Rat na Balkanu, “Božji Rambo” i njegov Camaro kao vječna inspiracija
Ne… Ovo nije neko prisiljeno i montirano prisjećanje na rat s kojim netko ili nešto želi skupljati političke bodove ili “klikove” viška.
Ovo je osvrt na jednog od najplemenitijih ljudi koji su ikada za volanom automobila prošli balkanskim cestama i putevima. A i šire…
Helge Meyer svijetu je možda poznatiji kao „Božji Rambo“. Takav je nadimak dobio na brdovitom Balkanu tijekom rata i očito mu se dopao, pa je dotični iskoristio u naslovu svoje knjige pod nazivom: „Gottes Rambo: Unterwegs im War Camaro / 1. Auszug aus dem Kriegstagebuch von Helge Meyer“.
No za one koji nemaju pojma o tome tko je ovaj čovjek, recimo to ovako…
Riječ je o danskom vojniku koji je svoj put prolazio u korpusu Jaeger i Zelenim beretkama. Prošao je sve što jedan profesionalni vojnik treba proći, ali i puno više od toga.
I usprkos svom žestokom vojničkom treningu te svim mogućim i nemogućim opasnim situacijama i dalje je za volanom svog automobila odbijao nositi pištolj.
E sad… Zašto spominjem automobil u kojem nije bilo pištolja?
Jednostavno zato što automobil uz ovo predivno ljudsko biće predstavlja glavnu okosnicu ove priče.
Ali krenimo od početka…
Helge Meyer je dakle profesionalni vojnik. I to jedan od onih fanatičnih vojnika koji obožavaju svoj životni poziv.
Vjeruje u Boga i pravdu, ali za razliku od mnogih deklarativnih vjernika i pravednika ovaj čovjek doista tako i živi.
Kako u knjizi i sam spominje, Helge Meyer obožava svoje „psihološke šetnje“. I prakticira ih kao dio treninga za komandose još tamo negdje od 1972. godine.
Tijekom tih „šetnji“ od nekih stotinjak kilometara po pješčanim dinama ili kroz vodu (najčešće u kombinaciji jedno s drugim), vojnici koji ga prate ne smiju pričati. Na raspolaganju imaju litru vode i na izbor u smislu nutricionističke vrijednosti imaju 100 grama čokolade ili 20 cigareta, što je „običnom“ čovjeku apsolutno nedovoljno čak i uz kavu s prijateljima, a kamoli na dnevnoj bazi.
No kako ovo nisu „obični“ ljudi, tako je za većinu takav set nutricionističkih vrijednosti sasvim dovoljan za preživljavanje. Kažem većini, jer ne prolaze baš svi vojnici ovu obuku do kraja. A oni koji tijekom „šetnje“ odustanu prepušteni su sami sebi i moraju pronaći put nazad u bazu, da bi ih tamo dočekao zadatak u kojem moraju javno i pismeno navesti zašto su nesposobni kao vojnici i zašto im u vojsci nije mjesto.
Super, zar ne?!
Realno gledano, za očekivati je da jedan „vođa puta“ koji prakticira toliko rigorozna pravila i potom javno ocrnjuje druge ljude nije baš neka pretjerano divna osoba.
Dapače, kada bismo takvog što samo za sebe pročitali negdje u novinskom članku, pretpostavljam da bi nam prva pomisao bila nešto poput „snimi ovog psihopata“.
Ali usprkos dojmu koji ovako nešto ostavlja „na prvu“, Helge Meyer je velik vojnik.
I što je najvažnije od svega, još veći čovjek.
Uglavnom, da ne duljimo o vojničkom putu ovog čovjeka i njegovoj karijeri, recimo da je riječ o umirovljenom vojniku koji se tijekom rata na Balkanu početkom devedesetih odlučio vratiti u aktivnu službu. Ali ne da bi ratovao u klasičnom smislu i ubijao pripadnike bilo koje strane, već da bi pomogao onima koji s ratom ne mogu i ne žele direktno imati veze.
