Projekt: Pontiac Firebird Trans Am – 3. dio
Eto…nakon finalizacije priče za projekt, stigli smo i do onog „mehaničkog“ dijela priče zbog kojeg je Pontiac Firebird Trans Am i dan-danas na cesti u besprijekornom stanju motora, ovjesa i mjenjačkog sklopa.
Pa krenimo dalje u priču…
Realno gledano, u Hrvata je problematično imati bilo koji automobil koji nije s europskog tržišta. Odnosno posebice ako nije s onog njemačkog. Stoga su čak i Japanci stavljeni u parcijalnu izolaciju, dok se za Američke automobile u našim krajevima od novih dijelova ne može nabaviti praktički ništa. Pogotovo ako se radi o američkim automobilima starijeg datuma proizvodnje.
Dakle, svaka nabavka dijelova obavezno podrazumijeva korištenje Interneta, ostavljanje brojeva kartice na svakom koraku i tjedne čekanja čak i najmanjeg dijela koji se za automobil naručuje. I tu pomoći nema.
Stoga je itekako bitno u svemu tome poznavati nekoga tko je sposoban dijelove nabavljati u svom aranžmanu ili ih u najmanju ruku naručivati u ispravnom obliku, odnosno s ispravnim brojevima, jer u protivnom uvijek postoji mogućnost da se naruči nešto krivo. A to pak nakon cca. mjesec dana iščekivanja kada će svaki pojedini dio konačno stići definitivno nije mala stvar.
Srećom je netom prije dana kada sam naletio na oglas za Trans Am u jednom sasvim slučajnom razgovoru došlo do jednog poznanstva koje se također pretvorilo u prijateljstvo.
Naime, razgovor je (kako to u Hrvata najčešće biva) „odrađen“ u lokalnoj kvartovskoj birtiji, kada je jedan drag i cijenjen akademski slikar po imenu Robert sa svojom „Žabom“ stigao na večernju kavicu i čašicu razgovora. Tada je krenula priča oko majstora koji dotičnu „Žabu“ održava, te koji u svom vlasništvu ima nekoliko američkih automobila od kojih je jedan uobličen u Pontiac Firebird.
Naravno da sam istog momenta morao saznati o kojem se majstoru radi, pa mi je Robi istog momenta u ruke uvalio svoj mobitel s čovjekom na liniji. I tako je „pao“ prvi dogovor koji je podrazumijevao moj odlazak u radionu.
Marko je kao vlasnik radione „Prestige Car Service“ bio i više nego susretljiv. Upoznao me s potencijalnim zamkama vezanim uz kupnju „starog Amera“, ali i s onim dobrim stranama cijele priče. Isto tako sam na licu mjesta vidio i Firebird o kojem je Robi pričao nekoliko dana prije, ali je dotični nažalost bio „Esprit“ verzija Firebirda, a ne Trans Am koji sam želio i planirao kupiti.
No usprkos tome je kontakt ostao i kada sam u oglasniku naletio na smeđe čudovište u vlasništvu g. Tončija, dogodilo se nešto što definitivno nisam očekivao. A to je moj poziv Marku, koji je istog momenta rekao da već sutradan idemo zajedno u Split, odnosno u Kaštel Gomilicu pogledati auto.
Kada je Trans Am zajedno s g. Tončijem stigao u Zagreb, istog je momenta Marko proglašen njegovim kumom i ostavljen njemu na brigu.
Već je idući dan Marko odradio inspekciju svega što je trebalo nabaviti i poslao mi popis. Moje je bilo samo da pripremim novce i uplatim dijelove, kako bi dotični u najkraćem mogućem vremenskom roku stigli u Zagreb, te kako bi se u još kraćem vremenskom roku montirali na Trans Am.
Uglavnom, što se dijelova tiče, izuzev klasičnih dijelova poput raznoraznih ulja, filtera i svjećica, na popisu je bilo svega i svačega. Od „pomoćnog volana“, servo-pumpe, selen-blokova, krajnika, kablova, disk-pločica, pa sve do pumpe goriva, seta za reparaturu rasplinjača (odnosno „fergazera) i sve sile krajnika. Sve je to naručeno isti dan i ugrađeno nekoliko tjedana kasnije, te je Pontiac time bio potpuno spreman za tehnički pregled.
