Ono kad “reklama” potakne lavinu misli i razmišljanja
S obzirom na današnje trendove i tržište koje im uvelike pogoduje, vrijedi se zapitati kako će svijet automobila nadalje izgledati te ima li uopće nade za auto-entuzijaste koji u tom svijetu vide svoje polje afiniteta i interesa te u njemu dišu punim plućima.
Nedavno je na redakcijski mail stigla još jedna u nizu „copy-paste“ idiotarija.
Riječ je o reklami za model (odnosno seriju) jednog razvikanog proizvođača automobila koja je prema nama poslana od strane nekakve marketinške tvrtke. Znate, jedne od onih čiji se revni i marljivi djelatnici toliko trude oko svog posla da je jedan od njih u ovom slučaju kopirao čak nekoliko adresa e-pošte prije slanja prevedenog teksta dobivenog od strane proizvođača kojeg medijski zastupa.
Poput mnogih koje smo tijekom godina i godina postojanja susreli u tekstualnom obliku, reklo bi se kako i ovaj djelatnik zajedno s agencijom za koju radi iz nekog razloga očito očekuje da ćemo njegovu „copy-paste“ reklamu na stranicama objaviti besplatno. Ali to se naravno neće dogoditi, jer takav pristup poslu jednostavno ne želimo podržati ni na koji način.
Možda nekima od vas cijenjenih čitatelja nije poznato kako to u našim krajevima ide. Ali vjerujte mi na riječ kada kažemo kako se proizvođači automobila pokušavaju reklamirati putem marketinških agencija koje ih zastupaju. Time „podržavaju“ rad i postojanje stranica poput ove koju čitate i volite, odnosno barem to pokušavaju. No s druge strane od strane tih marketinških agencija koje ih zastupaju nitko ne bi platio oglas, već se od nas medija očekuje da sve te gigante iz domene auto-industrije reklamiramo mukte.
I ne samo to, već i da zbog tog besplatnog rada budemo sretni. Jer tko šljivi troškove koje imamo…
U očima tih agencija mi najvjerojatnije živimo od zraka te za plaćanje domena, hostinga, suradnika i materijala koji su nam potrebni koristimo neka alternativna sredstva plaćanja. Takav se zaključak nameće sam po sebi, jer gledajući prema agencijama, mi očito ne živimo od novaca i zato nam je čast besplatno objavljivati njihove gluposti za koje oni novac itekako rado primaju.
Dakle, eto vam svima razlog zašto marketinškim odjelima i tvrtkama koji se njime bave baš i nismo baš pretjerano skloni.
No ajmo nazad na reklamu…
Dotična kopirana, prevedena i u tekstualnom smislu poprilično silovana reklama već u naslovu tjera na povraćanje. A uz podnaslov koji kaže „Uz tehnološki modernu podršku doživite pravi užitak vožnje“ postaje jasno kako autori reklame, baš kao i djelatnik koji je dotičnu reklamu proslijedio prema našem virtualnom poštanskom sandučiću, nemaju pojma što automobil zapravo jest.
Ili što bi trebao biti.
Iako se u podnaslovu spominje „užitak vožnje“, u nastavku teksta se primarno spominje sva sila strujnih krugova koji čine opremu i umjesto prema vožnji ideju odvode u smjeru komunikacije. Pregledavajući tekst odmah u oči upada kako za početak mjenjač komunicira s motorom. Zatim „Curved Display“ komunicira s mjenjačem i vozaču daje informacije.
Vozač (naravno) povratno komunicira mašući rukama i derući se u automobilu kako bi se podesili pojedini parametri kompletnog sustava, a onda pak i njegov (ili njezin) pametni telefon komunicira s Infotainment-sustavom.
…i tako na kraju svi strujni krugovi međusobno komuniciraju, ne bi li vozač sretno i sigurno stigao od točke „A“ do točke „B“.
Zbog svog tog digitalnog tračeraja smatram da u podnaslovu nije trebao stajati „užitak vožnje“, već eventualno „digitalna komunikacija“, što je pak složenica kakvu bismo prije trebali očekivati od neke društvene mreže nego od svijeta automobila.
No tako to danas funkcionira…
Ako ćemo realno, automobili su već odavno napravili puni krug i sada se u njemu vrte bez ikakve orijentacije, ideje i cilja. Sve se u tom svijetu skoro isključivo uspjelo svesti na zaradu. Bonuse. Prodajne margine i osmišljavanje trendova koji među kupcima bude komplekse umjesto strasti.
Dizajn automobila već je odavno mrtav u onom obliku u kakvom smo ga nekada poznavali i voljeli. Automobili su izgledom s jedne strane na trenutke postali kontroverzni, ali s one druge unificirani, sterilni i dosadni do krajnjih granica.
Konstantno se izmišljaju veće ili manje varijacije na temu istih stvari. Kreiraju se raznorazne oznake i stvara se neki novi vokabular koji čak niti generacije „Z“ ne razumije baš najbolje.
Kupcima se prodaju raznorazne floskule poput „unikatan“, „poseban“, „moderan“ i slično. Ali niti kupci niti odjeli marketinga koji na plakate i televizijske ekrane guraju „fotošopirane“ reklame sa svim tim floskulama već odavno nemaju pojma kako bi nešto izraženo u superlativu zapravo trebalo izgledati.
