Preinake na automobilima postaju stvar prošlosti!
Da…dobro ste pročitali – proizvođači automobila uskoro bi mogli uspjeti u naumu da vam zabrane bilo kakvu personalizaciju automobila koji ste teškom mukom kupili.
Zamislite si ovu situaciju: naradili ste se kao životinje da bi si priuštili novi automobil, no nemate baš novaca za sve stavke s popisa opreme, pa na nekim dijelovima ipak štedite. Mislite si kako npr. audio-uređaj nije pretjerano bitna stavka, jer uvijek postoje tzv. „aftermarket“ uređaji koje je moguće nabaviti posvuda. Isto tako npr. uzimate inč-dva manje kotače, jer postoje oni koje je za samo dio novaca u odnosu na originalne moguće kupiti u nekoj od prodavaonica koje prodaju felge i gume.
Snaga motora također je nazivno zadovoljavajuća, jer uvijek postoje tvrtke koje se bave „čipiranjem“, odnosno preinakama mapa centralne jedinice, pa tako oko suviška snage ne trebate brinuti, jer je za samo nekoliko stotina eura moguće optimizirati rad i snagu motora, te uživati u nekoliko konja viška.
Zatim na red dolazi još pokoji dio koji bi eventualno mogli zamijeniti s nekim koji s tvorničkim nema baš puno veze, te se računica malo pomalo smanjuje, te na kraju ipak kupujete željeni automobil s „kompromis-opremom“ kakvu ste sami odabrali.
Nakon kupnje, registracije, plaćanja osiguranja i još sto i jednog manjeg ili većeg izdatka konačno počinjete s otkrivanjem svih čari koje vaš odabrani i teškom mukom priskrbljeni automobil pruža, no ubrzo krećete u „ispravke“ onih stavki opreme koje ste odlučili izbjeći pri kupnji. No u tom momentu slijedi razočaranje i nastaje hrpetina upitnika iznad glave, jer audio-uređaj nije samo namijenjen puštanju lakih nota iz (loših) zvučnika, već je spojen na klima-uređaj i sto i jedan senzor koji se nalazi u kabini i preko zaslona dotičnog pokazuje pojedine vrijednosti. Kotače je također nemoguće zamijeniti, jer senzori tlaka u gumama automatski prestaju funkcionirati, te automobil javlja mali milijun grešaka.
Isto tako je i optimizacija motora u tom momentu jednostavno neizvediva, jer se proizvođač potrudio da to tako bude, te na kraju cijele priče shvaćate da ste zapeli s automobilom koji vas ne zadovoljava.
U tom momentu možete birati između povratka u ovlašteni servis i plaćanja (preskupih) tvorničkih nadogradnji koje ste izbjegli pri samoj kupnji, ili pak možete odabrati iz „izloga broj dva“ koji podrazumijeva prodaju automobila i kupnju nekog prilagođenijeg vašim potrebama i željama.
Također vrijedi napomenuti i treću soluciju, no realno gledano, ona ne pomaže baš pretjerano, s obzirom na to da se svodi na prolijevanje suza i udaranja glavom o zid, tako da ste zapravo zapeli sa samo dvije opcije…ili možda ipak niste.
Naime, s obzirom na stanje u državi i činjenicu da nov automobil „vrijedi“ od strane zastupstva traženu količinu novaca samo dok je u vlasništvu dotičnog zastupstva, no čim ga izvedete iz salona, automobil je izgubio na vrijednosti barem tridesetak posto. To je već naravno samo po sebi katastrofalno, jer zapravo se tek tada osjećate poput magarca koji je preplatio automobil, no stvari postaju još gore kada shvatite da čak ni s tridesetak posto manjom traženom cijenom automobil ne možete prodati, jer nitko u državi nema novaca i svi izvode „bijesne gliste“, te kroz prelijevanja iz šupljeg u prazno pokušavaju zamijeniti vlastiti automobil za noviji uz neku doplatu ili nešto u tom stilu. Tada tek shvaćate da ste zapeli na duže vrijeme i da vam pomoći zapravo nema, te sasvim prirodno i ljudski počinjete tražiti krivca za tu situaciju.
Krivac je naravno auto-industrija koja u današnje vrijeme kroji puno više od samih trendova, te uz nametanje opreme i onih „nužnih“ stvari u automobilu odlazi čak i u domenu zadiranja u privatnost i vlasništvo do kojeg se iz godine u godinu sve teže i teže dolazi. Recimo to ovako: nekada davno je čovjek mogao ušetati u salon automobila i kupiti automobil, odvesti ga doma i s njime raditi što god ga je u tom momentu bilo volja.
