Nema puno uvoda, već samo kratko pojašnjenje: redakcija portala stvarno nema nikakve veze s ovim tekstom. A kao osoba (i autor ovog teksta) ni pod razno nisam orijentiran prema bilo kakvim seksističkim ispadima. Nadam se da je to već u početku ovog teksta svima jasno i dovoljno direktno izrečeno.

Istini za volju, možda ovakvoj temi nije mjesto na portalu vezanom uz svijet automobila, ali s obzirom na daljnji nastavak priče, ipak si uzimam pravo ukrasti redak-dva i pojasniti neke stavove i razmišljanja, jer će se u protivnom opet dogoditi da nekome nešto neće biti jasno. A tada će iz pukog nerazumijevanja napisanog teksta krenuti nezadovoljstvo pojedinaca i pojedinki. Uostalom, ne bi bilo prvi puta, tako da se unaprijed ispričavam, ali podloga ovoj priči mora postojati, jer je tema iz nekog razloga i u 21. stoljeću i dalje „škakljiva“.
A sada idemo dalje u revijalnom tonu…

Prije nekoliko dana sam se igrom slučaja našao na jednoj promociji knjige. Tematika dotične bila je budućnost u smislu poslovanja. Ili kako to kod nas vole reći „poduzetništva“. Ali umjesto da se radi o recenziji i nadogradnji vezanoj uz pozitivnu mikro-klimu unutar domene domaćeg poduzetništva u svom općenitom smislu, cijela je priča bila orijentirana na žene u cijeloj toj domaćoj poduzetničkoj trakavici. I moram priznati da sam nakon skoro dva sata sjedenja na neudobnoj stolici samog sebe preko nekoliko puta zapitao tko je tu lud, a tko u današnje vrijeme nije svjestan godine u kojoj se nalazimo, već se budi i odlazi na spavanje tamo negdje u 1643. godini. Uz to sam naravno bio i neopisivo nervozan, ali to pak nije sastavni dio ove priče, pa ćemo taj dio preskočiti. Uostalom, za to postoje kava i cigarete, zar ne?!

Pitamo se da li je ovo jedno mjesto, ili putokaz za dva različita smjera!?

foto: Commondreams

Naime, ako sam dobro razumio poimanje demokracije, onda za početak vrijedi ona floskula koja kaže da svi imamo ista prava. Neotuđiva i neovisna o vjeroispovijesti, rasi, boji kože, spolu i seksualnim preferencijama. Tj. tako bi barem trebalo biti. Stoga mi nipošto nisu jasne sva ta svojatanja i glumatanja gdje se neka određena skupina ljudi nađe na hrpi i lamentira o svojim pravima i krojenju svijeta kao da nitko drugi ne postoji. A pod skupinom ljudi ovaj puta podrazumijevam žene-poduzetnice koje se „bore za svoja prava“ i pri tome ne mogu ili ne žele vidjeti širu sliku.
Iskreno govoreći, nikada mi nije palo na um degradirati nekoga zato što je drugog spola. Isto vrijedi i za nacionalnosti, seksualnu orijentaciju, vjeru, rasu ili planetu s koje taj netko (ili neka) dolazi. Isto tako niti ne poznajem ljude s drugačijim stavovima i razmišljanjima, pa mi je totalno nejasno zašto pojedinci (odnosno u ovom slučaju pojedinke) svojataju poduzetništvo. Naravno da razumijem kako svi mi zajedno ne živimo u pretjerano naprednoj državi i društvu. Samim time u Hrvata (ali i na globalnoj skali) zasigurno postoje moroni koji i dan-danas smatraju kako je ženi mjesto u kuhinji ili s djecom, a ne na poslu. No to su izuzeci, a ne pravilo. Barem u svijetu koji mene osobno okružuje. Stoga ako se mene pita, spol, rasa, vjera ili tko koga i kako š*vi unutar svoja četiri zida nemaju nikakve veze s nečijom pameti, intelektom, sposobnostima i tome sličnim detaljima. A upravo bi se prema tim komponentama trebalo birati tko je za što sposoban ili nije, te tko je vrijedan truda, vremena, edukacije i slično, a kome je bolje da ode kopati rovove i saditi mrkvu na Velebit ili da jednostavno ostane kod kuće i spava.

.

foto: Needpix

Unaprijed se ispričavam po tko zna koji puta, ali smatram da u zemlji koja ima predsjednicu, koja je imala premijerku, te u kojoj od estrade do visokog managementa postoje žene koje svojim sposobnostima i pameti kroje trendove i svijet u kojem živimo, nekako se čini pogrešnim te iste žene svrstavati pod bilo kakav zajednički nazivnik. Jer ako već desetljećima nazivno bježimo od komunizma, onda tu „svi smo isti“ tekovinu tog mračnog režima stvarno nema smisla prizivati u sadašnjost. Jer ovdje nije riječ samo o ženama, već i o osobama koje su u bazi i razmišljanjima unikatne i različite. Samim time vrijedi priznati razlike, ali je i dalje glupo i besmisleno graditi priču o poduzetništvu na bazi segregacije bilo kojeg tipa, kad smo već ionako svi pod kožom jednako krvavi.

