Tako bi se ukratko mogao opisati užasan, tragičan i totalno nepotreban događaj koji se na parkiralištu shopping-centra u Buzinu dogodio prošli petak u večernjim satima. I time ne samo da se dogodila tragedija koja nikome nije trebala, već se po tko zna koji puta otvorila “Pandorina kutija” koju već 20 godina nitko ne želi jednom zauvijek zatvoriti.

Prošlog se petka u večernjim satima na parkingu jednog shopping-centra susret zaljubljenika u automobile pretvorio u noćnu moru. I o tome se piše praktički od prve minute, kada su u beskrajna prostranstva interneta krenule prve snimke ovog užasnog događaja. Stoga smatram da ne treba ponovno navoditi marku, model, boju, vlasnika, njegovo porijeklo imovine i status u društvu, stranačku pripadnost te svu silu drugih informacija koje u javnosti kolaju već punih tjedan dana.

Priča je poznata, tužna i užasna. Ali nažalost nije neočekivana.
Naime, svatko je od nas koji smo upućeni u scenu koju popunjavaju ljubitelji automobila (i oni koji se takvima samo prezentiraju) negdje u dubini duše očekivao da će se kad-tad dogoditi neka ovakva tragedija. Doduše, nadali smo se da neće, ali svi znamo da se Nada ipak bavi najstarijom profesijom na svijetu, pa je realnost ipak zakucala na vrata i sa sobom odnijela nekoliko automobila i umalo nekoliko života.
Naravno da vrijedi reći kako je divljanja po parkinzima usred ovakvih okupljanja bilo i prije, ali nikada ovoliko i nikada s ovakvim užasnim epilogom.

Da… Bili smo tamo.
Stajali smo svega nekoliko metara od finalnog udara mat-sivog Mercedesa u nogostup, ljude i automobil. Vidjeli smo što se dogodilo, kako je sve skupa izgledalo i koje su posljedice nečijeg bahatog ponašanja i precjenjivanja vlastitih vozačkih sposobnosti.
Naravno da smo istog trena kontaktirali i javne službe, odnosno policiju i hitnu pomoć, ali sve je to u ovom trenutku nebitno, jer se već minutama nakon ovog užasnog i krajnje nepotrebnog događaja pokazala prava slika društva u kojem živimo.
Uglavnom, mogu reći da sam namjerno pričekao tjedan dana kako bih vidio tko će sve izaći ispod kamena i upustiti se u lamentiranje oko tematike koju ne razumije.

Pa evo što se sve tijekom tih tjedan dana događalo, tko su glavni akteri priče koja je već odavno mogla (i trebala) biti riješena na zadovoljstvo svih nas i kakav je efekt cijela ova priča zapravo postigla…

Mediji
Jeste li ostvarili svoje ciljeve za ovaj mjesec? Je li vam Mercedes u kombinaciji s krvlju i strahom u tome pomogao? Jeste li poput najgorih lešinara po tko zna koji puta iskoristili situaciju, ne bi li se prodali za koji „klik“ viška i napravili serijal senzacionalistički orijentiranih objava unutar kojih ste izjednačili sve nas koji smo se (kao i mnogo puta prije) našli na tom nesretnom parkingu? Jeste li zbog svega toga zaradili koji Euro viška?
Bravo mediji. Svaka vam čast.

Stvarno ste pokazali nivo novinarstva na kojem se nalazite. Pisali ste o Tik-Tok izazovu zbog kojeg je nesposoban i umišljeni 23-godišnjak za volanom Mercedesa satrao nekoliko automobila i ljude. Onda ste pisali o blagajnicama koje se boje izaći iz dućana i krenuti prema parkingu zbog straha od divljaka koji se tamo nalaze sa svojim automobilima, kao da se na tom parkingu nalaze krvožedna čudovišta iz horor-filmova B-produkcije, a ne (većinom) auto-entuzijasti željni druženja. Zatim ste odjednom otkrili toplu vodu u obliku „meetova“ i tu stranu riječ uveli u vokabular, ne bi li stvorili nešto što biste mogli demonizirati i blatiti neko duže vrijeme.

