Projekt: Pontiac Firebird Trans Am – 1. dio
Realno gledano, naslov je trebao biti nešto poput „naizgled vječni projekt jedne vječne ljubavi prema jednom u današnje vrijeme pomalo smiješnom, ali i dalje legendarnom američkog automobilu“. No takav bi naslov bio pretjerano dugačak i zato je odabran ovaj. Ali to ovu priču ne čini ništa manje istinitom i bitnom. Jer Pontiac Firebird Trans Am ipak je postao stvaran projekt.
Iako mnoštvo puta na portalu u sklopu komentara, privatnih poruka i na mail dobivam(o) primjedbe i prijekore oko izražavanja nekih razmišljanja, nepobitna je činjenica da svijet automobila oduvijek obožavam(o). Jer napraviti prve korake u životu zbog toga što ujak stoji s druge strane sobe i u rukama drži kutiju s nacrtanim Fiatima 1300 ipak govori nešto. Isto tako i prozboriti „Fićo“ prije nego „tata“ ili „mama“, te umjesto šarenih slikovnica s patkicama i medvjedićima listati stranice „Auto Kataloga“ kojeg je Sveti Nikola u čizmicu stavio tijekom treće godine života jednog klinca na neki način ima svoju težinu. Ili barem ja tako mislim.
Bilo kako bilo, automobili su itekako obilježili moje djetinjstvo. Ali jedan se među njima ističe kao „onaj“ zbog kojeg su automobili iz nekog dječjeg polja fascinacije prerasli u apsolutnu strast. A taj je upravo pred vama.
Ukratko, riječ je o automobilu koji se naziva Pontiac Firebird Trans Am. Godina proizvodnje je 1978. Boja je smeđa, odnosno preciznije „Chesterfield Brown Metallic“, a oni pomalo kičasti akcenti u obliku naljepnica i tome sličnih detalja kombiniraju smeđu, zlatnu i crnu boju. Dužina automobila je 5 metara (minus 1 centimetar), a širina iznosi skoro 1,9 metara, što i dalje stane unutar gabarita prosječnog parkirnog mjesta u Hrvata. Ukupna težina je nekih 1,800 kilograma, što pak nikoga ne treba posebno čuditi, jer za početak deblji lim na sebi imaju tek Abrams-tenkovi, Kennworthovi kamioni, te Volge i Tchayke iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Pod poklopcem motora stoji Pontiacov vlastiti uradak u obliku „Big Block“ 400 motora. Dotični raspolaže s 8 cilindara posloženih u slovo „V“, 6,6 litara zapremine i nekih 220 konja i ovećim brojem „njutna“. Dovod goriva u motor izveden je putem žednog karburatora (odnosno „fergazera“) veličine glave prosječnog djeteta od 6 do 8 godina starosti. Pogon je na stražnje kotače i „špere“ nema. Mjenjački sklop je pretpotopni automatik s 3 brzine i „overdrive“ modom, a performanse su u tvorničkom izdanju nekih 8 sekundi do „stotke“, 16 sekundi od stanja potpune statike do 402 metra (odnosno četvrt milje), te 200+ kilometara na sat maksimalne brzine.
Dakle, radi se o automobilu koji performansama sigurno neće bacati ljude u nesvijest, ali će pojavom u retrovizoru na cesti ljude često tjerati na nekontrolirano ispuštanje tjelesnih tekućina – i to onih bijelih, onih prozirnih i onih žutih. Kako kod koga.
Zbog svih tih brojki i slova ovaj automobil stvarno ne predstavlja neku velesilu na cesti. Barem ne kao što bi to npr. predstavljao neki Porsche 911 Turbo ili Ferrari 512BB iste godine proizvodnje. Ali kako bih vam barem pokušao dočarati zašto sam baš ovaj automobil odabrao kao svoj san mokrih snova, za početak zamislite ovo…
Imate četiri godine i sjedite na podu ispred televizora, ne biste li na ekranu što je bolje moguće vidjeli crni automobil sa zlatnim detaljima i ogromnom ptičurinom na haubi. Automobil koji se tijekom trajanja filma ponaša poput kakvog super-heroja i iz kadra u kadar juri kao sumanut, leti preko mostova i policiji otežava život koliko je to maksimalno moguće. Nije li upravo to savršen motiv za sve one s oktanima u krvi i one koji od malih nogu njeguju svoju pomalo buntovnu stranu?