Da… Tu govorimo o ženama, djeci, invalidima i svim onim nedužnim dušama koje su rat proživljavale bez ikakve mogućnosti obrane, bježeći od istrebljenja i prepuštajući se u ruke vojsci i UN-ovim trupama koje su nakon dugo oklijevanja stigle u pomoć.
E sad… Kako su UN-ovci većinom stvarali „tampon zone“ (što već samo po sebi zvuči smiješno) i nisu se smjeli petljati ni u čije planove, tako su zaraćene snage svih strana i dalje mogle raditi što su htjele. Gerila je prevladavala na našim prostorima i UN-ovce se tretiralo poput beskičmenjaka koji samo smetaju, pa samim time konvojima nije bilo lako prolaziti po okupiranim područjima i prevesti hranu i potrepštine za one kojima je to tih dana bilo najpotrebnije.
Nerijetko su se plaćale ogromne naknade za prolazak konvoja kroz takva područja, a nije rijedak slučaj niti da su kompletne konvoje prisvajali neki od „istaknutih biznismena“ o kojima (najčešće u negativnom kontekstu) danas čitamo u medijima.
Kako nam je na ovim prostorima svima jako dobro poznato, bilo je to krvavo vrijeme i apsolutno neljudska borba za koju se mnogi kunu kako je u mnogočemu bila gora od 2. Svjetskog rata.
Helge Meyer je to doživio na vlastite oči i nakon što su njegove ideje odbile mnoge humanitarne organizacije, ovaj je vojnik odlučio uzeti stvar u svoje ruke.
…i u tom dijelu dolazimo do automobila koji je poput Helgea ubrzo dobio svoj vlastiti nadimak…
Helge Meyer obožavao je američke automobile iz njihove najslavnije ere. Odnosno, one koji se opisuju kroz naziv „Muscle Cars“.
Bio je vlasnik prve generacije Chevroletovog modela Camaro i dotični je automobil bio poprilično modificiran, ne bi li bio brži, jači i stabilniji od izdanja u kakvom ga je na cestu pustio Chevrolet kao divizija korporacije General Motors.
Dakle preslagivanje automobila nije bilo strano za ovog vojnika. Ali za razliku od civilne verzije Camara, ovaj od milja nazvan „Ghost Camaro“ presložen je u vojničkoj maniri i postao je najplemenitijim automobilom koji je Balkan ikada imao prilike vidjeti.
Kupljen vlastitim sredstvima i baziran na Z-28 verziji Camara, ovaj je automobil sastavljan u američkoj bazi Rhain Main. Tu je na nagovor Meyera priču oko sastavljanja jednog posebnog Camara amenovao komandant same baze, pa se nekolicina tamošnjih vojnika zajedno s Meyerom primila posla. Naručena je tona dijelova i krenuo je projekt…
Za početak je ovaj Camaro polakiran u mat-crnu boju. Identičnu onoj kakvom je premazan američki „nevidljivi“ lovac F-117 Nighthawk koji tadašnji radari nisu mogli „hvatati“ na ekranima.
Pod poklopac tek nekih 170 konja snažnog 5,7 litrenog V8 motora (u tvorničkom izdanju) stigla je injekcija snage od nekih 50 konja. No kako s obzirom na namjenu automobila ni ta brojka nije baš bila pretjerano visoka, ekipa vojnika iz baze u Rhainu u ovaj je Camaro ugradila dozu dušičnog oksida. A to je pak na stražnje kotače donijelo ukupno 440 konja s kojima je raspolagao ovaj matirano anti-radarski nastrojen automobil.
Uglavnom, kada su prerade pod poklopcem motora bile gotove, ovaj je Camaro čak i natrpan s oko 400 kilograma potrepština od nule do 200 kilometara na sat bio u stanju ubrzati za nekih 13 sekundi. I to ga tih užasnih, zlih i (kako se na kraju ispostavilo) nepotrebnih dana čini jednim od najbržih automobila na Balkanu.
