Top 5 najsporijih „sportskih“ automobila svih vremena
Pravilo broj jedan: ako nešto izgleda poput sportskog automobila, to ne mora nužno značiti da izgled ne vara.
A evo i dokaza tom pravilu.
I to njih pet.
Dva sjedala u kombinaciji s atraktivnim linijama ili pak robusnim globalom. Tako bi nekako otprilike zvučao opis nekog barem naizgled sportskog automobila. Ili pak onog koji sa susjedovom Octaviom TDi nema neke vidljive poveznice.
No tijekom godina i godina je svijet automobila na tržište kupcima podario automobile koje bi usprkos sportskom izgledu susjedova Octavia 1.9 TDi mogla itekako posramiti.
Stoga vrijedi zaključiti kako automobil sportskog izgleda nije isto što i sportski automobil. Pa kao prilog tome slijedi 5 automobila koji su sportskima ispali samo na fotografijama.
05. Porsche 914/4
Ovo je jedan od onih čudnovatih automobila s kakvima se tek pokoja starleta ili neka medijska zvijezda posluže u nekom svom video-uratku s naglaskom na samopromociju.
Riječ je o automobilu koji s jedne strane definira poveznice između Porschea i Volkswagena, dok s druge strane bježi od njih poput pravde od prosječnog hrvatskog moćnika.
Ovaj je automobil inicijalno zamišljen kao demonstracija sile slogana „kad se male ruke slože“, te je kao takav trebao na tržište izaći s dva različita logotipa na sebi. Prvi je podrazumijevao slova V i W, dok je onaj drugi na sebi trebao imati Porscheov logotip.
No onda su se neki sudionici ove ideje na četiri kotača uspjeli posvađati, te je Porsche 914/4 na tržište izašao kao Porsche, a ne kao Volkswagen.
U bazi je riječ o automobilu koji je svojim malenim gabaritima, laganom karoserijom i sportskom orijentacijom ispao poput neželjenog djeteta. Jer sa svojih 80 konja i ubrzanjem do „stotke“ za 13,3 sekunde ovo definitivno nije bio Porsche kakvog bi itko zamišljao.
Doduše, druga se varijacija na temu nazvana 914/6 mogla pohvaliti s ukupno 109 konja, pa je ubrzanje za ovaj automobil pero-lake kategorije smanjeno na 8,7 sekundi, ali sve to nije pomoglo globalnoj popularnosti ovog Porscheovog modela. I zato je proizvodni vijek trajao jako kratko.
No možda je tako i bolje.
04. Pontiac Fiero
Najavljivan kao „Baby Ferrari iz Detroita“, ovaj je Pontiacov gradski sportaš u mnogima budio nadu u američku auto-industriju. A kako i ne bi, kada je umjesto klasične orijentacije američkog sportskog automobila Fiero ispao zaokretom za punih 180 stupnjeva.
Receptura je bila barem relativno ispravna i podrazumijevala je šiljastu i uglatu karoseriju, nisku siluetu, centralno-smješteni motor i stražnje pogonske kotače. Ali kada je Fiero konačno ugledao svjetlo dana, potencijalni su se kupci masovno počeli smijati.
Karoserija je bila šiljasta i uglata. Silueta jest bila niska. Ali je sve zajedno toliko jadno odrađeno, da praktički ne postoji primjerak Fiera koji se samo par godina po izlasku s proizvodne trake nije raspao.
Što se pak motora tiče, dotični je unutar Fiera svoje mjesto našao u obliku malenog bloka s 4 cilindra i 2,5 litre zapremine. To je na stražnje kotače donosilo nekakvih bljedunjavih 190 konja, a time brojke u praksi nisu bile ni najmanje impresivne.
Prema inicijalnim testovima, Pontiac Fiero je do 100 km/h ubrzavao za 10,7 sekundi i na četvrt milje kaskao punih 17 sekundi. A to je jako loše čak i kada bi se uspoređivalo s najslabijim „Muscle Car“ modelom svih vremena.
Uglavnom, ovaj je Pontiac ispao opakim razočaranjem u svakom pogledu. A to je pak posebice bilo vidljivo u kvaliteti izrade i „kvaliteti“ motora koji je klipovima jako volio probijati blok, a zatim razbacivati ulje po ispušnoj grani i zatim se spontano samozapaliti.
No ako već ništa drugo, za ovaj je automobil geneza naziva „Fiero“ zbog tog spontanog samozapaljivanja jasna sama po sebi.
03. Ferrari 208
Italija je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća imala zakone kakve mi u Hrvatskoj imamo u 2023. godini. Odnosno u prijevodu, loše osmišljene, krcate rupama i općenito nikakve.
Porezi za proizvođače automobila bili su izuzetno visoki – pogotovo ako je neki model imao više od 2 litre zapremine motora. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi da se Ferrari u svemu tome pokušao snaći na najbolji mogući način.
Ono što je uslijedilo kao plod tog snalaženja bilo je uobličeno u prelijepu karoseriju ispod koje se skrivao jedan od najjadnijih motora svih vremena koji su svoje mjesto pronašli u sklopu jednog sportskog automobila.
Naime, Ferrari 208 bio je identičan onome nazvanom 308. Ali je V8-motor unutar 208-ice umjesto 3 litre zapremine imao čak litru manje. A to je pak rezultiralo snagom od jadnih i nikakvih 153 konja i svom silom apsolutno jadnih brojki. Pogotovo kada cijelu priču potpisuje Ferrari kao slavna talijanska marka sportskih automobila.
Ovaj je Ferrari proizveden u 160 primjeraka. I vlasnici su ih obožavali sve do momenta prvog ubacivanja u brzinu i kretanja s parkinga. Jer tada je ovaj glupavi automobil pokazivao svu svoju impotenciju na cesti, boreći se s peterostruko jeftinijim automobilima čak i pri baznim radnjama poput prestrojavanja u iz trake u traku.