Samo dan-dva nakon ovog užasnog, nepotrebnog i nipošto željenog događaja ste iz naftalina počeli izvlačiti raznorazne „stručnjake“ koji su u obliku tekstualnih dijareja mljeli o „prometnom terorizmu“ i sličnim idiotarijama. A onda ste za kraj jednostavno morali napraviti „jezivo svjedočanstvo“ u obliku intervjua s djevojkom koja je tom prigodom nažalost stradala.
Odlična taktika za prodaju senzacionalizma i emocija generalno nezainteresiranoj publici gladnoj kritike, prijezira i razbacivanja uvreda na račun onih koji to nisu zaslužili..

Paralelno s tim vašim temama baziranim na pretpostavkama i totalnom nepoznavanju tematike krenuli su i komentari. Raznorazne „Barice Matovilec“ u svojim su komentarima na društvenim mrežama spominjale „divljake“ i zajedno s još gomilom eminentnih „intelektualaca“ praktički pozivale na linč svakoga od nas kome je tu i tamo drago sudjelovati u nekakvom susretu auto-entuzijasta i pričati na parkingu kraj svog automobila.
Neki od komentara bili su toliko odvratni da sam se zapitao jesu li ih pisali ljudi ili čudovišta. Tim bih komentatorima koji su usred ove tragedije upućivali blagonaklone i vjerski-orijentirane riječi poput „dabogda se dogodilo svima koji se okupljaju i njihovim familijama“ rekao samo jedno veliko „hvala“. I to zato što su samo po tko zna koji puta zorno pokazali koliko su jadni, neuki, zli i odvratni talog ljudskog društva koji ima sreće da korištenje interneta nije privilegija, nego pravo.

Iako je među komentarima bilo i sasvim ljudskih riječi i želja za brz oporavak svima koji su stradali, cijelom je tom medijskom pompom samo pokazano koliko se ljudi petljaju u stvari o kojima nemaju pojma i koliko ih mediji koji također nemaju pojma i nije ih briga za tematiku u svemu tome podržavaju.
Prava hrvatska idila, zar ne?!

Klasiična scena, zar ne?!

Foto: Autonet.hr

Policija
Mnogi su tijekom posljednjih tjedan dana zazivali policiju, vrijeđali tu javnu službu i o radu policijskih službenika izjašnjavali se krajnje negativno.

A zašto?

Jesu li policijski službenici u roku od samo nekoliko minuta bili na licu mjesta i započeli s uviđajem?
Je li „vozač“ (ako ga tako uopće možemo nazvati) od strane policijskih službenika uhićen na licu mjesta i sproveden na istragu?
Postoji li o tome svemu i nekakav izvještaj?
Je li „vozač“ uklonjen s ceste i stavljen u istražni zatvor?

Naravno da su odgovori na ova pitanja pozitivni, jer policijski službenici usprkos negativistički orijentiranoj javnosti u pravilu uvijek odrade svoj posao u ovakvim situacijama. A onda sudstvo i korupcija unutar te izmanipulirane i politički podobne institucije sav trud vrati na početak. I samim time predstavlja onaj kamen spoticanja koji usprkos policijskim izvještajima i kaznama sociopate, kriminalce i kretene vraća među generalnu populaciju. Odnosno u slučaju prometnih „situacija“ nazad na ulicu.
Zato vrijedi reći kako i u ovom slučaju mediji i javnost po tko zna koji puta pokazuju svoje neznanje vezano uz tematiku i napadaju one bez koji bi (vjerovali ili ne) cijela ova država bila u još većem kaosu nego u današnje vrijeme jest.

