Prijeti li Lotusu (opet) propast?
Pitanje iz naslova nije besmisleno koliko se možda čini, a kako u ovom času stvari stoje, odgovor se nameće sam po sebi.
Za Lotus nikako da se pojave neka bolja vremena i sunčanije vrijeme i zapravo se čini kako je svako toliko tvrtka pred kolapsom i sigurnom propasti.
Za to je naravno prije svega zaslužan čovjek po imenu Dany Bahar, koji je poput najboljeg učenika iz razreda našeg bivšeg premijera uz „najbolje namjere“ i najava oko revitalizacije tvrtke iz iste ukrao sva raspoloživa sredstva, te Lotus dotjerao do ruba egzistencije.
Naravno, tom neoprostivom lopovluku nikako ne ide u prilog ni striktna orijentacija prema automobilima bez ikakvog kompromisa, koji nerijetko izgledaju poput trkaćih automobila s registarskim pločicama koje je netko na njih sasvim slučajno montirao.
Samim time se klijentela za Lotus smanjuje iz godine u godinu, te dok konkurencija grabi naprijed sigurnim koracima i zarađuje sasvim pristojno, Lotus nekako poput siročića skuplja mrvice koje tržište sportskih automobila ostavlja po putu, što je tvrdoglavo i hvale vrijedno, no u sklopu današnjeg tržišta automobila očito i krivo.
Realno gledano, novi Lotus Exige je fantastičan sportski automobil. Evora također. Elise je i dalje jedan od omiljenih automobila za odlazak na stazu smršaviti koju kilu i dobiti upalu mišića. Dakle performansi i vozačkog gušta u smislu dotičnih modela ni približno ne nedostaje i problemi za Lotus leže u nečem drugom.
To „drugo“ je naravno spoj Lotusove poslovične tvrdoglavosti i današnje poprilično razmaženo tržište, na čijem se generalnom polju više ne cijene automobili namijenjeni guštanju na cesti, već nemile stavke iz predugačkih popisa opreme kojima proizvođači apeliraju na lijenost i glupost bogatijih ljudi koji si njihove modele mogu priuštiti.
Čitajući između redova, stvari su zapravo vrlo jednostavne, jer se u osnovnom opisu današnjeg sportskog automobila na vrhu liste poželjnih stvari nalaze CD/DVD/MP3 playeri, dvozonski klima-uređaji i zakretni bi-xenon prednji farovi. Tu je također prisutna i sva sila techno-nebuloza poput Bluetooth-povezivosti s iPodom, iPadom, iŽenom, zatim sva sila senzora za ovo ili ono, te čak i internetska povezivost preko multimedijalnog sustava, kako bi vas prijatelji na Facebooku mogli pratiti i dok vozite od posla do kuće i obrnuto. Dakle notorni idiotizam.
U ovom času bih zapravo mogao citirati osnivača tvrtke Lotus, odnosno gospodina po imenu Colin Chapman, koji je jednom prigodom izjavio kako „Automobil mora biti lagan, brz i žute boje“.
Dotična izjava možda najbolje opisuje način na koji se postavlja osnovna ideologija i smjer tvrtke u glavi jednog najvećih osobenjaka u sklopu svijeta automobila i automobilizma, no dotična bi također u prijevodu zapravo značila da sportski automobil od opreme sadržavati treba samo stavke koje su neophodne u smislu (dinamične) vožnje.
No to automatski znači da sve te silne stavke opreme koje nam proizvođači automobila već godinama guraju u grlo zapravo nisu ni približno bitne, a to pak nikako nije dobro za same proizvođače, koji u maniri takvog direktnog pristupa stvarima ne bi zarađivali ovoliko koliko danas zarađuju.
Samim time to nepotrebno razmetanje „opremanjem“ automobila ne samo da postaje trendom, već i uzročno-posljedičnom vezom između proizvođača i kupaca u sklopu koje se više ne zna „tko pije, a tko plaća“.
Ne treba ulaziti detalje, jer je već kroz globalnu „sve za sve“ filozofiju tijekom posljednjih godina sve samo po sebi jasno. Ljudi u smislu kupnje automobila u današnje vrijeme često ne razmišljaju svojim glavama, već gledaju reklame i slušaju glupe priče oko povezivosti automobila s pametnim telefonom i slične „tehnološke novotarije“, te su u sklopu tako postavljene slike dobrim dijelom postali robovi trenda.
Isto tako, zbog svih tih sitnih ili manje sitnih distrakcija za volanom, ljudi zaboravljaju da tijekom “vožnje” upravljaju strojem koji vrlo lako može nekoga ubiti, no to je već jedan od segmenata koji zaslužuje vlastitu priču, pa u ovom času ne bih o tome.
Samim time onda zapravo i ne čudi kako se u današnje vrijeme sportski automobili najčešće kupuju zbog opreme ili nekog izmišljenog statusa u društvu, a ne zbog performansi i stvarnog osjećaja za volanom, te samim time i osmijeha na licu tijekom vožnje nekom zavojitom cestom ili pak na stazi, pa zato ni ne čudi činjenica da uz mnoge proizvođače takvih beskompromisnih jurilica i tvrtka Lotus dobrim dijelom i propada.
