Revolucija u svijetu utrkivanja zvana BTCC (1991. – 1999.)
Za one koji ne znaju, BTCC je skraćenica za “British Touring Car Championship”, odnosno za seriju utrkivanja koja je otpočela sada već davne 1958. godine i tih je “početnih” godina na stazu dovodila nekoliko različitih kategorija sasvim normalnih (i često ne baš pretjerano modificiranih cestovnih) automobila. Ali to je povijest o kojoj bismo mogli raspredati neki drugi put.
Ono što je u fokusu ovog teksta predstavlja ne samo zlatno doba BTCC-a, već i najsjajniji primjer serije utrkivanja koji se ikada pojavio na automobilističkoj sceni. A sve je počelo 1991. godine…
Te je danas slavne 1991. godine je uveden sustav jedne klase i to je BTCC kakav poznajemo i dan-danas.
Poanta je bila (konačno) uvesti jednaka pravila za sve i time izjednačiti konkurenciju među konstruktorima, ali i među vozačima koliko je to maksimalno moguće. Tom se prigodom također po prvi puta spominje izraz “Super Tourers” koji je s jedne strane označio osnovna pravila vezana uz specifikacije automobila, ali i marketinški naziv koji se od tog trenutka do danas spomenuo mali milijun puta.
Što se specifikacija motora tiče, maksimalna zapremina bila je postavljena na dvije litre. Motori su smjeli imati maksimalno 6 cilindara (neovisno o konfiguraciji) i limitator na obrtomjeru bio je postavljen na 8,500 okretaja u minuti. Karoserijski su automobili morali izgledati identično onima koje su kupci mogli kupovati u salonima i voziti po cesti. A to pak u prijevodu znači da nije bilo gigantizma u bilo kojem segmentu. Nikakva predimenzionirana krila, modificirani branici, pragovi, difuzori i ostali detalji nisu se smjeli montirati na trkaće automobile unutar serije. Gabariti automobila bili su primarno ograničeni na 4,2 metra dužine, kako bi se osiguralo da svi konkurenti na stazi potpadaju pod dezignaciju “limuzina”, a onda je tu bilo i ograničenje ukupne mase koja nije smjela biti ispod 975 kilograma.
Uz to su homologacijska pravila zahtijevala da proizvođači u salone isporuče minimalno 25,000 primjeraka automobila na kojem je onaj trkaći baziran, kako bi se ovaj suludi i sumanuti svijet utrkivanja što je uže moguće povezao s onim civilnim izvan staze.
Što se bodovanja tiče, Britanci su smislili pomalo čudan sustav. Ali s vremenom se pokazalo da su bili u pravu i u domeni bodovanja BTCC zauvijek stoji kao jedno od “onih” natjecanja u kojima nije bilo velikih razmaka. Svi su na kraju sezone bili poprilično blizu, neovisno o tome koliko su puta pobjeđivali na utrkama.
Prvo je mjesto nosilo 15 bodova, drugo 12, treće 10…i tako sve do devetog mjesta koje bi donijelo 1 bod. Dodatan bod dobivali su vozači koji su startali s prve pozicije, odnosno bili najbolji na kvalifikacijama za bilo koju od dvije utrke koje su se vozile u sklopu jednog vikenda. Isto je vrijedilo i za vozača koji je vodio puni krug za vrijeme tzv. “feature race”.
Uglavnom, sustav bodovanja funkcionirao je odlično i zadržao se od prve utrke s tim novim sustavom bodovanja i pravila.
Prva utrka sezone 1991. godine održana je u legendarnom Silverstoneu koji mnogi opisuju kao dom auto-sporta u Velikoj Britaniji. Publika je došla u relativno skromnom broju (u usporedbi s kasnijim godinama i utrkama), a na stazi se moglo vidjeti ( u tom trenutku) globalno ne baš pretjerano poznate vozače poput Johna Clelanda, Willa Hoya i Stevea Sopera.
Od proizvođača (odnosno konstruktora) na stazi je bilo moguće vidjeti tek nekoliko njih. Primarno je staza bila popunjena s Vauxhallima i Toyotama, ali većina je vozača 1991. godine sjedila za volanom BMW-a M3 (E30) koji se već dokazao kao nenormalno brz i sposoban automobil natječući se u svijetu Rallyja i DTM-a. Ford je također bio prisutan sa svojom već pomalo vremešnom Sierrom, ali na toj prvoj utrci jedne sasvim nove ere za BTCC Sierra jednostavno nije došla do izražaja. I to se vidjelo iz aviona.
