„Specijalne verzije“ sportskih automobila u potrazi za zaradom
Ukratko, radi se o jadnom i bezobraznom prikupljanju novaca. No idemo malčice u detalje…
U svijetu automobila neke specijalne i limitirane verzije pojedinih modela nisu ništa novo. Bilo da se radi o najobičnijim gradskim automobilima poput Renaultovog Clia „Janica“ ili pak Volkswagenovih pop-rock eskapada s Golfovima „Pink Floyd“, „Bon Jovi“ i „Rolling Stones“, pa sve do Chryslerovih ogromnih Cherokeeja s oznakama „Limited“. Sve su to tek jadni pokušaji aktualizacije nečeg što je na tržištu već postalo dosadno i tu priča prestaje.
U svijetu sportskih automobila priča se ipak piše u nekim malo drugačijim poglavljima, jer sportski automobili već sami po sebi (većinom) jesu posebni, pa je onda te „posebnije“ među posebnima kudikamo teže izdvojiti.
Kada se proizvođači automobila odlučuju na takve poteze, sve se zajedno radi detaljno, ne bi li se što perfidnije utjecalo na volju za otvaranje čekovnih knjižica od strane bogatijeg sloja zaljubljenika u automobile. Samim time se uz već klasične skraćenice poput „RS“ i slično svako toliko zalomi neka talijanska riječ poput „Stradale“, „Leggera“ ili nešto sasvim sedmo u tom stilu.
Sportski automobili u sklopu svojih limitiranih i specijalnih izvedbi često kroče putevima filozofije „manje je više“, te svojim kupcima nude više performansi i manje luksuza za hrpetinu novaca više u odnosu na „obične“ verzije modela.
Npr. Lamborghini Gallardo pod kraj proizvodnje je već i Bogu i Vragu postao dosadan zbog raznoraznih specijalnih, posebnih, drugačijih i limitiranih verzija, ista je priča i s Paganijevim modelom Zonda, koji je svoje „posljednje“ primjerke i verzije na tržište nudio mali milijun puta.
Ferrari također ide u tom smjeru, samo što se za razliku od Paganija i Lamborghinija ovdje radi o nekoj prema stazi usmjerenijoj verziji pojedinih modela ili pak na neki podsjetnik na slavnu Ferrarijevu povijest utrkivanja. No čak i Ferrari nije imun na gluparanje poput npr. modela 599 GTO XX, za čije ste vlasništvo morali biti posebno odabrani, te za čije ste korištenje mogli koristiti isključivo Fiorano (tj. Ferrarijevu testnu stazu). Dakle, jedva kupite auto i onda vam prodavatelj uvjetuje gdje se i kada s njime smijete voziti.
Ne znam kako cijenjeno čitateljstvo „diše“, ali osobno se ne sjećam da sam veći idiotizam u svijetu automobila ikada čuo.
Za razliku od glamurozno-razvikanih Talijana koji sve takve stvari uvijek nude na sva zvona, Nijemci su kudikamo perfidniji u svemu tome. Tome u prilog ide velik broj posebnih verzija nekih „normalnijih“ automobila poput Audija RS6 ili BMW-a M3, koji sa svojim „posebnim“ verzijama modela pokušavaju fascinirati publiku čak i na zalasku istih. Mercedes-Benz to također radi, samo malčice drugačije, tj. na dvije strane, odnosno kroz AMG i AMG „Black“, ali poanta je zapravo ista iako se pojedini modeli sa i bez „Black Series“ oznake uvelike razlikuju.
No u fokusu ove priče je jedan Porsche koji gledano sa strane nije ništa više, nego tek puki marketinški trik u kojem je gramzljivi zastupnik Hoefnagels našao dodatni izvor prihoda.
Naime, Porsche 911 „50th Anniversary“ kao specijalni dio ponude 911-ice izašao je 2013. godine. Tom je prigodom Porsche htio podsjetiti na pola stoljeća inženjerske tvrdoglavosti zbog koje je 911 aktualan i dan-danas, a s druge je strane sam automobil trebao i vizualno kombinirati današnje vrijeme s 1963. godinom.
Stoga ne čudi da je Porsche ovu slavljeničku izvedenicu svog najpoznatijeg modela na tržište ponudio u simboličnih 1,963 primjerka, a još manje čudi da su se svi ponuđeni primjerci razgrabili brzinom munje. No kupci ovog automobila zapravo su postali vlasnicima aktualne generacije Porschea 911 s nekoliko stavki opreme viška i hrpetine oznaka „50“ koje su razbacane uzduž i poprijeko automobila.
