Tuga, čemer i Fukushima
Znam da se radi o „hrpama lima“, no s obzirom na to da je uz sve ostale komponente strahota sažetih u sljedećih nekoliko redaka riječ o svijetu automobila koji obožavam(o), svejedno s knedlom u grlu gledam i ove fotografije.
Za početak vrijedi konstatacija kako doista živimo u nekim čudnim i tužnim vremenima. Vremenima u sklopu kojih usprkos gledanju kroz ružičaste naočale i zavaravanju samih sebe nekako malo pomalo gubimo čovječnost i sve se više razdvajamo. Tome u prilog idu ratovi koji se vode bez ikakve pameti i zbog apsolutno krivih razloga koji podrazumijevaju komadić zemlje, pripadnost vjeri koja štuje bajkovitu i celestijalnu „osobu“, te sve sile glupih malih ljudi koji s otrovnim jezicima i agresivnim pristupom upravljaju još glupljim masama.
S druge strane tu su i međuljudski odnosi koji u današnje vrijeme nerijetko nemaju veze s onim iskonskim poimanjem čovjeka, već razdvajaju ljude na sto i jednu stranu, te rade razdor kakav je skoro nemoguće zakrpati. Tako je na svijetu danas moguće vidjeti milijun krađa dnevno, manijake i idiote koji na ovaj ili onaj način ugnjetavaju ili ubijaju nekoga zbog ovog ili onog razloga. Bunimo se protiv svega što je „alternativno“ u bilo kojem smislu, pa mlatimo homoseksualce jer su drugačiji, dok s pripadnicima pojedinih narodnosti uporno metemo pod i prema njima se odnosimo kao prema bakterijama i virusima.
Uglavnom, stoga ni ne čudi da u današnje vrijeme svatko gleda vlastito dupe i boli ga kifla za pomoć „bližnjemu svome“, jer su to ionako „komunistički porivi koje treba ignorirati“ (da citiram jednog američkog kongresmena i poslovnog magnata). No sve su to trivijalni i maleni problemi u usporedbi s činjenicom da nas više ni „majka priroda“ ne voli i ne čuva.
Naime, tijekom ovih petnaest godina otkad je novi milenij postao aktualnim, čovječanstvo se svako toliko mora suočiti s nekom prirodnom katastrofom ogromnih razmjera, te po završetku svake brojati žrtve.
Ako se samo ovako „na blef“ pokušam prisjetiti nekih, istog momenta pada napamet potres (odnosno Tsunami koji je uslijedio nakon njega) koji je 2004. godine samo dan nakon Božića pogodio obalu Indonezije, te uragan „Katrina“, koji je tijekom 2005. godine od velikih i jakih Amerikanaca u „močvarnom dijelu“ te zemlje napravio ubožnicu. Zatim je tu potres u Kašmiru koji je iste godine nasilno prekinuo preko 70,000 života, a ne bi trebalo izostaviti spomen niti preko 230,000 ljudi koje su svoje živote izgubili kada se početkom 2010. godine zemlja na Haitiju prestala tresti.
No to su pak prirodne katastrofe na koje usprkos svim nastojanjima ne možemo utjecati, ma koliko krivili automobile i ispušne plinove.
Ono na što pak možemo utjecati su ljudske greške koje uslijed nemara često izazovu katastrofu ogromnih razmjera, pri čemu prvenstveno podrazumijevam ispuštanje radioaktivnih tvari iz nuklearki i sličnih „prijeko potrebnih“ infrastrukturalnih postignuća.
U tom dijelu priče sjećam se 1986. godine i Chernobyla, zbog čijeg me reaktora br. 4 i katastrofe koja ga je zadesila tijekom testiranja sustava 26. travnja te godine i zbog kojeg me mama dva dana nije pustila u park na košarku. Od tada svijet u pravilu ne pamti nuklearnu katastrofu „sedmog stupnja“, no četvrt stoljeća kasnije ipak je (nažalost) uslijedio podsjetnik na taj nemili događaj.
Naime, 11. ožujka 2011. godine je potres od devet stupnjeva uzrokovao Tsunami, koji je pak pogodio nuklearnu elektranu Fukushima Daiichi, te je cijela priča završila sljedećeg dana s naglom deložacijom oko 300,000 ljudi s tog područja u Japanu, te s tisućama ljudi koji i dan-danas umiru od raznoraznih vrsti tumora. Samim time je zapravo već sve rečeno i nema riječi kojima bi se moglo opisati sve strahote kojima su ti ljudi bili (a i dan-danas jesu) izloženi.
E sad…kako prvenstveno jesmo ljudi i nemamo nikakvih problema s izražavanjem empatije prema ljudima koje nikad nismo ni čuli ni vidjeli, naravno da smo svjesni tragedije i svega što se tada i od tada dogodilo vezano uz Fukushimu, no kako smo ipak portal posvećen automobilima, naravno da nas i ona „limena“ strana cijele priče na neki način pogađa.
Treba napomenuti kako ni ne pokušavamo uspoređivati krv i meso s limom i plastikom, jer bi to bilo krajnje idiotski od bilo koga, pa tako i od nas, no kako smo naletjeli na fotografije automobila koje pomalo radioaktivna priroda od deložacije stanovništva s tog područja do danas malo pomalo reciklira, jednostavno nam je i zbog toga žao.
Uglavnom, stanovnici tog podneblja preko noći su morali ostaviti sve što su imali, pa su se na toj listi našli i automobili. Neki su služili striktno kao prijevozna sredstva,no kako fotografije govore, ima i onih koji su svojim vlasnicima značili hobby, polje fascinacije i nešto u što su drage volje ulagali novac i vrijeme. Samim time je uz sve navedene žrtve populacije tog dijela svijeta tužno vidjeti i kako ti voljeni i u nekim primjerima zasigurno teško stečeni automobili jednostavno propadaju.
Znamo da se mnogi neće složiti sa mnom (tj. s nama), no kako u ovom slučaju ni približno nije u cilju negirati ili marginalizirati ama baš niti jedan segment te katastrofe, recimo da takve kritike uopće nisu bitne. Ono što pak jest bitno svodi se na vizualno-tekstualni podsjetnik koji nam svima govori koliko smo zapravo „maleni ispod zvijezda“, te koliko je zapravo malo potrebno da se jedan po jedan gasimo ostavljajući iza sebe nasljeđe koje više nikome ni za što neće služiti.
Nadam se da to nije toliko teško za razumjeti, te da svi zajedno ipak možemo naučiti nešto iz vlastitih grešaka, jer nam u krajnjoj liniji za takve stvari mozgovi i služe.