Kupnja samog automobila značila je da je dotični apsolutno i stopostotno u vašem vlasništvu, a proizvođači automobila nisu ni najmanje marili oko toga što se s automobilom događa, jer su za njega već dobili novac i samim time je bilo svejedno hoćete li ga lakirati u smeđu boju s rozim crtama, ili ćete ga prepiliti napola i zavariti ga u kombinaciji s nekim drugim automobilom. No danas to ni približno nije tako i ona nekad debela linija između privatnog vlasništva i intelektualnog vlasništva proizvođača malo pomalo nestaje s obzora, te intelektualno vlasništvo prevladava, čime pak vaš mukotrpno zarađeni automobil dobrim dijelom ostaje u rukama proizvođača usprkos (pretjeranoj) cijeni koju ste u salonu platili.
Cijela priča je zapravo počela poprilično perfidno, odnosno kroz proširivanja garantnih perioda na 2, 3, 5, 7 i više godina, da bi se paralelno s time zapravo popunjavali (precijenjeni) ovlašteni servisi. Zatim su proizvođači automobila nanjušili ogroman profit koji proizlazi iz personalizacije automobila, čime ne samo da su zakoračili na polje tuninga i stylinga, već su dobrim dijelom onemogućili ljude da izvan ovlaštenih servisa prtljaju po svojim automobilima.
Dapače, neki su to otvoreno radili, pa je npr. nekakav dio koji nije tvornički, poput ispušnog lonca ili „čipa“ automatski bio dovoljan razlog da prestane vrijediti taj magični garancijski rok, a u našim krajevima je čak bilo slučajeva da su pojedinci zbog parkiranja na prostoru nekog automobilističkog eventa bili praktički na „crnoj listi“ pojedinih ovlaštenih servisa, te im se odbijalo servisirati automobile zbog pretpostavke da su koristili automobil na krivi način (tj. da su se natjeravali). Uglavnom, kada se uzme slika u globalu, nije teško vidjeti kako si proizvođači i njihovi zastupnici uzimaju sve veća prava i iskreno me ne bi čudilo da se uskoro automobili za punu cijenu samo iznajme vlasnicima.
Tome u prilog ide i priča koja se prije nekoliko mjeseci malo pomalo počela povlačiti u kuloarima onih koji svoje automobile doživljavaju vrjednijima od pukih dijelova od kojih su sastavljeni. Dotični su zaljubljenici u svijet automobila kopanjem dolazili do nevjerojatnih informacija koje prema navodima nekih proizvođača automobila zadiru u domenu autorskih prava.
Naime, kako svaki model automobila na svijetu ima vlastiti dizajn (osim kineskih koji kopiraju sve što rade drugi), tako se u nekoj perverznoj priči svaki od tih dizajna može proglasiti autorskim radom. Samim time bi automobili pod takvom klasifikacijom bili zaštićeni od bilo kakvih modifikacija koje nisu propisane od strane proizvođača automobila, a to pak u prijevodu znači jedno veliko bye-bye tuningu bilo koje vrste. U Americi su se pojedini proizvođači udružili u savez pod nazivom „AutoAlliance“ i sa svojim su idejama čak otišli korak dalje, tj. u smjeru američkog kongresa. Ideja ovog saveza proizvođača automobila za početak je otišla u smjeru „piratskih“ nadogradnji centralnih jedinica (odnosno ECU-a), koje su u tom kontekstu uspoređene s mobilnim telefonima, čije je otključavanje (odnosno Jailbreak) protuzakonito.
E sad…da ne bi bilo „skrivanja u mraku“ i sličnih igara, mišljenja sam kako je potrebno objaviti i proizvođače automobila koji (u ovom momentu) sačinjavaju savez pod nazivom AutoAlliance, pa u nastavku slijedi kratak popis dotičnih:
BMW (zajedno s ostatkom grupacije)
FCA (odnosno Fiat Chrysler Automobiles)
Ford Motor Company
General Motors
Jaguar Land Rover
Mazda
Mercedes-Benz
Mitsubishi Motors
Porsche
Toyota
Volkswagen
Volvo
…odnosno u prijevodu jako puno tvrtki koje djeluju izvan i unutar grupacija koje pojedini proizvođači automobila drže pod sobom.
Samim time su otvorena vrata legislaturi da razmotri situaciju, te po potrebi pogoduje ovom novonastalom savezu, koji bi u svrhu zaštite autorskih prava na pojedine komponente automobila mogli raditi što hoće.
Tako bi npr. „čipiranje“ bilo istog momenta stavljeno izvan okvira zakona, a zatim bi i preinake na ovjesu, pogonskom sklopu i svim ostalim vitalnim segmentima automobila kao takvog bili zaštićeni i vlasnicima bi kontrola nad njihovim automobilima zapravo bila otrgnuta iz ruku usprkos činjenici da su svoje limene ljubimce masno platili.