Na toj inauguralnoj utrci u Silverstoneu dominirao je i slavio upravo BMW M3 i tom je prigodom Will Hoy kao vozač osvojio prva 24 boda.
Ostatak sezone prošao je manje-više u znaku BMW-a koji je dominirao nad ostatkom konkurencije među konstruktorima. Stoga nikoga ne treba pretjerano čuditi da su na kraju sezone 1991. godine ukupni poredak predvodili BMW Team Listerine i Will Hoy, što je razveselilo ljubitelje legendarne BMW-ove M-kockice, ali je istovremeno mnogima ostavilo gorak okus u ustima. (Ispčavam se, morao sam…)
Tijekom te je prve sezone s novim pravilnicima i sustavom bodovanja doista bilo svega i svačega. Sudara, izlijetanja, nevjerojatnih pretjecanja na stazi (i oko nje u pojedinim situacijama). Bilo je kvarova i razočaranja, što je za svijet utrkivanja nešto savršeno normalno. Ali u cijelom tom na trenutke i pretjerano agresivnom cirkusu na kotačima nije bilo nikakvih timskih naredbi i taktiziranja. Vozači su se za to pobrinuli i u praksi je nekoliko puta demonstrirana upravo ta sloboda odlučivanja vozača za volanom, umjesto tima koji sjedi za monitorima i u glavi broji bodove i lovu.
Uz sirovu atraktivnost ove serije utrkivanja, upravo je taj dio priče o BTCC-u počeo privlačiti ogromnu količinu poklonika u svijet automobilizma, ali i proizvođače koji su upravo u BTCC-u vidjeli itekako poželjno bojno polje na kojima su se njihovi automobili u stanju dokazati.
Uglavnom, 1991. godina na neki se način pokazala skromnom, ali već je sredinom sezone pokazala da BTCC tek treba početi disati punim plućima.
Godinu kasnije, odnosno 1992. godine BMW M3 kao jedan od najtrofejnijih trkaćih automobila polagano, ali sigurno odlazi u povijest. Ta se odluka u biti samo čekala jer je M3 E30 u tom trenutku već odavno ostvario sve što jedan trkaći automobil može ostvariti. Ušao je u legendu o kojoj se priča i dan-danas, pa nije više bilo potrebe forsirati ga na bilo koji način. No toj su priči oko polaganog povlačenja M-kockice sa staze “pomogli” i problemi koji su se kosili s pravilnikom i zbog toga često donosili kazne za M3.
Stoga se BMW ubrzo odlučio otvoriti novi list (ne novine) te fokusirati na Stevea Sopera i jednog legendarnog Nijemca imena Joachim Winkelhock za volanom (tada) nove generacije serije 3 u obliku modela 318is E36.
No taj će se automobil (kako je povijest pokazala) usprkos nekim odličnim rezultatima ipak još malo namučiti kako bi (p)ostao konkurentan u usporedbi s ostatkom automobila na stazi.
Konkurencija u domeni konstruktora planski je rasla već u sklopu prve sezone s novim pravilima. Stoga nikoga nije pretjerano čudilo kada se uz 1992. godine na popisu proizvođača uz BMW, Nissan, Vauxhall i Ford pojavila sva sila drugih proizvođača poput Rovera, Mitsubishija i Toyote, ali i nekih novih modela koji su u sklopu BTCC-a kreirali prve vlastite marketinške kampanje.
Izuzev sporadičnih primjeraka M3-kockice na zalasku karijere te E36-ice dezignacije 318is na stazi se kao potpuno novi model pojavio i Ford Mondeo.
To je za Ford na području Velike Britanije bilo izuzetno važno s obzirom na svu silu štovatelja marke i jedan u tom trenutku nepoznati model koji se tek trebao dokazati.
Ford Mondeo je kao “svjetski automobil” (odakle dolazi i naziv modela) već u teoriji imao jako težak posao, jer Toyota Carina, Nissan Primera eGT, Peugeot 405 Mi16, Vauxhall Cavalier, Mazda 323F i čak dvije generacije BMW-ove serije 3 nisu ni približno spavali.