Naravno da je s vremenom još dijelova stiglo na red, te je izuzev novih lisnatih opruga odrađen i servis mjenjačkog sklopa, alternatora, spremnika i cijevi za dovod goriva, te još pokojeg detalja, ali kada se sve zajedno stavi na hrpu, zapravo je Trans Am doista bio u odličnom stanju. Pogotovo nakon kutije dijelova koja je za njega inicijalno stigla iz Amerike.
Uglavnom, ako za ovaj „mehanički dio“ cijele ove priče mogu podijeliti nekoliko savjeta, mislim da bih rekao ovo:
1. Ako niste mehaničar, nemojte pokušavati nabavljati dijelove, jer zbog raznih verzija pojedinih modela uvijek postoji šansa da naručite nešto krivo i da tako bacite novce u vjetar. Jer krivi dio na vašem „Ameru“ nema svoje mjesto i opciju ugradnje, a s obzirom na tek nekoliko američkih automobila na ovim prostorima dotični dio neće biti baš tako lako prodati.
2. Ako se ipak odlučite sami upustiti u nabavku dijelova, dobro proučite VIN-broj na automobilu i potražite objašnjenje za njega na Internetu. Jer Ameri u VIN-broj trpaju sve i svašta – od godine proizvodnje, modela, serije, generacije, pa sve do boje i opreme u nekim slučajevima. Tako ćete maksimalno anulirati bilo kakvu opciju naručivanja pogrešnog dijela.
3. Proučite forume, grupe, stranice i ostale baze znanja na Internetu, jer uvijek postoji mogućnost da s naručivanjem nekog dijela prođete jeftinije. I ne samo to, već takvim pretraživanjem i kontaktiranjem ljudi koji imaju automobil kakav vi želite, dobivate dodatna saznanja oko nekih serija ili modela koje bi potencijalno trebali izbjegavati.
4. Savjetujte se s nekim majstorom (mehaničarem) oko kupnje američkog automobila, jer svaki mehaničar oko sebe ima nekolicinu ljudi koji se razumiju u tematiku. Samim time će i vaša baza znanja odjednom porasti, a u krajnjoj liniji ćete uvijek imati osobu od povjerenja ako nešto „zapne“ putem.
5. Držite se jednog majstora, jer kako stara narodna poslovica kaže „sto baba, kilavo dijete“, tako bi se ista poslovica mogla primijeniti i na vaš američki automobil starije dobi.
Jedan majstor uvijek zna što je radio na vašem automobilu, dok sedam majstora najčešće samo nagađa što se sve i kako radilo od strane one šestorice prije. A ukoliko nešto pođe po zlu, svih sedam može optuživati jedan drugoga. I onda se događaju suludi troškovi koji nikome nisu potrebni.
6. Kako je većina „Amera“ na tržište stizala s automatskim mjenjačem, dotični zapravo predstavlja jednu od najvažnijih komponenata ovakvih automobila. Ako mjenjač ne radi kako treba, bježite od tog automobila, jer u protivnom slijede specijalizirani majstori koji ne samo da nisu jeftini, već koštaju nogu, ruku i bubreg. A to je opet nepotreban trošak koji se jako lagano mogao anulirati u početku.
7. Izuzev Corvette (čija je karoserija većinom rađena od stakloplastike, odnosno od „fiberglasa“), kod američkih automobila je lim u pravilu užasno debeo i težak. Stoga hrđa ne predstavlja neki veliki problem. No ako hrđe ima, istu je potrebno sanirati u najkraćem mogućem vremenskom roku. Jer limarima pada kosa s glave kada u svom dvorištu gledaju američki automobil na kojem je potrebno sanirati hrđu. Pa kako limari ne bi ostali bez kose i to vam masno naplatili, potrebno je reagirati promptno.