Hm…
Uglavnom, tada sam po prvi puta gledao film pod nazivom „Smokey and the Bandit“ i isto sam tako po prvi puta u životu u moru automobila iz susjedstva izdvojio Pontiac Firebird Trans Am – i to kao jedan-jedini automobil koji se uspio uvući u podsvijest i poslužiti kao glavna okosnica ljubavi i strasti prema kombinaciji koja podrazumijeva četiri kotača i volan. I to traje i dan-danas. Stoga je nakon desetljeća i desetljeća želje za ovim automobilom prije nešto više od tri godine cijela ta priča dobila savršen epilog. Jer sam upravo tada od jednog genijalnog Dalmatinca na rubu Zagreba preuzeo ključeve od svog vlastitog Trans Ama.
Jesu li sada motivi barem malčice jasniji?
Za početak konkretne priče o ovom projektu, vrijedi reći kako je Gospodin Tonči Pavlov kao bivši vlasnik ovog smeđeg čudovišta isti poprilično dobro čuvao i održavao. Dapače, kada smo se nakon nekolicine telefonskih razgovora i jednog dolaska u Kaštel Gomilicu konačno dogovorili oko cijene i svega ostalog, striček Tonči je s prijateljem u Splitu sjeo u Trans Am i s njime uz kombinaciju grgljanja V8-motora i tonova legendarnog Rock-benda „AC/DC“ odradio oproštajnu vožnju do Zagreba. Samim time je već lako moguće zaključiti da je Pontiac ispao sasvim solidnom kupnjom.
Doduše, boja karoserije je u tom momentu već bila matirana do krajnjih granica, vrišteća ptičurina je s ostatkom tvornički porazmještenih naljepnica bila isprana i ispucala je sa svih strana, a neki su dijelovi limarije bili izudarani i zapušteni. Uz to je Trans Am malčice i vukao ulijevo, jer je desna vilica dobila po …hm… bolje da se cenzuriram, jer ovo nije „takav“ tekst.
Uglavnom, bilo je tu posla sa svih strana i iz svih kuteva. Ali pogon, mjenjački sklop i (što je najvažnije) motor bili su u savršenom stanju. A tako je i danas, nakon što je u međuvremenu na tim poljima odrađena nekolicina zahvata i pokoji redovan servis koji su motor i mjenjački sklop učinili još boljima.
Oveći broj ljudi koje jako dobro poznajem često imaju nešto za reći po pitanju plinske instalacije koja je zajedno s bocom u ovom automobilu našla svoje mjesto. No ugradnju plina nisam napravio ja, već g. Tonči, pa kad je već tako, neka tako i ostane. Na plin se za volanom ovog automobila nikada nisam krenuo voziti, nikada nisam napunio bocu i nikada niti neću. Jer na plin se grije.
Zapravo se jedini razlog daljnje egzistencije te plinske instalacije svodi na to što ne želim državu potpomagati s još novaca ukoliko dotičnu plinsku instalaciju maknem iz automobila. Ne plaćaju mi se ponovni atesti, zbrinjavanja boce i tko zna koji još izmišljeni nameti, pa iz tog razloga plin ostaje u kombinaciji s Pontiacom.
A vi se sad smijte do mile volje.
E sad… Kako ovo ne bi bio još jedan od „onih“ tekstova koji suhoparno navode neke polu-informacije, za početak ću priču okrenuti naopačke. Zamislite je kao nešto poput radnje filma „Irreversible“, samo bez ružnih situacija s Monicom Bellucci i totalno krivog načina za korištenje za gašenje požara.
Koncept priče je takav samo zato što izuzev one dojmovne i pomalo subjektivne strane želim dati informacije o detaljima, zahvatima na pojedinim dijelovima automobila i nekim opcijama vezanim uz nabavku dijelova.
Zatim će biti spomena o pravilima, regulativama i zakonskim odredbama oko posjedovanja, registriranja i voženja starodobnog automobila.
A onda će unutar priče biti spomenuti i neki ljudi bez kojih ovaj američki san na četiri kotača nikada ne bi doživio izdanje u kakvom se danas nalazi.
Na kraju (tj. na početku) nažalost slijedi i priča o još jednom lopovu koji se kao javni službenik i (tadašnji) povjerenik HROS-a okoristio mojim novcima i nije odradio posao za koji je bio plaćen, ali o tom potom.
Uglavnom, sve to slijedi kada ova naopaka priča stigne do momenta kada sam po prvi puta u rukama imao ključeve od sna koji traje preko nekoliko desetljeća. I nadam se da ćete sve te korake i zgode sa zanimanjem pratiti.
Uglavnom, ovo je bio tek uvod u sklopu kojeg sam pokušao objasniti što ovaj automobil znači za mene. A nastavak cijele ove sage slijedi već sutra.
Pozdrav i do čitanja.