S druge strane upravo zbog tog kroničnog manjka kompromisa tu tvrtku mnogi i cijene, no kada se sve zbroji i oduzme, od te relativno male količine potencijalnih ili realnih kupaca jedna takva tvrtka ne može preživjeti dugo vremena – pogotovo kad se u cijelu priču još upetlja i legislatura koja propisuje glupe zakone, te indirektno zabranjuje prodaju Lotusovih modela.
Iznenađujuće je da u tom smislu ne govorim o tržištu NR Kine, u kojoj su zakoni često samo sami sebi svrha, već u tom kontekstu glupih pravila i „očuvanja sigurnosti na cestama za sve“ govorim o SAD-u.
Naime, na području SAD-a, Lotus već godinama nema pretjerano puno uspjeha, jer takvi „skromno opremljeni automobili“ spadaju u kategoriju s onim jeftinim kantama kakve Amerikanci već desetljećima proizvode i guraju na ceste.
Samim time je npr. Lotus Exige zbog svog „manjka opreme“ svoje mjesto unutar legislaturne klasifikacije najvjerojatnije pronašao rame uz rame s npr. Chevroletovim modelom Spark, što je već kao ideja glupo do bola.
Problemi su najvjerojatnije nastali kada se netko nadležan za promet ili tržište automobila u Americi jednog jutra našao u dilemi oko klasifikacije automobila.
Problematika je zapravo legitimna i realna, jer ako se krene razmišljati u maniri današnjeg svijeta automobila, kako onda uz sva ta „pametna rješenja i tehnologije“ klasificirati automobil u kojem putnici (ako stanu u sjedala) moraju ručno otvarati prozore ili pak moraju znati kamo idu i rutu kojom se kreću, a ne koristiti navigacijski sustav ili neko slično „pametno“ pomagalo?
To ne samo da je teško pitanje, već pri samom pokušaju rješenja problema stvari postaju još gore, jer takav jedan automobil treba znati i održati na cesti, a ne se razbiti u prvi rasvjetni stup ili pak u autobus pun djece koja putuju u Disneyland. Naravno, ukoliko se takva situacija ipak dogodi, potrebno je i nekoliko zračnih jastuka uspomoć kojih bi vozač nakon udara i preživio, te bio u mogućnosti svratiti na sud, gdje bi bio osuđen na doživotnu izradu registarskih pločica u nekom od američkih zatvora s tri zvjezdice.
Izgleda kako je sve to skupa ispalo previše posla i razmišljanja za neke provoditelje zakona i reda, jer se ubrzo nakon početka otpetljavanja zavrzlama oko klasifikacije Lotusa na američkom tržištu netko pametan jednostavno odlučio propisati sustav „pametnih zračnih jastuka“ i tako Lotus zapravo eliminirati s tržišta SAD-a, u sklopu kojeg Lotus ionako prodaje samo jedan model, odnosno Evoru.
Tvrtka u ovom momentu ne samo da zadržava svoju osnovnu filozofiju u sklopu koje „pametni zračni jastuci“ nemaju što tražiti, već da se to i želi promijeniti, nema se novaca ni za kupnju gotove tehnologije, a niti za razradu vlastite. Samim time će Lotus kroz nekoliko mjeseci morati popisati primjerke svojih Evora, te im platiti avionsku kartu za Veliku Britaniju, jer su u Americi zbog svoje tvrdoglavosti i ideologije čistog osjećaja vožnje postali nepoželjnim gostima.
Kada se dotični raznobojni primjerci Evore vrate kući, zaduženja oko prebrojavanja i razvrstavanja po salonima neće preuzeti neki od 1,215 radnika, koliko ih je u ovim momentima zaposleno u Lotusu, već će se izbor suziti za nekih 325 ljudi koji će već početkom sljedeće godine ostati bez izvora prihoda.
Aktualni direktor Lotusa po imenu Jean-Marc Gales o tom se slučaju izjasnio kroz rečenicu „Lotus se kao tvrtka dugo borio protiv ovakve odluke, no izgledi da se stvari održe na ovaj način postaju sve manje realni. Stoga je nažalost ovakav način jedini izvjestan, zbog čega nam je iznimno teško.
Žao nam je zbog gubitka prihoda za obitelji koje će zbog ovakve odluke stradati, no drugog izbora u ovom slučaju jednostavno nema“.
Vjerujem da je čovjeku iskreno žao zbog sveg navedenog, no isto tako vjerujem da je za takvog što sada kasno, jer je u krajnjoj liniji i njegova vlastita nesposobnost presudila takvom raspletu situacije. To me naravno (i opet) podsjeća na naš politički i državotvorni kadar, te ministre koji čak ni vlastite fotelje ne mogu grijati sami, a kroz te naše domaće „genijalce“ mogu izvesti i zaključak: Lotus je poput naše zemlje osuđen na propast, jer kada se iz jednadžbe izdvoje i maknu pojmovi poput ega, častohleplja, izmišljenih veličina i zasluga, lopovluka, nesposobnosti, kompleksa manje vrijednosti i onog sasvim suprotnog, te sve sile dvostrukih mjerila, laži i nepotrebnih kompromisa, ostaje jednostavno pre malo tržišta da bi se moglo opstati.
Pa iako je ovaj puta primjer vezan uz Lotus, te većini samim time većini možda i nebitan, generalno je riječ o jednoj tužnoj istini. No kako je istina ionako često precijenjena i nepoželjna, što je pak još jedan “adut” civilizacije, vjerujem da se ni oko tematike ove priče neće pretjerano “lomiti koplja”.
