Pontiac – slavna povijest i ukinuta budućnost
Obzirom svoje oduševljenje vezano uz Pontiac ne krijem ni pod razno i Firebird Trans Am i dan-danas smatram jednim od najfascinantnijih američkih automobila svih vremena, naravno da sam malčice pristran.
Ali samo malčice.
Iskreno govoreći, ovaj bi se tekst bez problema mogao nazvati i „Barrack vs. Pontiac“. No ipak neću biti toliko okrutan, pa idemo malo u detalje.
Većina ljudi koji su imali prilike čuti pravi američki automobil iz najslavnije „Muscle Car“ ere nikako nije ostala ravnodušna, ma koliko da prema automobilima možda i ne gaje afinitete.
Zvuk tih V8 motora i cilindara koji zvuče kao da se svađaju istovremeno zvuči pomalo disfunkcionalno, no s druge strane se mnogima diže kosa na glavi ukoliko stoje blizu. Stoga ne čudi kako su američki automobili iz svoje najslavnije ere u neku ruku fascinantni, ma koliko istovremeno za veliku većinu ljudi bili nepoželjni za imati u njihovom vlasništvu.
Doduše, protiv zvuka iz spomenutih V8 motora automobila poput Fordovog Mustanga, Chevroletovih modela Camaro i Corvette, Dodge Challengera i Chargera, Plymouth Roadrunnera te Oldsmobileovog modela 442 nitko nema ništa. No problem ipak postoji i svodi se na nevjerojatnu žeđ tih motora.
Takvi motori u pravilu troše jako puno u današnje vrijeme skupog goriva, a kada se svojim voznim svojstvima usporede s europskim konkurentima, američki sportski automobili ispadaju neupotrebljivi za bilo što izuzev geodetski-nastrojenih utrka.
Stoga jednostavno nikad u našim krajevima ni približno nisu zaživjeli.
I zato su rijetki.
Znam da većini posjetitelja našeg malog internetskog kutka vezanog uz svijet automobila tekst koji podrazumijeva gašenje jedne američke marke automobila možda i neće biti pretjerano zanimljiv. No Pontiac je kao dio General Motors korporacije samo centar zbivanja, dok je priča usmjerena prema današnjoj primjeni demokracije u Americi.
Naime, Detroit je strahovito dugo vremena bio dom američke auto-industrije. I upravo je u taj grad u američkoj saveznoj državi Michigan ulagana ogromna količina novca zbog ogromnog broja zaposlenih u isto tako ogromnom broju tvrtki koje su pod okriljem GM-a iz dana u dan proizvodile ogroman broj automobila.
No tvrdoglavost i neukost su prevladale, obzirom nitko od članova GM-korporacije u smislu raznih marki nije gledao dalje od Amerike, dok su s druge strane na američko tržište ciljali kontinenti poput Europe i Japana. Samim time su svi ti “stranci” na američkom podneblju malo po malo sa svojim modelima preuzimali velik dio tržišta na kojem su se do tog vremena nalazili goriva žedni strojevi koji su najbolje služili svrsi na ravnoj cesti.
Nakon godina u sklopu kojih su američki sportski automobili bili sve jači i jači, krenule su razne krize koje su na kraju stale na put razvoja i prekinule taj trend. Zbog toga su Ameri morali razmisliti ponovo, pa je masa sportskih i žednih modela s V8 motorima jednostavno skinuta s dnevnog reda. A oni preostali postali su kastrirane verzije samih sebe i već se godinama pokušavaju vratiti u dane nalik onih stare slave iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U toj je maniri Ford ponovo pokrenuo priču s retro-izgledajućim Mustangom, Chevrolet je uskrsnuo Camaro. A Corvette je tijekom proteklih godina ispala apsolutnim pandanom svega što su joj Europa i Japan mogli baciti pred kotače.
Istovremeno je i Dodge s Viperom vidio da se u novom mileniju može svašta, pa se u sklopu novog milenija na tržištu pojavio uskrsnuti Charger, a zatim i Challenger.
No Pontiac je u svamu tome jednostavno ostao izostavljen iz uskrsnuća, iako je desetljećima prije započeo „Muscle Car“ eru s legendarnim modelom GTO.
Za one koji ne znaju, Pontiac GTO bio je osmišljen od strane trojice GM-ovih genijalaca – inženjera pod imenom Russell Gee, specijalista za motore Billa Collinsa i glavnog inženjera u Pontiacu, gospodina Johna DeLoreana (koji je poznat po prvoj aluminijskoj šasiji na svijetu, proslavljenoj u obliku DeLoreana DMC-12 i u filmu „Back to the Future“).