Doslovno je tako.
Porsche 911 50th Anniversary zapravo je „najobičnija“ Carrera S u sklopu koje se nalazi oveći broj stavki koje su prije ovog pokretnog vremeplova punile listu dodatne opreme.
Samim time je u sklopu serijske opreme za ovaj automobil odjednom bez doplate dolazio tzv. „Chrono“ paket, PASM (odnosno Porsche Active Suspension Management) sustav, te sportski ispušni sustav, a cijelu priču zaokružuju i 20-inčni kotači izvedeni kao podsjetnik na slavne i genijalne „Fuchsice“.
U sklopu interijera dolazilo je još igračaka i opreme, „pepita“ sjedala i još neki detalji, no većina dotičnih detalja svodila se na još brojki „50“ koje su vrebale praktički iz svakog kuta.
Naravno da sve to u teoriji ima ideju podsjećanja na Porsche 901 iz 1963. godine, no ako se mene pita, riječ je samo o još jednom marketinškom triku koji tek naizgled aktualizira slavnu povijest, uzimajući pri tom oveću svotu novaca svim onima koji su „zagrizli“.
Tome u prilog ide i cijena ovog automobila u iznosu od nekih 115,000 eura, što je u trenutku izlaska ovog automobila na tržište ispadalo nekih 10,000 eura više u odnosu na „običnu“ Carreru S.
U omjerima vezanim uz sportske automobile to i nije neka ogromna svota novaca, ali ako se u obzir uzme da motor nije ni dotaknut – baš kao ni ovjes, mjenjački sklop i bilo koji drugi mehanički dio ove 911-ice, cijela priča zvuči pomalo smiješno.
No najsmješnije od svega svedeno je na činjenicu da se 44. proizvedeni primjerak ove „specijalne“ 911-ice upravo opet pojavio na tržištu i kao polovni automobil s nekih 5,000 prijeđenih kilometara na sebi nosi cijenu od 209,500 eura.
Naime, toliko za ovaj crni automobil s „pepita“ sjedalima i hrpetinom brojki „50“ traži auto-kuća Hoefnagels i što je najbolje, interesenata već ima usprkos činjenici da je riječ o polovnom automobilu koji pri samom izlasku na tržište nije bio ništa posebno.
Isto tako vrijedi napomenuti da za manje novaca neki od Porsche-entuzijasta sebi može priuštiti novi GT3, što je s ovom Carrerom S i njenih milijun oznaka s brojkom „50“ jednostavno neusporedivo.
Uglavnom, ovakvih jadnih ideja s motivom puke zarade od strane pojedinaca i auto-kuća tijekom posljednjih godina ima i previše. Neki su za više milijuna dolara pokušavali „uvaliti“ pojedine Lamborghinijeve modele, a neki su pak na pojedinim Ferrarijevim modelima zarađivali BDP omanje države. Samim time ovaj slučaj s ovim „specijalnim“ Porscheom 911 nikoga ne treba čuditi, jer ako cilj opravdava sredstvo, a u sredini se nađe tikvan s viškom novaca na računu, reklo bi se zašto ne…
No s druge strane takav trend puke zarade na pojedinim automobilima od tih istih automobila čini krave muzare umjesto polja fascinacije za auto-entuzijaste diljem svijeta. Stoga takvu ideologiju usprkos ekonomski ispravnom rezultatu (za prodavatelja – ma tko on bio) ipak na neki način osuđujem, jer svijet sportskih automobila u mnogočemu oduvijek nadilazi cijenu. Tako bi barem trebalo biti i danas, ali izgleda da brkanje pojmova i općenito nepoznavanje tematike cijeli taj mikro-svijet vodi u jednom sasvim suprotnom pravcu.
Iz tog razloga već unaprijed pušem na hladno skoro na svaku „posebnu“ ili nekako drugačije označenu seriju nekog od sportskih automobila na tržištu, jer već unaprijed znam da su inženjeri potpali na drugo ili treće mjesto, dok ono prvo u smislu ideje potpisuju djelatnici iz odjela marketinga, te računovođe koji kasnije zadovoljno trljaju ruke.
No to tako (pretpostavljam) očito treba biti…