Istini za volju, da je na ulazu u parking shopping-centra prošlog petka stajalo nekakvo policijsko vozilo, možda ne bi bilo divljanja od strane pojedinaca u svojim lijekovima za komplekse manje vrijednosti na četiri kotača. Možda bi se napisala koja kazna i time popunio državni proračun. Možda bi u tom slučaju kompletan susret prošao bez ikakvih eskapada kakvima pravi auto-entuzijasti nisu skloni i kakve ne želimo gledati. A možda su u šumi (kako kaže onaj prastari vic)…

Bilo kako bilo, za to ne možemo kriviti dečke i cure u plavom koji se nalaze na terenu, već je odgovornost na Ministru i raznoraznim šefovima koji provode politiku oko prisutnosti i zaduženja policije na terenu.
Stoga ako nekoga treba kriviti unutar te institucije, onda možemo kriviti Ministra koji je očito previše star ili jednostavno nezainteresiran za bilo što izuzev vlastite fotelje i plaće, pa jadan ne vidi i ne zna izdati zapovijed svojim lakejima da na internetu i društvenim mrežama pogledaju gdje se i kada nalaze „divljaci“ u svojim automobilima. A to je pak čista lijenost i nezainteresiranost, jer svi jako dobro znamo da se iz tjedna u tjedan unaprijed može saznati kada će se i gdje susret zaljubljenika u automobile održavati.

Zakoni
Realno gledano, zakoni vezani uz promet u lijepoj nam našoj imaju smisla. Ali uza sve su to i dalje nažalost podložni nepotizmu, sustavu dvostrukih mjerila i korupciji – baš kao što je to slučaj i s ostatkom zakona u sklopu kojih određeni ljudi (ili bolje rečeno pripadnici vladajuće stranke) često bivaju postavljeni izvan zakona koji se mi ostali „mali ljudi“ moramo pridržavati. Zato nam određeni povlašteni pojedinci usprkos nanošenjima teških tjelesnih povreda i sporadičnim smrtnim slučajevima umjesto u zatvor odlaze u internate, toplice i u sabor. Uostalom, nekolicinu tih primjera naveo sam već prije u sklopu jednog teksta, pa nema smisla ponavljati se, zar ne?!

Što se tiče preinaka na automobilima, zakonske regulative su nam pak totalno idiotski postavljene. I to ne samo zato što se u sklopu zakona kroz atestiranje pojedinih dijelova pravimo pametnijima od onih koji su dotične dijelove proizveli, već i zbog kadra koji u legalizaciji svega toga zapravo i ne pomaže baš previše. No to zapravo i ne čudi, jer kako bi u protivnom Ministar zajedno sa svojom svitom prenapuhanih šefova i samoprozvanih „stručnjaka“ mogao pravdati „akcije“ u kojima se s pojedinih automobila skidaju registarske pločice i šalje ih se na izvanredne tehničke preglede u gluho doba noći. I to neovisno o tome jesu li stajali na parkingu ili jurili po cesti.
Ideja dovođenja na snagu zakona o preinakama na vozilima, odnosno o „tuningu“ i „stylingu“ krenula je u praksu još tamo negdje 2005. godine kada je nekolicina nas bezuspješno tadašnjem Ministru i njegovim „stručnjacima“ pokušavala objasniti benefite regulacije ovih stavaka prema državi te svu silu sigurnosnih aspekata od kojih bi profitirale obje strane. No od tada se do danas ništa nije pomaklo s mrtve točke i svi su ti sastanci i prijedlozi ispali jednom najobičnijom borbom s vjetrenjačama. I to s onima koje (vjerovali ili ne) nisu poslužile za krađu novaca kao što je to bio slučaj s tek netom (ponovno) udatom Josipom Rimac i njezinom prijateljicom Gabrijelom Žalac.

Zbog sve te sile nezainteresiranosti vladajućih, ne samo da „tjunere“ i „stajlere“ još uvijek nalazimo na samoj margini zakona, već se zbog svoje ljubavi prema automobilima i želji da ih na ovaj ili onaj način poboljšaju ili istaknu u masi, dotični su stvarni auto-entuzijasti u javnosti prikazani kao „divljaci“. No oko toga vjerujem da nitko od vladajućih nije probdio neprospavanu noć, jer u krajnjoj liniji nama kao jednoj iznimno bogatoj državi ne treba hrpetina novaca od poreza i PDV-a koju bi legalna kupnja i ugradnja tih „tjunerskih“ dijelova donijela u državnu blagajnu. A ne treba nam niti individualnost, jer to podrazumijeva glasačko tijelo koje razmišlja i reagira u skladu s logikom, umjesto da klečanjem vodi borbu protiv mini-suknji i tako opravdava nazadnost i sve ostale tekovine našeg društva kojima smo (izgleda) itekako skloni.