8. Ako vam se cijena nekog automobila čini visokom, provjerite o kojoj se verziji modela radi. Jer nije svaki Mustang “onaj pravi”, a isto vrijedi i za Corvette, Trans Am i još hrpetinu modela iz bogatog američkog arsenala „sportskih“ automobila.
Odnosno u prijevodu, zapišite si nekamo VIN-broj i provjerite ga na Internetu.
Naime, postoji hrpetina raznih verzija i varijacija na temu karoserije, opreme i motorizacije. I sve one itekako utječu na cijenu koja je često pretjerana. Pogotovo u našim krajevima, gdje ljudi misle da nešto vrijedi samo zato što je raritetno, staro, veliko ili američko. Zato ćete s viškom znanja oko tematike najvjerojatnije proći jeftinije i ostat će vam za gorivo. A goriva u kombinaciji s američkim automobilima nikada nema dovoljno.
9. Američki sportski automobili zapravo nisu sportski. Niti najmanje. Stoga zaboravite sve što ste gledali na filmu i vozite ih polako. Uživajte u grgljanju V8-motora i „kruzajte“, jer „Ameri“ za drugo baš i nisu stvoreni. Posebice je takav slučaj po kiši, kada se prosječni američki automobil odjednom pretvara u poštansku kočiju iz 1862. godine.
Odlike američkih automobila su ultra-mekani volani, kočnice koje treba zamoliti da funkcioniraju, te ovjes koji svojom ideologijom seže u doba Rimljana. Stoga natjeravanje i američki oldtimeri ne idu baš u sklopu iste rečenice.
Naravno, osim ako ne pričamo o nekim modernim elementima koji su iz ovog ili onog razloga ugrađeni na vašeg starog Amera. Ali onda pak odlazimo u domenu tuninga, odnosno “Resto-Mod” ideologije, pa tu više nije riječ o originalnom starodobnom automobilu i zbog toga vrijednost istog itekako može pasti.
10. Ako ne planirate glumiti „tjunera“ i preslagivati američki automobil, uvijek je najbolje kupovati dijelove od korporacije koja automobil potpisuje. Dakle, ako se radi o Fordu, Lincolnu i sličnim proizvođačima iz Fordove grupacije, tražite originalne Fordove dijelove. A ukoliko pak naginjete General Motorsu i planirate kupovati Chevrolet, Pontiac ili nešto u tom stilu, inzistirajte na GM-ovoj naljepnici na svakom pojedinom dijelu.
Jer time ne samo da anulirate bilo kakvu pogrešku, već vam automobil raste u smislu vrijednosti. Originalni automobili uvijek vrijede više od onih koji to baš i nisu.
11. Nevezano uz to kupujete li starodobni američki automobil iz nekog provjerenog izvora ili putem aukcije na eBayu, primarno se u samom početku vlasništva orijentirajte prema uređivanju anlasera, alternatora i ostalih komponenata koji imaju veze sa strujom.
Zatim pomno pregledajte kočioni sustav, jer kočnice niti po izlasku iz tvornice nisu bile nešto pretjerano super, a kamoli 30, 40 ili 50 godina kasnije. Gume su također jako važna komponenta, jer s jedne strane ti veliki i žedni američki motori bez problema na stražnje kotače ispucavaju oveće količine okretnog momenta (buraz), što uzrokuje željeno i neželjeno proklizavanje istih. A s obzirom na upravljivost u smislu skretanja, dobre gume će i s prednje strane automobila jako dobro doći, jer u protivnom popravljate prvu ogradu iza zavoja u koji ste ušli brže nego ste to mislili.
I eto… S ovih nekoliko savjeta dolazim i do kraja ovog „mehaničkog“ dijela teksta o projektu koji podrazumijeva moje snove i jedan smeđi Pontiac Firebird Trans Am.
Sutra slijedi 4. dio teksta u kojem ću se dotaknuti same kupnje, odnosno prijenosa vlasništva, PV-registarskih pločica, uvoza iz EU ili SAD-a i tome sličnih stvari.
Pozdrav i do čitanja.