Karoserija je prvo otišla na dijetu i izgubila svu silu nepotrebnih dijelova s ciljem olakšavanja automobila do krajnjih granica funkcionalnosti. Zatim je Camaro dobio panele od kevlara u vrata i svu silu ojačanja uzduž i poprijeko karoserije, ne bi li bio što je moguće više otporan na metke.
Gume su također unaprijeđene. Tj. napunjene specijalnom pjenom kakva se koristi na oklopnim vozilima američke vojske i koja dotične također čini otpornima na metke.
Čak je i pomični odbojnik nalik ralici bio instaliran na prednji dio automobila, kako bi eventualne zapreke na cesti ispale tek manjim problemima kroz koje Camaro može proći.
Uglavnom, sve je na ovom automobilu podređeno tajnosti, sigurnosti i brzini, kako bi Helge pod okriljem noći što je brže i bezbrižnije moguće bio u stanju prevesti potrepštine do onih kojima su najpotrebnije.
Tijekom preslagivanja i dorađivanja, ovaj je Camaro dobio GPS-uređaj s kakvim se koristi američka vojska. Dobio je i satelitski telefon, termalnu kameru i napredni protupožarni sustav koji je u stanju bilo kakav požar na automobilu ugasiti u samo nekoliko sekundi.
Prednji su farovi također infra-crveni i da stvar bude bolja, u njima je također smještena kamera koja je povezana s infra-crvenim naočalama, kako bi Helge za volanom mogao usred noći jasno vidjeti što ga i gdje čeka na putu – i to kroz skoro potpuno zatamnjena stakla.
Jedini dio na ovom automobilu koji nije bio podređen brzini i sigurnim, ali i tajnim prolascima kraj bandi pijanih i razularenih „vojnika“ svodio se na žutu gumenu patkicu.
Dotična je patkica svoje mjesto našla između prednjih farova, odnosno u sredini prednjeg usisnika.
Iako Helge nikada nije objasnio čemu je patkica služila, nekako smatram da je to poveznica s genijalnim filmom „Convoy“ i crnim kamionom čiji je vozač također imao plemeniti cilj i nije odustajao od njega.
No to su samo nebitne pretpostavke s kakvima možemo dodatno ukrasiti ovu već ionako predivnu priču…
Kada je Camaro konačno složen, vojnici su ga natrpali s prvom turom robe i potrepština u vrijednosti od nekih 12,000 Dolara. Robu su nakupovali sami i uz nju su Meyeru poklonili nekolicinu „osobnih“ dijelova poput kacige od kevlara i štitnika za prsa od istog materijala. Potom su mu ponudili i pištolj, ali Meyer je to odbio s riječima „Ne treba mi vatreno oružje. Imam opremu, vjeru i Bibliju koja me čuva od zla“.
Uskoro nakon toga je krenula prva vožnja prema unaprijed zacrtanoj ruti koju je Meyer nacrtao posebnom tintom. Onom koju je moguće vidjeti samo pod UV-svjetlom.
Dotična ruta bila je samo jedna od mnogih koje su od strane Meyerovih ruku bile odabrane i označene na karti. Ali s vremenom ih je Meyer prošao sve. I to po nekoliko puta.
Dobar dio ruta Helge je prošao bez problema, ali bilo je situacija u kojima je malo falilo do stradavanja. Pogotovo u situaciji kada je tijekom jedne vožnje srpski metak iz snajpera pogodio u automobil, prošao kroz bočno staklo i završio direktno u Helgeovoj kevlarskoj kacigi – i to samo nekoliko milimetara od njegove lubanje.
U humanitarnim se i vojnim krugovima ubrzo počelo pričati o Meyerovim planovima i podvizima, pa su donacije počele stizati u velikom broju. Sadržavale su sve i svašta – od hrane, preko higijenskih potrepština, pa sve do igračaka za klince.
S vremenom je i LEGO odlučio donirati hrpetinu kockica i poslati ih djeci u zaraćenim područjima putem svog sunarodnjaka u Camaru, što možda nije presudno, ali je kao detalj interesantno za ovu priču.