S vremenom je Ferrari odlučio u 208-icu strpati i Turbo-punjač, pa su se stvari malčice popravile, ali usprkos tom potezu je Ferrari 208 ispao jednim od najnepoželjnijih i najsporijih sportskih automobila svih vremena.
I to zasluženo.
02. Chevrolet Corvette (C3)
Naftna je kriza krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća za Amerikance i njihove megalomanski velike i jake motore označila kraj. Jer tih godina prestaje tzv. „Muscle Car“ era na koju su Ameri samo dekadu prije bili toliko ponosni.
Stoga je izuzev Firebirda, Camara, Challengera, Chargera, Mustanga i njima sličnih poremećenih američkih Golijata priča jednostavno završila.
Motori su postajali sve manjima, a snaga je nerijetko padala i ispod 100 konja.
Chevrolet je tih godina nastavljao s prodajom Corvette generacije C3. Ali onda se u tu tvrdoglavu prodaju sveameričkog sportskog automobila umiješala Savezna vlast, pa je Corvette praktički preko noći izgubila nekoliko stotina konja.
Unutar SAD-a je Corvette odjednom imala 5,7 litarski V8-motor s 230 konja. I to je bio šok za sustav. A onda su se 1980. godine oci Kalifornije dosjetili kako je na tom podneblju jako puno smoga, pa je izvedenica za taj dio američkog tržišta raspolagala s 5 litara zapremine i 180 konjskih snaga.
Corvette sa svojih 180 konja do „stotke“ je ubrzavala za nešto manje od 9 sekundi. Brzinomjer je brojkama (zbog tadašnjih zakonskih regulativa) bio ograničen na 85 milja na sat.
Stoga je na cesti ova Corvette djelovala poput prosječnog krkana s dva razreda osmoljetke na svjetskom matematičkom natjecanju. Odnosno, u prijevodu nikako. A zbog toga je padala i prodaja, pa se u jednom momentu čak mislilo i odustati od Corvette, te je kao model prebaciti iz salona u ropotarnicu povijesti.
Srećom pa se to nije dogodilo, ali s obzirom na bezličnost pojedinih primjeraka Corvette s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ne bi bilo čudno da jest. Pogotovo ako se baci oko na Corvette za Kaliforniju.
01. DeLorean DMC-12
John DeLorean usprkos svim aferama i neispunjenim obećanjima zauvijek slovi kao jedan od apsolutnih genijalaca unutar auto-industrije. Riječ je o čovjeku koji je tvrdoglavo koračao i kršio pravila nekadašnjih korporativnih umova, te o jednoj od onih osoba bez kojih svijet automobila ne bi bio ono što danas jest.
Tijekom svoje bogate karijere unutar General Motorsa, John DeLorean je primarno zaslužan za imidž danas ugašene marke Pontiac. Jer unutar te je divizije GM-a upravo taj čovjek napravio nekoliko poteza koji su odjeknuli daleko izvan Detroita. A onda se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća striček John odlučio proizvesti svoj automobil i umjesto zaposlenika postati vlasnikom svoje kompanije.
DeLorean DMC-12 kreiran je kao čudo od automobila. Karoserija ovog automobila donosila je milijun i jednu posebnost te je upravo ovaj automobil kroz povijest istaknut kao jedan od najprepoznatljivijih dizajnerskih uradaka svih vremena.
Ali godine i godine planiranja, škrti investitori i DeLoreanova poslovična sklonost „kraćim putevima“ od ovog su automobila napravili žrtveno janje.
Sklapan u Irskoj, DeLorean DMC-12 u startu je zamišljen s centralno smještenim Wankel-motorom koji se vrti na milijun okretaja i vrišti. Ali je implementacija i razrada takvog motora sa šasijom ovog automobila ispala nenormalno skupom.
Potom su planovi krenuli u smjeru Fordovog V6-motora, ali se dotični motor pokazao pouzdanim poput garancije za dobitak na LOTO-u. Stoga je rješenje problema otišlo u smjeru Citroënovog V6-motora kojem je trebao biti dodan Turbo-punjač. No i to je ispalo pretjerano skupim zahvatom, pa je na kraju DMC-12 završio s motorom koji su zajednički sklepali Citroën, Peugeot i Volvo.
Dotični je PRV-motor imao 2,8 litara zapremine, 6 cilindara i ukupno 130 konjskih snaga. A to je pak u kombinaciji s raskalašenom karoserijom i „Gullwing“ vratima ispalo smiješno. Jer performanse od 10,5 sekundi do 100 kilometara na sat i maksimalna brzina od nekih 160 km/h za jedan su sportski automobil ispale nepoželjnim brojkama.
A kada k tome još dodamo i pretpotopni ovjes zbog kojeg je ovaj automobil predstavljao opasnost na cesti pri bilo kojim brzinama, priča je jasno zaokružena. I sama je ideja jednostavno propala.
No usprkos svemu tome ćemo DeLorean DMC-12 zauvijek pamtiti kao automobil s kojim je Doc Brown svog psa napravio „povratak u budućnost“. A to pak definitivno nije mala stvar. Čak i kada se uzme u obzir da je maksimalna brzina ovog automobila ispala tek mrvicu većom od 88 milja na sat.
Eto… Nadam se da sam ovom kratkom listom uspio dokazati teorem s početka ovog teksta.
Jer sporijih sportskih automobila od ovih gore navedenih baš i nema puno. Pogotovo ako se traže izvan granica Velike Britanije. A to je pak jedna posebna priča koja zaslužuje svojih pet minuta.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
