Pagani – jedan sasvim poseban svijet

Dizajn, umjetnost, časopis „Reader´s Digest“, Leonardo da Vinci, pogon na stražnje kotače i motor smješten negdje u blizini stražnje osovine. Sve su to samo detalji koji u pravilu kroz ovako šturo navedene detalje i ne znače baš mnogo. No kada se svi ti navodi spoje u jednu priču, vjerujte da se dobiva nešto apsolutno posebno.


Biti prvi u nečemu uvijek je posebno teško, jer čovjek nikad ne zna što ga zapravo čeka na putu od inicijalne ideje do konačne realizacije. Stoga nimalo ne čudi da se kroz povijest svijeta automobila često događalo da se ideje izgube u moru poteškoća i jednostavno prestanu postojati, ma koliko dobre same po sebi one bile.
Srećom, ipak postoje oni koji toliko jasno vide svoje ciljeve da jednostavno ne dopuštaju sami sebi da zastrane, a upravo je takav slučaj čovjek pod imenom Horacio Pagani, tj. vizionar koji već više od dvadeset godina potpisuje neke od najunikatnijih i najboljih super-automobila na svijetu.


Horacio Pagani je rođen u Argentini, tj. daleko od Italije u kojoj danas živi i proizvodi predmete fascinacije za mnoge, no od malih nogu je bio fasciniran automobilima.
Istovremeno je strast prema svijetu automobila dijelio i s velikom strašću prema umjetnosti i isto tako velikom znatiželjom usmjerenom prema znanosti, no s trinaest godina je put kojim bi trebao krenuti u životu još uvijek bio pomalo nejasan.
Preradivši tatin automobil do neprepoznatljivosti, te kroz pokoji „projekt“ u obliku crteža na zidu svoje sobice, Horacio Pagani je malo po malo gradio svoju priču, no pravi je preokret doživio onog momenta kad je u časopisu „Reader´s Digest“ pronašao članak o Leonardu da Vinciju. Od tog je momenta gdin. Pagani za poslovnu i životnu filozofiju uzeo preko pola tisućljeća staru rečenicu koja kaže da „Umjetnost i znanost mogu ići zajedno rukom pod ruku“ i od tog mu je časa bilo apsolutno jasno što i kako želi raditi u životu.

Sa sedamnaest godina gdin. Pagani proizveo je svoj prvi automobil u obliku jednog pomalo neobičnog Buggya, no to je bio samo parcijalno odrađen posao, dok je s 20 godina kao plod njegovih ruku na svijet došao prvi kompletan automobil. No time su stvari postale apsolutno jasne i od tog momenta Horacio Pagani kreće u potjeru za onime što ga fascinira najviše od svega – proizvodnje nečeg apsolutno posebnog u sklopu forme super-automobila.


Pismom preporuke koje je 1982. godine potpisao jedan od najslavnijih Argentinaca svih vremena, tj. peterostruki svjetski prvak u Formuli 1 Juan Manuel Fangio, Horacio Pagani se javio prvom čovjeku tvrtke Lamborghini – čovjeku pod imenom Giulio Alfieri.
U samom pismu bila je sadržana velika želja da se tada mladi Horacio pridruži timu koji proizvodi u to vrijeme najimpresivniji super-automobil na svijetu – Lamborghini Countach.


Godinu dana kasnije gdin. Fieri prima Horacia na razgovor, te ga mladi vizionar u tom momentu traži bilo kakav posao, odnosno konkretnije u tom je času gdin. Pagani tražio posao čistača podova.
Gdin. Fieri se tome samo nasmijao, no tek je nekoliko tjedana kasnije kontaktirao 20-godišnjeg Paganija i ponudio mu posao koji podrazumijeva najniže-rangiranu poziciju u odjelu proizvodnje karoserijskih komponenata u Lamborghiniju.
Naravno, posao je prihvaćen bez pogovora, te od tog momenta Horacio Pagani kreće putem koji je malo po malo za sebe stvarao još od malih nogu.