Njih su trojica pratili Pontiacovu marketinšku strategiju koja je u to vrijeme bila bazirana na performansama. Pa s obzirom na to da je iz generalštaba GM-a stigao proglas kako se svim tvrtkama pod General Motorsom zabranjuje sudjelovanje u bilo kakvoj formi auto-sporta, njih su trojica osmislili priču u kojoj će se performanse i dalje reklamirati kao najjači Pontiacov adut.
I to ne na stazi, već izvan nje.
Tako je nastao Pontiacov model koji je prvenstveno na sebi nosio oznaku opreme, a potom je zaživio i kao zasebni model inspiriran (da ne kažem ukraden) od strane Ferrarija GTO. Ali usprkos raznoraznim pobunama od strane Ferrari-entuzijasta, GTO je ipak opstao i ušao u legendu među američkim automobilima iz njihove ponajbolje ere.
Time je otpočela utrka za prevlast u „Muscle Car“ eri automobila, a Pontiac je za to apsolutno zaslužan od samog početka.
Nekoliko godina kasnije, tj. 1967. godine na tržištu se pojavio Pontiac Firebird. I to kao automobil koji je kao zadatak imao nastaviti tamo gdje je GTO stao i svoj konkurenciji i opet pokazati tko je kralj ceste.
Doduše, Firebird je dijelio platformu s Chevroletovim modelom Camaro, ali je s druge je strane izvan GM-a i Mercury Cougar dijelio platformu s Fordovim modelom Mustang. Stoga takva praksa koja podrazumijeva dijeljenje zapravo nije ništa čudno i po prvi puta viđeno – tim više što je Firebird uvijek bio korak ispred Camara po pitanju performansi.
Kroz godine je Firebird postajao sve prisutniji i sve jači u smislu prodaje i razvoja.
Jednim je dijelom za to zaslužna tvrdoglavost i predanost razvojnog tima ljudi ispred ovog modela, dok je s druge strane svoj obol dao i odjel marketinga. I to uz raznorazne reklame gurajući Firebird iz filma u seriju i obrnuto.
Naravno, uz film „The Driver“, seriju “The Rockford Files” i još poneke celuloidne uratke, najpoznatija uloga Firebirda Trans Am zabilježena je u hit-filmu „Smokey and the Bandit“. Filmu koji je gledalo tek nešto manje ljudi od populacije koja je svjedočila filmu „Star Wars“ u svom prvom (tj. četvrtom) nastavku.
Time je Firebird u svom najljepšem i najjačem izdanju postao legenda koja i dan-danas oko sebe okuplja mali milijun entuzijasta…uključujući i mene osobno.
A kada se tome pridodaa činjenica koja kaže kako je kompletno snimanje s tim crno-zlatnim Firebirdom odrađeno u apsolutnoj tajnosti, sve zajedno djeluje poput jedne velike laži. Ali nije tako, jer su članovi upravnog odbora marke i korporacije jednog dana iznenada primili pozivnice za premijeru filma. I tek su na toj premijeri vidjeli da je zvijezda na četiri kotača uobličena u automobil koji u startu nije prošao njihovo odobrenje i započet je kao ilegalni projekt u garaži kraj tvornice.
Cijelu je priču započeo trojac Mitchell-DeLorean-Schinella. Ideja je bila za Pontiac osigurati apsolutnu prepoznatljivost i na najbolji mogući način u sklopu tada otpočele Disco-ere ponuditi razmetljiv i egocentričan sportski automobil za mase. Ali u Pontiacu djedice na vrhu tu priču nisu mogli doživjeti kako treba, pa je već na inicijalnom predstavljanju Trans-Ama gore spomenuti trojac nasilno odletio sa sastanka. Zato je priča i nastavljena u ilegali. A rezultatno stanje je danas itekako dobro poznato.
Uglavnom, John DeLorean kao apsolutni genijalac i poiznavatelj “pulsa mladih generacija” u ovaj projekt i njegovu odličnu prodaju nije posumnjao niti na sekundu. I usprkos svim mogućim i nemogućim je otegotnim okolnostima upravo taj čovjek zaslužan za sve ono što je Pontiac izgradio tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pogotovo u smislu modela Firebird.
Kako su krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća razne krize potresale Ameriku, tako je i Pontiac sa svojim modelima sve više tonuo u bezličnost. Stoga je na neki način sasvim logično da je zbog svega toga i treća generacija Firebirda patila od kroničnog pomanjkanja snage. I ne samo to, već ta treća generacija Firebirda uz sebe nije vezala nikakav imidž i ni po čemu se nije isticala kao nešto posebno. Čak je i „K.I.T.T.“ iz danas legendarne i poprilično smiješne serije „Knight Rider“ sa fudbalerkom i hlačama “u mrkvu” obogaćenim Davidom Hasselhoffom za dvokrakim volanom bio jedan strahovito bezličan automobil. I mnogi kažu da je ta iteracija Firebirda sličila na neki tadašnji japanski uradak, nego na američki mišičavi automobil.
