Projekt: Pontiac Firebird Trans Am – 2. dio
Jučer je (konačno) otpočela priča o nečemu što se od milja naziva “projektom”. A u centru se za taj projekt nalazi jedan smeđi Pontiac Firebird Trans Am.
Nastavak donosi finalne korake u evoluciji ovog automobila od matirane karoserije do novog sjaja.
Iako se Trans Am od momenta kupnje svako malo pojavljuje na cesti i skuplja „lajkove“ i „hejtove“, zapravo je veliku većinu vremena proveo po radionama i u hangaru gdje ga se čuva od oštrih zubiju tetke zime.
Stoga je zapravo smiješno reći da je za volanom ovog automobila unutar skoro četiri godine napravljeno manje od 2,500 kilometara. Ali tako to biva kada imate oldtimer kojem svako malo nešto treba da bi funkcionirao kako treba, te koji vam je žao voziti po kiši (kada je između ostalog i u smislu vožnje blago neupotrebljiv).
Kako rekoh, motor nikada nije stvarao probleme, jer je automobil pažljivo održavan u rukama g. Tončija. Ali što se limarije tiče, tu je trebalo napraviti dosta posla, pa je upravo taj dio priče prvi stigao na red i pod svjetlo reflektora doveo prvog čovjeka bez kojeg ova priča ne bi bila izvedena u cijelosti.
Dotični se čovjek zove Miroslav, a od milja se naziva i Abraham. I osim što Miroslav „Abraham“ svoje radne dane provodi okružen karbonskim komponentama i električnim motorima, radi se o čovjeku koji je već milijun puta ispao prijateljem kada je to trebalo. Uglavnom, Miro je pronašao lakirera koji za posao neće uzeti nogu, ruku i bubreg, pa smo Trans Am prevezli blizu grada na četiri rijeke. No netom prije toga smo s automobila skinuli kotače, pa je u Abrahamovoj režiji priča oko njihove obnove pokrenuta blizu Samobora.
Dok je Trans Am bio u rukama limara i lakirera, njegove su felge bile pjeskarene, lakirane u zlatnu boju i polirane su njihove fronte, ne bi li legendarni „Snowflake“ dizajn ispao identičnim kao što je bio po izlasku iz tvornice.
Paralelno s time su naručene i gume s ispravnom „šarom“ i bijelim slovima na sebi. Doduše, BF Goodricha kao prve ugradnje guma na ovaj automobil u momentu naručivanja nije bilo “na lageru”, pa sam se morao zavodovoljiti sa setom Cooperovih Cobra. Ali to su ipak slatke muke, a cijena je ionako tu negdje – baš kao i izgled koji upotpunjuje ukupan dojam ovog automobila na cesti.
Nekoliko mjeseci (i to najviše radi poplava oko Karlovca) kasnije, Trans Am se na proljeće vratio u radionu sa svježom „Chesterfield Brown“ bojom na sebi. Tada su felge zajedno s gumama postale kotači, te je sve zajedno istog dana svoje mjesto (ponovno) pronašlo na svježe polakiranom Pontiacu.
E sad… Kako zbog nedostatka zlatne žlice u dupetu ili pak članske iskaznice neke eminentne političke stranke na računu nemam milijune kuna, naravno da se na lakiranju barem djelomično pokušalo uštedjeti. Samim time je Trans Am iz Karlovca (tj. okolice grada na četiri rijeke) stigao sjajan, ali i s nekolicinom detalja koje je trebalo polirati. No dojam novog automobila itekako je bio prisutan, tako da ti neki novi momenti u smislu poliranja pojedinih dijelova nisu ispali problematičnim dijelovima cijele priče.
Što se limarije tiče, tu u pravilu i nije bilo pretjerano puno posla. Ispravljene su tek neke sporadične udubine na karoseriji. Cijela je karoserija potom stavljena u filer, a najveći je dio posla otišao na stražnje blatobrane, čiji su donji dijelovi (odnosno “kadice”) s godinama procvali u nekoliko hrđavih fleka.
Naime, kako ispušni sustav svojim nastavcima završava uperen prema cesti, tako se tijekom rada automobila kondenzat ispušnih plinova vraća prema gore. I naravno da se vlaga zbog kondenzata bez problema hvata na donje dijelove blatobrana, pa s vremenom na tim dijelovima nastaje patin. Zatim se ta patina pretvara u hrđu. A na kraju zbog hrđe nastaju i rupe na donjim dijelovima blatobrana.
Stoga je preko tih rupa bilo potrebno zavariti komade lima, što je i učinjeno prije lakiranja.
Tih se dana bližila registracija, odnosno tehnički pregled. Pa kako bi Trans Am na tom tehničkom pregledu i prošao, bilo je (između ostalog) potrebno promijeniti i prednje farove. A kako dotičnih u Hrvata jednostavno nema za kupiti, naravno da je Internet proradio i da su se kratka svjetla naručila zajedno s onim dugima. Kratka svjetla u pravilu su klasika, dok su ona druga tzv. “fixed beam”, odnosno u prijevodu nemaju žarulje klasičnog oblika. Umjesto toga se far dugog svjetla nalazi u fiksnom izdanju, te kada pregori, nema promjene žarulje, nego se ugrađuje novi far. No srećom, par takvih farova košta nekakvih 20-ak Dolara, pa uz malo vremea (zbog dostave dijelova u Hrvatsku) nema većih financijskih izdataka.
Dok su se čekali novi farovi iz Amerike, rozeta u koju se farovi ugrađuju polakirana je u kućnoj radinosti, pa je po dolasku automobila s lakiranja i prednji kraj dobio obnovljene detalje i rasvjetna tijela.
