiti se na sve moguće i nemoguće načine. Ili pak u najgorem slučaju upirati prstom u vas koji imate vremena, dok on (ili ona) jadan nemaju zbog pretrpanosti poslom.
Takav kolega svojim odnosom prema poslu pomalo i sigurno ruši sve što ste vi radili i za što ste se trudili. A onda ostatak odjela i vas smatra nesposobnim i nezainteresiranim radnikom.
A zašto? Jer vas svi gledaju kroz greške tog jednog kolege koji čak niti ne želi biti dio tima, već je tu eto tako, da ga tata ne odriješi nasljedstva zato što sjedi doma i ne radi.
Ne mislite da je nepravedno cijelu automobilističku zajednicu osuditi kao ilegalne trkače, divljake i manijake zbog tri pametnjakovića koji nemaju pametnijeg posla u petak navečer?
Ne mislite li da je glupo takvim pametnjakovićima davati medijski prostor? I potom ih u sklopu komentara od strane neukih ljudi kojima tematika nije jasna svoditi pod isti zajednički nazivnik?
Ne bi li bilo ljepše, bolje i u krajnjem slučaju pravednije takvima uskratiti medijski prostor, umjesto da se takva praksa orijentira prema klubovima i pojedincima koji prometnice i auto svijet žele učiniti boljim i sigurnijim za sve nas?
…ili i to predstavlja retoričko pitanje?