No protiv toga se očito nije moglo.
Početkom 1982. godine je Firebird po prvi puta dobio 4-cilindrični motor pod poklopac, a najjača verzija tadašnje (treće) generacije Firebirda vrijedna je spomena tek na samom zalasku modela kada se pojavio Trans Am GTA. Jer je ta verzija modela sa svojim 5,7-litarskim V8 motorom pod „haubom“ razvijala 250 konjskih snaga zahvaljujući Chevroletu od kojeg je motor i doniran.
Dakle doista ništa posebno – tim više što je potrošnja goriva u „štedljivom“ obliku Firebirda bila nenormalno visoka u smislu Trans Am GTA verzije modela.
Ostatak ponude modela svodio se na bezlične limuzine, ni po čemu posebne Coupé modele i činilo se kako poslovičan generički pristup u kombonaciji s relativno lošom kvalitetom izrade za Pontiac stoji kao nešto bez čega se ne može. A onda se od te priče pokušalo pobjeći stvaranjem sveameričkog sportskog automobila za mase koji nije podrazumijevao V8-motor, već jedan dvostruko manji. I centralno-smješten.
Tako je nastao Pontiac Fiero. Automobil koji je priču o performansama i niskoj cijeni trebao kombinirati na najbolji mogući način. Ali je umjesto toga upravo taj model skoro slomio Pontiac kao marku, jer je kvalitetom bio užasan, a performansama i voznim svojstvima usporediv s nekim kombajnom, a ne s nekim auropskim sportskim automobilom.
Uglavnom, s tim si modelom Pontiac nije pomogao. A zbog ostatka ponude modela nije bilo drugog, nego prelijevati se iz šupljeg u prazno. I to je u cijeloj priči bio najveći problem kojem zbog korporativne politike i igara bez granica nije bilo pomoći.
Četvrta generacija Firebirda nastavila je priču o bezličnosti. I time se Firebird na neki način uklopio u ostatak ponude modela ove marke.
Mnogi smatraju kako četvrta generacija Firebirda predstavlja jednu veliku grešku koja se nikada nije ni trebala dogoditi. Jer iako su najjači primjerci u obliku verzija Trans Am i Firehawk imali sasvim solidno ubrzanje i maksimalnu brzinu, ono što je kronično falilo svodilo se na fantastično bezličan dizajn koji je Firebirdu na neki način presudio. A prodajne su brojke to jako dobro pokazivale i bile su apsolutno poražavajuće za tu generaciju modela.
Chevrolet Camaro je u to vrijeme čak i sličio na Firebird. No nekolicina lijepo osmišljenih detalja ipak je presudila u korist Camara, s obzirom na to da Firebird u tom segmentu nije imao što za ponuditi i ispadao je poput ružnog pačeta u usporedbi s bratom iz Chevroleta.
I zato saga o ovoj generaciji modela jednostavno nije mogla potrajati.
Dakle Pontiac je nekoliko desetljeća (s malim pauzama za vrijeme naftnih kriza) bio apsolutno najzanimljivija tvrtka koja se prihvatila posla oko „Muscle Car“ ere. I uz standardne je modele poput onih pod nazivima LeMans, Tempest, Bonneville, Grand Prix, Grand Am, Astre, Grand Ville, Fiero, itd. nudila i Firebird koji je uz performanse i izgled posjedovao imidž zbog kojeg se kroz svoju povijest često „mučila“ i Corvette.
Pa što je onda pošlo toliko krivo da se u današnje vrijeme tvrtka Pontiac spominje samo kao dio povijesti?
Odgovor na to pitanje zapravo je jednostavan do boli. I uz sebe za početak veže apsolutan manjak ideja. Zatim je na dnevni red stigla i nova globalna financijska kriza, a onda je tu bila i politika koja se svako toliko petljala u poslove General Motorsa.
No Pontiac usprkos usponima i padovima na kraju nije propao zbog loših rezultata prodaje i nečega tome sličnog, jer je ionako bilo u planu uložiti određenu svotu novca kroz koju bi se Pontiac pokušalo vratiti barem dijelom u dane stare slave.
Produkt takvog načina razmišljanja bio je model GTO koji je uz maleni roadster pod nazivom Solstice i opet trebao otpočeti jednu sasvim novu eru u smislu imidža i performansi, a cijelu je priču trebao nastaviti model G8. Odnosno automobil koji je zamišljen kao pandan nekim od najbržih europskih modela.
Dakle ideja je bila od Pontiaca ponovo napraviti marku koja bi u smislu američkih automobila trebala značiti sinonim za performanse.
No to se na kraju ipak nije dogodilo. A razlozi su prije svega politički.