No čemu sve to zapravo služi i zašto se proizvođači automobila odlučuju na ovakve poteze? jednostavno – zbog zarade.
Naime, ovlašteni servisi bi u slučaju zabrane bilo kakvih preinaka i dogradnji na automobilu od strane vlasnika zarađivali užasno puno novaca. To je jasno kao dan i jednostavno nema drugog objašnjenja. No AutoAlliance tvrdi kako nisu zabrinuti zbog pojedinačnih prerada, već s jedne strane samo žele osigurati dugotrajnost svakog prodanog automobila, te s druge strane zaštiti svoj software od ilegalnog kopiranja i modificiranja na globalnom planu.
Dakle priča je u ovom momentu orijentirana skoro isključivo prema centralnim jedinicama, kojih u nekim automobilima ima čak tridesetak. Dotične reguliraju ne samo mape koje su za rad motora od vitalnog značaja, već manje-više sve sklopove – od regulacije ispušnih plinova, pa sve do regulacije klima-uređaja i funkcija audio-uređaja. Dakle, zaštitom autorskih prava u domeni ECU-a bi praktički sve vitalne funkcije bile pod stogom kontrolom proizvođača, te bi svaka i najmanja preinaka vlasnika mogla postati razlogom tužbe za povredu autorskih prava. Ajme majko…
Protivnicima ovakvih ideja (što uključuje i autora ovog teksta) cijela ta „brižna“ priča zvuči poput klišeja koji roditelji prodaju svom nabrijanom 18-godišnjem klincu: „Ma ne brinemo mi za tebe i tvoju vožnju, već znamo koliko idiota ima na cesti“. Samim time ideologija oko „zaštite autorskih prava proizvođača zbog sveopće sigurnosti vlasnika automobila“ postaje notornom glupošću, jer ako ćemo logički razmišljati, nakon kupnje pečenog pileta u lokalnom dućanu nitko neće svratiti u vaš dom i provjeriti jeste li na to pile možda stavili još začina, ili ste ga ostavili u tvorničkom stanju. Isto tako niti jedna ljekarna neće poslati komisiju koja bi utvrdila koristite li prezervative za većini „normalnu“ vrstu seksa, ili pak preferirate neke „alternativne“ seksualne radnje zbog kojih bi vas prvo ljekarna, a zatim i proizvođač prezervativa mogli opaliti po…hm…džepu.
Dakle, klišej po klišej dolazimo do jednostavne činjenice koja od strane proizvođača automobila i njihovih zastupnika podrazumijeva ideologiju totalne kontrole, pa se pitam nisu li to nekada radili Fašisti…
Nedavno se u cijelu tu priču oko ove inicijative od strane AutoAlliancea upetljao i američki ured za zaštitu autorskih prava, te je na adresu oko ove inicijative udruženih proizvođača automobila uputio nekoliko pitanja:
1. Da li bi prakticiranje takvih prava proizvođačima omogućilo uplitanje u sustave unutar automobila poput onog koji kontrolira komunikacijske ili zabavne sadržaje?
2. Kako će kupci polovnih automobila znati je li njihov automobil prije kupnje prošao određene modifikacije ili nadogradnje ECU-a od strane bivšeg vlasnika.
3. U slučaju da je ECU polovnog automobila prije kupnje modificiran prema željama tada aktualnog vlasnika, koliko bi koštala provjera stanja centralne jedinice?
4. Koliko bi koštala, te koja bi bila dostupnost informacija i dijagnostičkih alata s kojima bi u slučaju pretjerane cijene provjere u ovlaštenom servisu vlasnik istu mogao izvršiti sam?
Sva su ta pitanja apsolutno ispravna, tj. na mjestu i vjerujem da će (za početak) američki ured za zaštitu autorskih prava uspjeti barem za neko vrijeme odbiti AutoAlliance u traženju još većih profita pod paskom „zaštite autorskih prava i krajnjih korisnika“. No uskoro očekujte da će se iz Amerike cijela ova priča preseliti u EUniju i šire, te ćemo uskoro svi zajedno osjetiti kako izgleda oduzimanje prava na vlasništvo nad nečim što smo teškom mukom platili ili pak teškom mukom otplaćujemo. Samim time vrijedi pratiti cijelu priču, te promptno reagirati u slučaju da se ovaj opresivni scenarij počne događati i u našim krajevima.
Nadam se samo da vlasnici automobila u Hrvatskoj neće postupiti poput obespravljenih radnika u sindikalnim prosvjedima, te da će se u ovom slučaju konačno netko i pobuniti.
Za sebe znam da hoću. A vi?