U konkurenciji vozača tijekom sezone 1992. godine bilo je doista velikih imena. Neka od njih obilježila su inauguralnu sezonu s novim pravilnikom, a neka druga su pak stigla iz nekih drugih grana auto-sporta i time obogatila konkurenciju u domeni vozača kao rijetko koja serija utrkivanja do tada.
Uostalom, ako samo spomenemo legendarnog Colina McRaea koji je za volan BMW-a 318is sjeo na osmoj utrci unutar sezone, već otprilike postaje jasno koliko je BTCC ojačao unutar samo godinu dana. Andy Rouse također je ponovno ušao u fokus kao jedan od ponajboljih britanskih vozača svih vremena, a onda je sva ta nova imena zaokružio i Tiff Needell koji je nakon Formule 3 i Formule 1 sjeo za volan Nissana Primere eGT.
Nekolicina danas svjetski poznatih vozača poput Alana Menua, Matta Neilla i Roberta Verdon-Roea te je slavne 1992. godine otpočela svoj zvjezdani put. A to je bio tek početak i BTCC je još uvijek rastao…
Tijekom idućih je godina upravo BTCC prerastao u globalnu velesilu. Od manje-više kompletnog popisa Britanaca koji su sačinjavali konkurenciju u domeni vozača (uključujući legendarnog Nigela Mansella koji je u BTCC stigao iz mirovine), već je 1994. godine na startu svake od utrka uz Engleze bilo Talijana, Francuza, Nijemaca, Švicaraca i Novozelanđana.
Proizvođači automobila praktički su se gurali oko ulaska u BTCC te se gore navedenima pridružili i Renault, Alfa Romeo i Volvo sa svojim “letećim sandukom” u obliku modela 850.
Budžeti su usprkos osnovnoj ideologiju pravilnika iz 1991. godine narasli u nebo i sve je to zajedno dovelo do nenormalno brzih i generalno poremećenih automobila koji su u kombinaciji s egom pojedinih vozača osiguravali adrenalin za publiku koja je euforično navijala za svoje favorite.
Bilo je tu i kontroverzi poput dovođenja prvog karavana u BTCC kojeg je za utrkivanje pripremio Volvo. Renault i BMW također su obilježili sezonu sa svojim “specijalnim verzijama” modela zbog kojih su dobili priliku “poigrati” se s pravilnikom. Ali najveća kontroverza 1994. godine bila je u režiji Alfa Corse tima koji je te godine na stazu premijerno dovezao model 155.
Dotična Alfa 155 praktički je na svojoj prvoj utrci pokosila konkurenciju, savijajući pri tome pravilnik do njegovih krajnjih granica tumačenja, ali sve se to odvijalo uz korištenje prema pravilniku ilegalnih aerodinamičkih dodataka (primarno dogradivog stražnjeg spojlera) zbog kojih su Talijani bili u prednosti nad drugima. Zbog toga se unutar ostalih tabora često negodovalo pa se BTCC dobrim dijelom pretvorio u polje prepucavanja i svađe.
No utrke su i dalje bile ultra-zabavne za gledatelje pa se oko toga nije dizala pretjerano velika prašina. Doduše, tijekom sezone 1994. godine Alfa je zbog svjesnog i namjernog poigravanja s pravilima više puta kažnjavana, ali to baš i nije zabrinjavalo Talijane koji su na kraju s Gabrielleom Tarquinijem stigli do naslova prvaka u BTCC-u.
Iduća godina dovela je još pomalo od svega. Konstruktorima se priključila Honda, BMW je iz 318is prešao u 320i, Renault je počeo koketirati s Williamsom u domeni pripremanja automobila za BTCC, a Volvo je nakon samo jedne sezone odustao od karavana i zamijenio ga limuzinom.
Alfa je na stazu donijela evoluiranu verziju 155-ice, a Ford je počeo eksperimentirati sa 6 cilindara pod poklopcem motora svog Mondea.
Naravno da su i ostali konkurenti svako malo nešto mijenjali i dorađivali na svojim trkaćim automobilima, ali receptura je ostala manje-više ista. I upravo to je ispalo jednim posebno prepoznatljivim dijelom ove sulude i sumanute serije utrkivanja iz njene najbolje ere.
