Provodi li Nissan najbizarnije testove?
Ne, ozbiljno…neki su toliko bizarni i blesavi da sam se nekoliko puta zapitao kreira li ih i predlažu Pablo Francisco ili Carlos Mencia. Uglavnom nekoliko ću ih spomenuti, pa prosudite sami.
Svi znamo koliko je svijet automobila zajedno s pratećom industrijom tijekom tek nekoliko godina više od jednog stoljeća prošao evolucijskih stepenica. Znamo da je taj svijet prerastao iz domene vradžbina (kako su prve automobile opisivali pojedinci početkom 20. stoljeća) u tehnološki najnapredniju granu industrije.
Realno gledano, u današnje vrijeme automobil može služiti kao sugovornik, prijatelj, ljubav i statusni simbol. Moguće je s njime razgovarati, slušati ga, u njemu čitati svoju omiljenu knjigu ili naručivati pizzu dok jurcate nekom mokrom cestom i uživate u adrenalinskim šokovima.
Automobili u današnje vrijeme liječe čak i neke psihičke bolesti i sociološke sindrome, jer u njima osobe s manjkom edukacije uvijek mogu biti „face“, sva sila igračaka u njihovim skupim izvedbama ponekih modela bez problema može služiti umjesto Bon-Tona, dok snagu i imidž proizvođača neki bez problema preslikavaju na sebe, te tako liječe sve probleme s umanjenicama koje imaju među nogama.
…i ne samo to, već u današnje vrijeme automobili pomažu svima onima koji zapravo i ne žele voziti, te pište i upozoravaju na sve što se oko tih nesretnika za volanom nalazi u prometu, a neki čak idu toliko daleko da ljude bez vidljivog stupnja invaliditeta sami parkiraju limenog ljubimca ili ga čak i voze od točke A do točke B.
Predivno, zar ne?!
E sad…kako sve više proizvođača automobila na sve moguće i nemoguće načine pokušava u sklopu svojih modela kupcima prodati što je više moguće detalja i navoda s popisa opreme, te kako je dotične komadiće opreme obavezno testirati, zapravo ne bi trebalo čuditi da su neki od proizvođača automobila u tome skloni biti iznimno maštoviti – pogotovo ako se pogleda nekolicina onih koji svoje modele proizvode u Japanu.
Naime, Japan izuzev čudnovatih okusa jogurta i sladoleda, još čudnovatijih crtića i filmova, te striktne zabrane pornografije koja bi prikazivala seksualne eskapade između dvoje ljudi (dok je spoj npr. žene i hobotnice ili muškarca i dvanaest robota s metalnim pipcima umjesto ruku nešto sasvim normalno), u današnje vrijeme čak i u sklopu svijeta automobila ispada jednom smiješnom, čudnom i bizarnom zemljom. To možemo dokazati kroz mali milijun primjera – od malenih i većini smiješnih automobila, preko kopija pojedinih modela kakve inače proizvode Amerika i Europa, pa sve do tuning-scene na kojoj ama baš ništa nije sveto. No u svemu tome Japanci ipak imaju nekolicinu proizvođača koji se svako toliko nečime istaknu i nametnu kao predmet obožavanja daleko izvan vlastitih granica.
Npr. iako Toyoti uz hibridizaciju tržišta zamjeramo ukidanje modela MR2, Celice i legendarne Supre, te Mazdi ne možemo oprostiti kronični izostanak nekog sportskog automobila s Wankel-motorom, ipak postoji nekolicina automobila koje bi istog momenta teleportirali u vlastite garaže.
Donedavno je među njima bio i Nissan 370Z, no kako dotični model uskoro silazi s proizvodnih traka, te će ga zamijeniti CrossOver inspiriran spojem bicikla i kutije za cipele, za tu tvrtku samo „Godzilla“ (odnosno Nissan GT-R) još neko vrijeme ostaje kao apsolutni predmet fascinacije.
Razlozi su mi krajnje nepoznati, no očito je da aktualni djelatnici u Nissanu imaju svojevrstan fetiš prema Crossoverima, SUV-ovima, LAV-ovima i ostalim povišenim karavanolikim čudima, pa me stoga ne bi čudilo da Nissan uskoro postane jedini proizvođač automobila koji na tržište nudi samo takve modele.
…no to za ovu priču zapravo i nije pretjerano bitno.
Ono što pak jest svodi se na testiranja koja Nissan provodi u svojim odajama, te koja na momente više nalikuju „stand-up“ komediji nego testovima koji bi kupcima na kraju nešto trebali donijeti.
I ne…tu ne podrazumijevam testiranja koja za ideju imaju automobile podvrgnuti raznoraznim vrstama i tipovima kolizija sa zidovima, meteorima i školskim autobusima. Ne podrazumijevam ni kvalitativne testove u sklopu kojih se npr. ispituje otpornost pojedinih vrata i prozora prema prodiranju vode u interijer nekog od modela. Čak mi ni testovi otpornosti pojedinih materijala u sklopu interijera na abraziju i trganje nisu pali napamet, jer ovih nekoliko „tajnih“ testiranja jednostavno zasjenjuje sve ostale koji bi mi eventualno mogli pasti napamet.
…uglavnom, sada kada imam vašu znatiželju prebačenu na „upaljeno“, eto nekoliko tih „tajnih“ testova koje skoro svaki Nissanov Pick-up, SUV, CUV, LAV i ostatak tog skraćenog i kastriranog dijela svijeta automobila mora proći.
Prvi koji bih izdvojio vezan je uz Nissanove modele Juke, Qashqai i X-Trail, jer dotični ne podrazumijeva ništa drugo izuzev stajanja automobila u zatvorenom prostoru i uništavanja zvučnika.