Žene i muškarci sačinjavaju društvo u globalu. I to je sasvim u redu – čak i ako se neki muškarci osjećaju poput žena i obrnuto. Svi mi radimo, plaćamo račune i poreze, te dijelimo svakodnevicu s hrpetinom drugih ljudi. Oba spola, raznoraznih vjerskih, seksualnih i tko zna kakvih još sve ne orijentacija. Neki su nam draži, a neki nam pak nisu ni najmanje dragi. I to je također u redu, jer afiniteti i smjernice određuju jako puno toga što jesmo i kako živimo. Stoga upravo u tom momentu dolazim do jednog sasvim neobaveznog svijeta – onog koji podrazumijeva četiri kotača i (još uvijek) volan i koji je ovih dana bio poprište još jednog apsolutno nepotrebnog natjecanja, odnosno izbora.

Naime, prije nekoliko dana je održan službeni izbor za „ženski automobil godine“. I to je već smiješno samo po sebi, jer se stvarno ne mogu sjetiti je li ikada održan izbor za „muški automobil godine“, a navodno smo na ovom svijetu usprkos različitostima i dalje svi imamo ista prava. Stoga se već na sam izbor ovakvog striktno-orijentiranog tipa pali „crvena lampica“ na kojoj piše „sarkazam na najjače“. No usprkos tom ženskom izboru prometala godine još je smješnija činjenica koja kaže da se sam izbor od svih mjesta na ovom svijetu iz nekog razloga održao u Dubaiju.
Nije vam jasno zašto je to ultra-mega-giga-smiješno?
Onda bi vam mogla dobro doći informacija koja kaže da je nad vožnjom automobila za žene stajala zabrana do prošle godine. A sada se usprkos tom zatucanom načinu razmišljanja odjednom upravo tamo održava izbor za „ženski automobil godine“.
Možda sam jedini kojem je to smiješno, ali ako bih uspoređivao tematiku i odabir mjesta za ovakav izbor, onda bi se to eventualno moglo usporediti s održavanjem izbora za „najplemenitiju osobu godine“ u nekom koncentracionom logoru ili bi se pak izbor za „najpoštenijeg čovjeka godine“ mogao održati u saboru.
Priznajte da biste se nasmijali do suza na takvog što.

No vratimo se temi…

Dakle, kako već rekoh, prije nekoliko dana je u Dubaiju (još uvijek se sarkastično cerekam) održan izbor za „ženski automobil godine“. I nema druge, nego informaciju o pobjedniku plasirati „drito“ u glavu.
Pobjednik ovog nepotrebnog natjecanja je Mazda 3 i kao takva je na licu mjesta proglašena svjetskim automobilom godine za 2019. godinu. Ovaj je gradski pripadnik kompaktne klase izglasan je od strane komisije žena iz 30 različitih zemalja, uključujući dvije iz Velike Britanije, koje su se bavile različitim faktorima poput estetskog izgleda, praktičnosti, sigurnosti, utjecaja na okoliš i vrijednost za uloženi novac. Iako Mazda 3 ove godine slavi kao veliki pobjednik (odnosno pobjednica – da mi netko ne zamjeri krivo korištenje roda u sklopu teksta), potencijalnih je kandidata za tu prestižnu nagradu bilo preko nekoliko. No na kraju je ženski žiri izrekao svoje, te su izuzev Mazde 3 kao pobjednici unutar određenih kategorija proglašeni i:

KIA Xceed – kao ženski gradski automobil godine – jer od velikih automobila boli glava.
KIA Soul EV – kao ženski „zeleni“ automobil godine – jer zeleno super paše uz plavo.
BMW serije 8 – kao ženski luksuzni automobil godine – jer „sedmicu“ vozi muž.
Porsche 911 – kao ženski sportski automobil godine – jer je crveni predivan.
Range Rover Evoque – kao ženski SUV godine – jer unutra stane cijeli dućan.

Vrijedi reći i kako je Mazda 3 na ovom nepotrebnom izboru uspjela pobijediti neke puno razvikanije rivale iz viših klasa kao što su Audi E-Tron, Tesla Model 3 i BMW serije 3. Stoga i to predstavlja bitan dio priče o ovom uspjehu za Mazdu i njihovu „trojku“. Iako nismo primili nikakve službene reakcije po pitanju ovog izbora i uvjerljive pobjede, za vjerovati je kako su u Mazdi zbog svega toga apsolutno presretni i za pretpostaviti je kako djelatnici ovog proizvođača automobila zbog ove hvale vrijedne titule već danima ozarenih lica šetaju Hiroshimom i presretni dolaze na posao.
Jer nikad se ne zna – kad već titule s ovakvih prestižnih natjecanja dolaze u Mazdu i kada se iste održavaju u Dubaiju, možda se u Hiroshimi održi idući skup „nuklearnih fizičara za mir“.
A to bi stvarno bilo super.