Naime, prema riječima jednog od najsposobnijih ljudi u svijetu automobila današnjice, tj. potpredsjednika General Motorsa pod imenom Bob Lutz, koje je svojevremeno objavio za renomirani američki magazin o automobilima „Car and Driver“, cijela je priča oko Pontiaca i revitaliziranja te marke bila skoro pri kraju. No onda je u sve zajedno uletjela Obamina administracija i doslovce ucijenila General Motors s 53 milijarde Dolara.
Ta je svota bila namijenjena izvlačenju GM-a iz dugova i ulaganju u proizvodnju novih modela i tehnologija. No gledano iz očiju vlastodržaca i suhoparnih ekonomista, Pontiac očito nije bio dijelom te strategije, jer su performanse i američki automobili odavno prekinuli vezu. Stoga je zatraženo da se izuzev Chevroleta i Cadillaca ukine sve ostalo što GM čini prepoznatljivim u svijetu automobila i performansi.
Nakon inicijalne panike u GM-u, određeni ključni ljudi te korporacije ipak su smogli snage obratiti se s jednim apelom. U tom je apelu navedeno kako bi bilo dobro da se još neke marke ostave na miru i u egzistenciji.
Pri tome se prvenstveno mislilo na GMC koji je orijentiran prema teretnim i terenskim automobilima te Buick koji iz godine u godinu bilježi sve veći rast prodaje u zemlji koja je tek nedavno dozvolila masovnu upotrebu automobila. Odnosno u Kini.
U to je vrijeme Hummer pokušavao izmisliti nešto čemu se Europljani ne bi cerekali na sam pogled te obnoviti ugovore s američkom vojskom. A Saab je kao dio GM-a u tom momentu već bio unaprijed osuđen na propast, jer u toj marki nitko nije vidio ama baš nikakav izvjestan pozitivan pomak. Stoga je priča oko te dvije marke već unaprijed otpisana.
Spomenuti potpredsjednik GM-a Bob Lutz također je uz objašnjenje kako Buick i GMC imaju više smisla nego se „na prvu“ čini, također apelirao i na to da Pontiac ostane u projektu revitalizacije. I da se iz te marke napravi takozvana „RWD“ marka koja bi parirala modelima s kojima su BMW i Mercedes-Benz prisutni na američkom tržištu.
Istovremeno bi se prema ideji revitalizacije ove marke ulagalo u svojevrsno unaprjeđenje aktualnih i stvaranje novih generacija modela GTO i Solstice. Model G8 ostao bi dosljedan samome sebi te bi u neko kratko vrijeme prerastao u američki pandan BMW-ovim “M” modelima. A u nekom budućem vremenu je i Firebird bio u planu kao još jedan u nizu retro-automobila koji su tijekom sedamdesetih obilježili američku automobilsku povijest.
No umjesto pozitivnog odgovora za sve stavke koje su iz General Motorsa uputili u obliku apela i svojevrsnih rješenja, američka je vlada prepoznala samo GMC i Buick kao nešto što u bližoj budućnosti ima šanse za preživljavanje. A Pontiac je odjednom postao kamenom spoticanja te je ubrzo od strane vlastodržaca iz Obamine administracije stigao i vrlo jednostavan i direktan ultimatum koji je glasio: „Izbacite Pontiac iz plana ili nećete dobiti potrebna sredstva“.
Rezultatno stanje objavljeno je samo par dana nakon tog famoznog dopisa te je Pontiac usprkos velikim obećanjima i planovima završio s proizvodnjom za sva vremena.
I što na kraju reći?
Da je Pontiac žrtveno janje bila bi sasvim ispravna konstatacija. Također bi bilo ispravno ustvrditi da je novac i opet presudio nečemu što bi se dugoročno najvjerojatnije isplatilo. Pogotovo kada se u obzir uzme status koji među štovateljima američke auto-industrije Pontiac i dan-danas uživa.
Činjenica je i da je politika i opet upetljala svoje prste u nešto o čemu akteri i provoditelji iste nemaju blage veze. Ali to je oduvijek tako, pa se takvom epilogu situacije zapravo i ne treba pretjerano čuditi. Umjesto čuđenja bi se definitivno dalo zaključiti kako novac i dalje pokreće svijet i da u današnje vrijeme ne samo da ništa nije sveto, već su želje onih na vlasti i dalje puno bitnije od spasa onih koji su danas bez posla.
No to je surova stvarnost i jedan od ponajboljih primjera „slobode“ i „demokracije“ na nivou jedne svjetske velesile.
Iako takve situacije i stvari u pravilu nisu ništa novo i svima koji su pratili trakavicu oko Pontiaca i General Motorsa bilo je itekako jasno tko je vukao konce i zašto, svejedno je žalosno vidjeti da se takve stvari događaju tamo gdje se to ne bi trebalo dozvoljavati i gdje politika zapravo u poslovanje ne bi trebala miješati svoje prste.
Ali to bi pak bio previše idealan svijet, zar ne?!