Prema navodima iz Nissana, X-Trail na kojem se testiranje provodi mora kroz zvučnike propustiti pomno odabrane frekvencijske nizove, kako bi bas, srednji i visoki tonovi bili u skladu sa zakonima audiofilije i sličnih preferencija. Uglavnom, tijekom testiranja se kroz zvučnike može čuti svašta – od milozvučnih tonova piskutavo-obojenog glasa Mariah Carey, preko zvukova električnih gitara kakvima su skloni čupavi umjetnici s cigaretama ušivenim na usta, pa sve do ultra-napetog udaranja basa u sklopu neke od „pjesama“ kakvima je današnja DJ-generacija apsolutno sklona.
Uglavnom, kako prosječan set zvučnika u jednom Nissanovom automobilu ima vijek trajanja od ukupno 1,200 dana (tj. oko 1,700,000 sati), tako ova testiranja moraju potvrditi da će tako i biti.
Drugi bizaran test koji dolazi iz Nissana također je vezan uz svu silu skraćenica (odnosno modela koji potpadaju pod tu klasifikaciju na tržištu) za ideju ima provjeru staklenog (tj. panoramskog) krova, odnosno može li se smeđi medvjed zadržati na dotičnom staklu, a da ono ne pukne.
Ne, ne šalim se. Doista je u pitanju priča koja podrazumijeva penjanje smeđeg medvjeda na krov automobila.
Naravno da u maniri očuvanja svijeta faune i dobrosusjedskih odnosa s medvjedima autori ovog testa koriste utege koje razbacuju po krovu pojedinih primjeraka Qashqaija, Jukea i ostalih pripadnika klasa i kategorija na tržištu opisanih kroz skraćenice, pa je cijela priča oko ovog testiranja uvrnuta koliko i korektna prema svijetu divljine.
Jedina je nepoznanica vezana uz same utege, odnosno kojeg su isti oblika, jesu li pokriveni dlakom i lakiraju li ih tehnolozi u smeđe, no taj dio priče neka ostane nepoznanica kako se ne bih sramotio pucanjem od smijeha za slučaj da mi neka od službenih osoba krene odgovarati.
Treća bizarnost vezana uz testiranje svodi se na uvoz posebne vulkanske prašine iz Japana uspomoć koje se testira otpornost pokretnih prozora na oštećenja.
Naime, kako u tu svrhu posebno izrađeni i programirani roboti nemaju pametnijeg posla, već oko 30,000 puta otvaraju prozore na pojedinim primjercima SUV-ova i CUV-ova, tako gore spomenuta vulkanska prašina služi kao dodatna prepreka koju su inženjeri osmislili.
Uglavnom, prozori se premazuju s dotičnom prašinom, nakon čega slijedi bjesomučno i unaprijed programirano otvaranje dotičnih prozora od strane robota, te se po završetku testiranja mjere rezultati.
Super, zar ne?! Pogotovo ukoliko se kojim slučajem nađete na godišnjem odmoru u podnožju nekog vulkana za koji nitko nije ni sanjao da bi mogao biti aktivan baš taj dan.
E sad…s obzirom na to da nema smisla dalje zasebno nabrajati sve moguće i nemoguće plodove bolesne mašte inženjera i tehnologa u Nissanu, dalje više ne bih nabrajao po brojevima.
Umjesto toga ću jednostavno samo usputno spomenuti oko 480 sati, koliko na raznim brzinama i postavkama obavezno moraju raditi brisači. Zatim vrijedi spomenuti i 2,250,000 uključivanja pokazivača smjera (tj. žmigavaca), a zatim je tu i satnica u sklopu koje je više od 300 puta u raznoraznim varijacijama na temu pomaknuto svako sjedalo.
Isto tako je tu i tim inženjera zadužen za kvalitetu interijera, koji u sklopu svog opisa posla unutar interijera prolijeva kavu, pojedine dijelove istog mrlja čokoladom i po njima razmazuje ruž za usne. Time se naravno testira otpornost materijala na pojedine neželjene (da ne kažem tvrdokorne) mrlje. No to nije sve, jer taj isti tim genijalaca bez problema troši oveću količinu vremena i novaca na modificiranje raznoraznih držača za čaše i boce, čemu pak u prilog ide jedan primjer u sklopu kojeg je potrošeno više od 50,000 eura na redizajn jednog od pretinaca na vratima modela Qashqai, jer u njega nije stala boca najpopularnijeg zelenog čaja u Japanu.
Hm… Doista ne znam što bih na to uopće rekao.
Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, te kada se u kontekstu cijele priče oko testiranja pojedinih modela i njihovih vitalnih komponenata spomene više od 150,000 različitih provjera, otprilike je jasno zašto proizvodni proces za današnje automobile toliko dugo traje.
Naravno da je dobar dio svih tih testiranja prije pedesetak godina bio apsolutno nezamisliv, te bi tadašnji tehnolozi vjerojatno umirali od smijeha da im se kojim slučajem uruči popis svega onoga što današnji automobili moraju prolaziti prije izlaska na tržište. No današnje tržište automobila ionako prvenstveno podrazumijeva svu silu zakona i pravila, te zahtjeva kupaca i koncesionara, dok sve ostalo pada u drugi plan.
Samim time zapravo vrijedi podvući crtu i jednostavno zaključiti kako smo svi mi postali razmaženi kroz tehnologiju, pa stoga ne čudi da se Nissan zajedno s ostatkom proizvođača automobila u današnje vrijeme priklanja ovakvim budalaštinama.
Slažete li se?