Kako sada ne bih ulazio u daljnje dubioze, recimo samo kako se od sredine devedesetih do početka novog milenija u BTCC-u svijetu prezentiralo sve i svašta. Novi automobili na tržištu Velike Britanije svoje kupce nisu hvatali suhoparnim reklamama i ambijentalnom rasvjetom kao što je to slučaj danas. Jer proizvođači nisu proizvodili fotelje i kućanske aparate na kotačima, već automobile koji su na stazi bili u stanju pokazati svoj karakter na najbolji mogući način. Tijekom godina je na stazama u sklopu BTCC-a premijeru doživio Peugeot 406.
Zatim i Vauxhall Vectra, Volvo S40 i Audi A4 koji se u sklopu generacije B5 pojavio praktički ni otkuda i zapaprio konkurenciji na najbolji mogući način.
Vozači su s vremenom postajali nešto pitomiji na stazi, ali žestoke borbe nisu jenjavale. Winkelhock, Leslie, Hoy, Menu, Cleland i Bintcliffe bila su prezimena s kojima se gradio pedigre ove serije utrkivanja. To su nerijetko bili glavni akteri koji su se na stazi nerijetko ponašali poput gladijatora.
Timskih odredbi usprkos budžetima koji su do 1996. godine praktički prelazili one u Formuli 1 i dalje nije bilo. A to su pak možda najbolje svojevremeno demonstrirali Julian Bailey i Will Hoy koji su se u jeku borbe vozeći identične Toyote Carine sudarili na utrci u Silverstoneu.
Bailey se zabio u Hoya, krovirao njegovu Toyotu i nastavio dalje s utrkom. A Hoy je u kombinaciji s legendarnim komentatorom Murrayem Walkerom “pomogao” u sprdanju s jednim od najpoznatijih marketinških slogana tog vremena. Naime, kada se Hoy prevrnuo na krov i uspio izaći iz automobila, Murray Walker prokomentirao je “The car upside down is a Toyota”, što je bila direktna sprdnja na Toyotin slogan koji je tih dana glasio “The car in front of you is a Toyota”. Uostalom, dotični je slogan bio napisan na stražnjem braniku trkaćeg automobila, pa je taj komentar dobio još kudikamo smješniji karakter.
Time je Walker sa svojim humorom praktički zacementirao svoj status televizijske legende, a Toyota je prihvatila šalu i to je bilo to.
Takvih je detalja tijekom desetak najboljih godina BTCC-a bilo itekako velik broj. Borbe su bile bespoštedne. Vozači agresivni i bez ikakve želje za kalkuliranjem. Budžeti su rasli i to se vidjelo praktički na svakom koraku, dok je publika tijekom svake utrke imala čime biti fascinirana.
Automobili su doslovce prekrajali zakone fizike i stvarali neka svoja nova pravila brzine i držanja ceste. Staze su bile sve atraktivnije, a kalendar natjecanja sve popunjeniji, čime je BTCC postao zabava za svaki vikend.
Bile su to godine koje su označene tehnologijom, brzinom i apsolutnom agresijom na stazi. Ali ono najposebnije od svega bile su poveznice između publike i trkača, odnosno njihovih automobila. Onih koji su se u civilnoj verziji mogli kupiti u salonima i njihovim vlasnicima dati još pokoji razloga za navijanje kraj staze za svoj omiljeni tim. A toga u današnje vrijeme već odavno nema.
Stoga, ako se nas ovdje pita, u svijetu utrkivanja tijekom desetljeća i desetljeća postoje mnoge zanimljive serije utrkivanja. No ako bismo morali birati omiljenu, onda bi to definitivno bio BTCC u razdoblju između 1991. i 1999. godine. Jer siroviju ali istovremeno i publici bližu seriju utrkivanja od tada do danas nitko nije izmislio.
Bilo je pokušaja i sporadičnih uspjeha, ali u usporedbi s onim čime se BTCC tih godina postavio na scenu sve su druge serije utrkivanja u svijetu auto-sporta djelovale nekako nedorečeno.
A sad se ispričavam i odlazim ponavljati gradivo pregledavajući nekolicinu video-izdanja u kojima se tematski prati BTCC iz devedesetih.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