Prometni stručnjaci
Spomenuo sam ih u gornjem dijelu teksta, pa ne vidim potrebe i razloga davati im pretjerano veliki značaj.
Umjesto toga bih oko ovog dijela priče postavio samo nekoliko pitanja:

1. Dragi prometni stručnjaci, koja je konkretno vaša zadaća i čime ste do sada oplemenili svakodnevni prometni kaos u kojem se nalazimo na ulicama i cestama diljem lijepe naše?
2. Kako je moguće da vas nema niti na radaru kada nema nekih ružnih situacija, a kada ih ima praktički iskačete iz paštete?
3. Jesu li neki od vas doista toliko tašti da u svojim izjavama izuzev totalnog nerazumijevanja tematike moraju zvučati poput petparačkih diktatora?
4. Što ćete konkretno predložiti da se ovakve situacije više ne ponavljaju?
5. Kako ćete napraviti distinkciju između ljudi koji se na ovakvim susretima nalaze iz ljubavi prema automobilima i onih koji zapravo ne vole automobile, već vole isključivo sami sebe i to svijetu divljanjem i silovanjem papučice gasa žele pokazati?
6. Hoćete li možda sudjelovati u nekoj konkretnoj inicijativi koja bi zaljubljenicima u automobile mogla osigurati neko mirno mjesto za okupljanje u striktno definiranim uvjetima, ili svaka vaša ideja i dalje ide na ruku restrikcijama i zabranama okupljanja auto-entuzijasta?
7. Hoćete li se možda angažirati oko stvaranja nekakvog novog centra sigurne vožnje i potruditi se da polaženje tog centra bude obavezno za sve koji planiraju sjesti za volan nakon primanja vozačke dozvole u ruke?

Eto… Samo toliko što se vas prometnih stručnjaka tiče uz jednu malu digresiju; baš me jako zanima tko će se i hoće li se uopće netko od dotičnih oglasiti s barem polovično sastavljenim odgovorima na ovdje postavljena pitanja.

Auto susret i kako to treba izgledati…

foto: Bosozokustyle

Organizatori susreta
Koji organizatori susreta?
Mislite oni koji jednom tjedno okinu nekakvu smiješnu objavu na neku od društvenih mreža i potom dođu na parking prodavati naljepnice, „car-spotati“ i objavljivati fotografije i video-uratke ne bi li sa svojim profilima na društvenim mrežama mogli zaraditi koji Euro?

Ako se misli na takve organizatore susreta, onda je to u najmanju ruku smiješno, jer to nisu organizatori, već samo ekipa koja negdje i nekako plasira nekakvu informaciju i lokaciju za susret. Bez pravila i pravilnika, bez ikakvih obaveza i bez ikakvog reda i poretka. Najčešće i bez ikakvog kontakta prema policiji ili bilo kojoj drugoj instituciji kojoj je potrebno prijaviti okupljanje.
Dakle, ta priča s organizatorima definitivno ne drži vodu i krajnje je iluzorno u takvoj konstelaciji stvari tražiti odgovornost od strane onih koji tek sporadično objave neku lokaciju i (najčešće nepismenu) objavu koju ekipa dalje „lajka“ i „šera“.

Prava organizacija pravog eventa, susreta i slično podrazumijeva puno više od profila na nekoj društvenoj mreži i to je poznato svakome tko je ikada kročio u organizaciju bilo kakvog okupljanja.

Za početak je potreban pravilnik koji definira prava i obaveze organizatora i svih onih koji u obliku posjetitelja svrate na susret. Zatim je potrebno takav susret ili event prijaviti nekome i nečemu, kako bi se osnovni sigurnosni uvjeti mogli prekontrolirati na licu mjesta i kako bi se izbjegle bilo kakve neželjene situacije.
Potrebno je imati i odgovornu osobu koja stoji iza svake dobre i loše situacije koja bi se iz ovog ili onog razloga mogla dogoditi. A na kraju krajeva je potrebna i lokacija koja se dogovara s nekim ili nečim (i najčešće košta određenu sumu novaca koju tom nekome ili nečemu treba uplatiti na račun) te na kojoj izuzev sigurnosnih uvjeta moraju postojati i neke osnovne stvari poput definiranog ulaza, izlaza, ograđenog prostora za „ovo“ ili „ono“, WC-a i tome sličnih detalja.