I time je eksterijer bio tek djelomično gotov, jer nakon lakiranja, sitnih popravaka i tehničkog pregleda, uslijedio je i detailing, odnosno poliranje, kemijsko čišćenje, zamjena glavnog podnog platnenog pokrova interijera i izrada (a i montaža) naljepnica bez kojih ovaj kičasti Amer iz sedamdesetih jednostavno nije kompletan.
Detailing i sve moguće i nemoguće zahvate na eksterijeru i interijeru Pontiaca odradio je striček Leon – jedno totalno simpatično stvorenje koje bi svoje ruke uvijek radije zaposlilo na nekom automobilu, nego npr. na dupetu Pamele Anderson. A to već samo po sebi govori puno, zar ne?!
Uglavnom, Leon je u garaži po limariji i interijeru pimplao hrpu vremena, ne bi li se iz boje izvuklo „smeće“. A da bi finalni rezultat bio zadovoljavajuć, na Pontiacu se potrošio oveći broj radnih sati i nebrojene spužvice s kojima se poliralo. U jednom se momentu zbog posla na Pontiacu Leon odlučio kupiti i novi uređaj za poliranje, a takav postupak zapravo savršeno opisuje stanje uma i trud koji ovaj čovjek ulaže u svoj rad.
Što se pak interijera tiče, detailing je odrađen na ama baš svakom vijku, te je Pontiac odjednom iznutra izgledao i mirisao poput novog automobila. Promijenjen je glavni donji pokrov interijera (odnosno tepih koji se proteže “od-do”), sjedala su očišćena do potpune bjeline, a neki su dijelovi zbog starosti morali biti lakirani. Uglavnom, kada je sve bilo nazad montirano unutar interijera, razlika se itekako vidjela.
Doduše, neki su dijelovi poput glavnog krovnog tapecirunga i presvlake (poderanog) suvozačkog sjedala još uvijek prisutni na listi za kupnju, ali s vremenom će i to doći na red.
Dakle, što se samog detailinga tiče, eto nam još jednog „frika“ koji se iz petnih žila potrudio oko ovog projekta. I naravno da je priča oko detailinga potrajala, jer smo u jednom momentu shvatili da izuzev afiniteta prema automobilima gajimo i one koji podrazumijevaju nekoliko vrsti piva, pa je iz cijele priče nastalo i jedno novo prijateljstvo.
Pa sad vi meni recite da svijet automobila nema svojih predivnih strana…
Nakon što je detailing priveden kraju, eto nam još jednog aktera ove priče – spaljenog lika s čudnovatom frizurom kojeg većina zove Dado. Radi se o čovjeku kojeg poznajem već jako puno godina i za kojeg znam da itekako dobro poznaje posao s kojim se bavi. A taj se posao svodi na izradu i montažu naljepnica, odnosno na sve moguće i nemoguće radnje i motive koji se lijepe na raznoraznim podlogama.
Uglavnom, nakon što sam uspješno bojom, oblikom replicirao dizajn naljepnica iz sedamdesetih, te uz slova i natpise u mjerama napravio i ptičurinu koja dolazi na poklopac motora, Dado je sve to lijepo pripremio, izrezao i jednog lijepog dana skupa s ekipom iz tvrtke THP Digital zalijepio na Trans Am.
I time je zapravo za eksterijer stavljena točka na „i“, te je automobil iz te garaže izašao u svom tvorničkom i pomalo kičastom izdanju – baš kako to i treba biti, tj. kako su to Norm Inouye, John Schinella i John DeLorean u početku zamislili da bi trebalo biti.
Što se samog procesa izrade naljepnica tiče, moram priznati da o tome ne znam puno, pa je za detaljnije informacije možda najbolje direktno priupitati Dadu. Ali ono što znam jest da sam cijelu priču oko njih započeo mjerenjem onih starih, originalnih i ispucalih naljepnica koje su na automobilu došle. Zatim sam odradio jako puno poteza mišem, ne bi li naljepnice poprimile identičan oblik onom originalnom. A potom su se radile separacije i rezala se svaka od tri boje za sebe. Stoga je i ljepljenje izvedeno u tri sloja, odnosno upasivanjem svake od boja na svoje mjesto, ne bi li se dobile identične naljepnice kakve se na Trans Amu nalaze u originalu. A to je jako bitno, jer bez “vrištećeg pilića” na haubi i sporadičnih drugih oznaka Trans Am jednostavno nije potpun.
Boje za naljepnice su pomno birane iz asortimana koji je Dado stavio na stol i obojenjem su s nekih 98% identične onima koje su u Pontiacu na proizvodnoj traci montirali na automobil. Dakle ništa nije bilo prepušteno slučajnosti – čak ni odabir automobila za natjeravanje po stazama koje unutar menija nudi igrica pod nazivom „Forza Motorsport 7“. Tj. igrica koju smo svako malo udobno zavaljeni u „Play Seat“ igrali tijekom pauzi od posla. Jer dotični automobil u igrici bio je ni manje, ni više, nego smeđi Trans Am.
Dakle, eto još malo zabave uz ovaj za mene itekako važan projekt.
I time bih u ovom momentu završio s drugim dijelom puta koji sam zajedno s ovom američkom filmskom zvijezdom na četiri kotača proživljavao tijekom skoro četiri godine.
Toliko o tome za ovaj puta. U idućem nastavku slijedi malo priče oko mehanike, (teške i mukotrpne) nabavke dijelova, te još ponekog detalja koji je tijekom cijele priče ispao kompliciranim. I naravno, o još jednom čovjeku bez kojega ovaj automobil nikada ne bi izgledao kao što izgleda danas.
Nadam se da se čitamo i sutra.