Sve je to imalo vrlo pozitivan efekt, pa su u relativno kratkom vremenu upravo djeca otpočela priču o „Božjem Rambu“ i njegovom „Camaro duhu“. Priču koja se dopala Helgeu Meyeru i jednu od onih koje su se zadržale do današnjeg vremena.
Kada je rat službeno završio bio je to samo novi početak. Tek su u tom trenutku pojedini glavonje shvatili što se zapravo dogodilo i koliko je teška situacija u kojoj su se Bosna i Hrvatska zapravo našle. Stotine tisuća ljudi ostalo je bez svojih krovova i svega onog za što su godinama radili i odricali se.
Pomoć je jedno vrijeme pristizala redovito, a onda je jednostavno prestala stizati. No Helge Meyer za volanom svog Camara nije prestao sa svojom misijom. Nastavio je donositi pomoć tamo gdje je nada već odavno napustila ljude i njihova ognjišta.
Navodno je tijekom rata i nakon službenog završetka istog Helge Meyer svoj Camaro upogonio nekoliko stotina puta i tim je nesebičnim gestama pomogao tisućama ljudi. I ne samo to, već je svojom upornošću i predivnim duhom sve to uspio napraviti bez da povrijedi ili ubije ikoga na svom putu.
Time je dokazao da moć vjere u nekima od nas itekako postoji u onom izvornom, iskonskom i iskrenom smislu te da na ovom svijetu ipak postoji dobrota. Ona koja ne pita za nagradu, već joj je dovoljan iskren dječji osmijeh ili izraz nade na licu osobe koja je nadu negdje po užasnom ratnom putu jednostavno izgubila.
Naravno da Helge Meyer nije bio jedini čovjek s ovakvim idejama. Dapače, svojim je noćnim vožnjama ovaj čovjek inspirirao mnoge koji su s vremenom krenuli pomagati drugima. Bilo je tu i slavnih osoba poput Brucea Dickinsona koji je izuzev prikupljanja financijskih sredstava za pomoć stradalima u ratu bez prateće ekipe iz benda Iron Maiden odlučio 1994. godine pod okriljem noći svratiti u Sarajevo i tamo u podrumu jedne zgrade održati koncert.
Ali nitko nije uspio dati od sebe koliko je to učinio Helge Meyer u svom Camaru.
I upravo zato je ovaj čovjek stao iznad priče i ušao u legendu koju mnogi i dan-danas pamte.
Riječ je o čovjeku koji je punog srca stao u obranu onih kojima je to bilo potrebno i poklonio najplemenitiji dio sebe onima koji su u strahu za vlastiti život i živote njihove djece jednostavno posrnuli i izgubili nadu.
Time je birokratima i debelim političarima na najljepši i najkonkretniji mogući način upravo ovaj vojnik pokazao da hrabrost i plemenitost nemaju cijenu, a onima kojima je pomogao dao je nadu u ljudsku dobrotu koja ne poznaje granice, strah i razdor.
Danas Helge Meyer ima 76 godina. Vitalan je i dobrog zdravlja te planira zajedno s Camarom koji je i dalje u njegovom vlasništvu otići do Ukrajine i tamo ponoviti sve ono što je napravio za ljude tijekom trajanja rata na Balkanu. A to pak samo potvrđuje ljudskost koje ovaj čovjek u sebi ima na tone.
Samim time nam zapravo svima može biti drago da ovakvi ljudi i dalje postoje među nama.
Uostalom, samo pitajte one koji su u vlastitim životima osjetili dobrotu ovog čovjeka i sve odjednom postaje kristalno jasno.
Stoga za kraj ovog malenog osvrta mogu reći „Hvala gospodine Meyer. Hvala u ime svih onih čije ste živote dotakli i pomogli spasiti. I hvala Vam što ste kao vojnik respektabilna sila, a kao čovjek jednostavno inspiracija i uzor. Odnosno osoba kakvih je u ovo čudnovato vrijeme nažalost izuzetno malo“.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