Nekoliko godina kasnije, Horacio Pagani je već opako krenuo s eksperimentima koji podrazumijevaju s kompozitne materijale, no kako je bila riječ o jednoj tada novoj i poprilično skupoj tehnologiji, ulaganje u materijale poput karbona od strane Lamborghinija nije se činilo isplativim, te su malo po malo po tom pitanju između Horacia i vodstva tvrtke razilaženja bila sve veća, sve dok poslovna suradnja u smislu zaposlenja u toj tvrtki za Horacia nije prestala egzistirati.


Nakon izlaska iz tvrtke Lamborghini, Horacio Pagani nastavlja s eksperimentima u smislu kompozitnih materijala, njihove obrade i primjene, no u tom se času sve više zahuktava „Pustinjska oluja“, tj. zaljevski rat, te je svijet super-automobila malo po malo prestajao funkcionirati.
No usprkos tome i generalnom mišljenju da nije vrijeme za početak razvoja vlastitog super-automobila, Horacio Pagani se početkom devedesetih godina ipak odlučio za takav korak i malo po malo krenuo u realizaciju.
Naravno, interes nije bio velik i Horacio je u tim momentima naletio na mnogo zatvorenih vrata, no Mercedes-Benz je bila tvrtka s kojom se u tom momentu dalo razgovarati o takvom projektu, te bezvremenski dizajn uobličen u projekt „Zonda“ od tog momenta kreće prema realizaciji.

Godinama kasnije, te nakon velikog broja varijacija na temu Pagani Zonde, mogu reći da sam se često s podsmjehom osvrtao na taj super-automobil. No istovremeno isti nikad nisam prestao obožavati i niti u jednom momentu Zonda za mene nije skinuta s pijedestala apsolutno najfascinantnijeg automobila svih vremena.
Ono što mi je bilo pomalo smiješno svodilo se na mali milijun „posljednjih“ verzija koje su na tržište stizale iz mjeseca u mjesec, no s obzirom na činjenicu da u današnje vrijeme to rade manje-više svi proizvođači automobila, nimalo me ne čudi da je i Pagani razmišljao tako – tim više što je pri zalasku Zonde kao modela najavljen nasljednik u obliku modela Huayra.


Iako moram priznati da Huayra za mene nije imala efekt koji Zonda definitivno jest, ne mogu se natjerati reći da mi taj automobil nije interesantan – pogotovo kad se prisjetim svih intervjua i detalja koje sam usput o tom modelu saznao. Zapravo mislim da je „manjak“ fascinacije u smislu Huayre samo utoliko što taj model označava nastavak jedne priče koja je započeta sa Zondom prije toliko godina, no da se radi o apsolutno posebnom i isto toliko poželjnom automobilu, u to nema ni tračka sumnje.
U tom bi se dijelu Paganijevi modeli Zonda i Huayra zapravo mogli usporediti s Lamborghinijevim modelima Countach i Aventador, jer iako se zna koji je stariji i samim time neupotrebljiviji (gledano kroz prizmu tehnološkog stupnja današnjeg svijeta automobila), isto se tako zna da se one prve ljubavi najbolje pamte, a Countach i Zonda za mnoge su upravo to.


No bilo kako bilo, Horacio Pagani je čovjek koji je uspio u pretvaranju svojih snova u stvarnost, no istovremeno je to čovjek u smislu kojeg je to onaj manje važan dio priče.
Onaj važniji dio svodi se na apsolutnu predanost nečemu što u obliku jedne preko pola tisućljeća stare rečenice po mnogima najvećeg umjetnika svih vremena i dan-danas vrijedi.
…a kako u ovom času stvari stoje, ne vjerujem da će čak ni dio priče o butiku Pagani pokleknuti kompromisima koji se kose s inicijalnom filozofijom i idejom.


Iz tog razloga će Pagani uvijek biti sam vrh auto-industrije.


TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: SuperCars.ner, Dr1ven.com, Edmunds.com, Pagani.com i Google Images
VIDEO: YouTube.com