Dakle ovdje ne govorimo o organizatorima, već o skupini entuzijasta prema automobilima i okupljanjima koji možda imaju najbolju namjeru, ali sve skupa rade krivo. I zato se ovakve situacije (između ostalog) nažalost događaju.

Auto-entuzijasti koji se okupljaju na ovakvim susretima
Poimanje i opis prosječnog auto-entuzijasta ne treba brkati s poimanjem i osnovnim opisom prosječnog kompleksaša ili sociopata. Jer auto-entuzijasti stvarno vole ne samo svoje, nego i tuđe automobile, dok kompleksaši i sociopati ne vole niti svoje automobile u mjeri u kojoj vole sami sebe. Samim time pravi auto-entuzijasti na okupljanjima, susretima i eventima ne divljaju i s njihove strane nema nepotrebnog uništavanja automobila turiranjem ili paljenjem guma.
S druge strane kompleksaši i sociopati na ovakvim okupljanjima kao i u ostatku života misle da su bolji i vrijedniji pažnje od nas ostalih, a kako su često robovi samih sebe, tako se ta „vrijednost“ najčešće manifestira nepotrebno brzim prolascima po parkingu na kojem se sam susret održava. Nekima poput ovog klinca u Mercedesu prošlog petka ni „žestok ulaz“ na parking nije bio dovoljan, već ga je moron morao ponoviti preko nekoliko puta, da bi se na kraju zabio u parkirane automobile, stup i ljude koji su tamo na njihovu nesreću stajali i pričali.

Stoga i opet vrijedi apostrofirati kako auto-entuzijaste ne treba brkati s pompoznim kretenima kakvi jure po parkinzima, na cesti glume Janicu Kostelić i parkiraju se bez reda i poretka, odnosno kao da ih je donijela voda. Za auto-entuzijaste ljubav prema automobilima nije nešto što se prodaje za „lajk“ ili „pratitelja“ viška. Takvi ne ganjaju sponzoruše po narodnjačkim klubovima i nisu neznalice koje raspolažu s puno novaca ili nekim „pouzdanim rođom“ kojim im rješava kredite i leasing da bi se mogli preseravati sa svojim skupocjenim automobilima pred očima sviju nas.

Pravih auto-entuzijasta u krugovima „tjunera“ i „stajlera“ ima itekako puno i takvim je ljudima nebitno nalaze li se u društvu Alfista, Hondaša, Vagenaša ili nekoj sasvim sedamnaestoj ekipi koja oko svijeta automobila (ili nekog njegovog dijela) gradi svoju priču. Stoga ne bismo trebali brkati te dvije skupine ljudi, jer dotične baš i nemaju pretjerano puno poveznica jedna s drugom.
Jeste li pročitali ovo svi vi pripadnici medija, zli komentatori i nesposobni političari?
Naravno da niste. Jer na kraju krajeva ipak treba znati čitati. Pogotovo ako se čita s razumijevanjem kojeg nam u današnje vrijeme itekako nedostaje na svim nivoima društva.

I što na kraju reći i koju posluku porati?
Iskreno govoreći, teško je sve sažeti u jedan koliko-toliko kratak i elaborirani zaključak. Zato je možda najbolje nabrojati neke ideje iza kojih stojim (o) i koje ćemo tijekom idućih mjeseci barem pokušati dovesti u plan i program nekoga od onih koji nad nama vladaju.

Naravno da ideja i prijedloga ima još. Ali u ovom trenutku bi ih ostavio za jednu drugu temu koja neće biti u sjeni sveopćeg kretenizma s kojim se kao zaljubljenik u automobile suočavam na svim frontama.

Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.

Samo mali podsjetnik na gluposti koje ljudi rade za volanom…

foto: Kelly McLoughlin Hypnotherapy