Kompleksi i sujeta i dalje nadmašuju strast i afinitete prema svijetu na četiri kotača, a za to je možda najbolji primjer upakiran u pravokutne nakarade unificirano prozvane u obliku skraćenice SUV.
Uostalom, ajmo ovako…
Ako pripadate nekoj starijoj generaciji, tj. ako ste rođeni u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, onda vam je sigurno poznat osjećaj koji vas je prožeo kada ste na cesti vidjeli neki Lamborghini, Ferrari, Porsche ili neki sasvim sedmi sportski automobil.
Isto vrijedi i za one malo manje fascinantne, ali i dalje posebne automobile koji su na sebi imali oznake poput GTI, RS, Turbo i tome slično. A onda vrijedi spomenuti i hrpetinu naizgled običnih automobila koji su jednim dijelom zbog svoje orijentacije na tržištu, drugim zbog sporadičnih uspjeha na utrkama, a trećim upravo zbog emocija od strane auto-entuzijasta u današnje vrijeme dobili status legende.
Uostalom, kako drugačije objasniti zašto su npr. BMW M3 (E30) ili Skyline GT-R (R32) i dan danas u stanju kod nekih štovatelja svijeta automobila uzrokovati višestruke orgazme…
Ne znam za vas cijenjene čitatelje, ali u današnje vrijeme jednostavno nemam „taj osjećaj“ prema automobilima čiji se proizvođači oko apsolutne fascinacije nekada nisu trebali ni truditi.
A to i ne treba pretjerano čuditi, jer su proizvođači automomobila postali u najmanju ruku čudni.
Naime, Ferrari izuzev u mnogim slučajevima krajnje prepotentnog pristupa svojoj klijenteli za mnoge već odavno slovi kao prodavač pretjerano skupih majica i parfema.
Lamborghini umjesto plejboja oko sebe danas skuplja influencere. Porsche uz konstantno prizivanje slavne prošlosti i dalje najviše razvija SUV-ove i strujne krugove, a BMW-ova M-divizija više vremena provodi dizajnirajući svjetleće bubrege (što već samo po sebi zvuči retardirano) nego ovjes na nekom modelu koji nije SUV.
Nešto „običniji“ automobili danas pate od bljedunjavih motora i razvikanih popisa opreme, dok se s druge strane izuzev tih krivih vrijednosti u sklopu cijene i ne dobiva nešto posebno i bitno. Motori su sve manji i kvarljiviji, a oko voznih svojstava se brine sva sila senzora umjesto da taj posao na sebi nose mehaničke komponente i fino podešavanje istih.
Što se zvuka današnjih automobila tiče, možemo slobodno reći kako svi manje-više zvuče poput Vlade Kalembera s upalom glasnica, a sama proizvodnja je uz pad kvalitete pojeftinila da bi se automobili prodavali skuplje.
Za sve te automobile izmišljaju se neke nepotrebne oznake i nomenklature. Iako se svako malo netko osvrne na tradiciju, oko iste u pravilu nitko ne brine baš pretjerano puno. Zato se umjesto novih generacija pojedinih modela često izmišljaju novi modeli koji zamjenjuju one već dosadne i stare (iako im je vijek trajanja na tržištu tek nekoliko godina).
Brojke na automobilima već odavno ne znače ništa i neke od nas samo zbunjuju, a popisi opreme rastu u reciprocitetu s inteligencijom i vozačkom kulturom vlasnika novih i tehnološki naprednih automobila.
A o dizajnu bolje da i ne pričam, jer kako rekoh u jednom od gornjih redaka, dizajn je u auto-industriji jednostavno mrtav. I pokoj mu duši.
Oni najposebniji i najekskluzivniji automobili danas fasciniraju brojkama. Prvenstveno cijenom.
Proizvode se u nekim ultra-malim serijama i samim svojim postojanjem češće funkcioniraju kao investicije koje svoje dane provode u klimatiziranim garažama i salonima, nego na cesti pravi vozački automobili. Jer investicija s puno prijeđenih kilometara vrijedi manje od one koja stoji poput zapakiranog autića u vitrini s kojim se nitko ne smije igrati.
Zato se svako malo događa da od svih tih investicija na četiri kotača netko profitira i zarađuje, dok stvarni zaljubljenici u takve automobile o njima mogu samo sanjati.
Problem leži i u tome što je nakon inicijalnog „WOW“ faktora jako teško razviti emocije prema automobilima poput Bugattijevog modela Veyron i Chiron.
Teško je biti emotivan i kada se pred nama pojavi McLaren P1 ili bilo koji drugi model ove legendarne marke, jer svi znamo da takvi automobili već odavno nemaju čist pristup prema tržištu i štovateljima svijeta automobila.
Isto vrijedi i za svu silu Ferrarija, Lamborghinija, Porschea i svih ostalih prezimena o kojima smo nekada sanjali otvorenih očiju. I to samo zato što to više nisu automobili kakvi su se proizvodili nekad te uključivali krv, znoj i suze umjesto sve sile kompjutera, kuta i sterilnih laboratorija.
Možda nekome ne predstavlja problem uzore u sklopu auto-industrije pronalaziti u višemilijunskim modelima koje mnogi od nas neće imati prilike niti vidjeti na cesti, a kamoli probati i u njima uživati. No nama ovdje takvi detalji itekako puno znače. Čak i kada zanemarimo činjenicu koja kaže da dotične automobile ne stvara strast i mehaničari, već upravni odbori i odjeli računovodstva.
S druge strane te jadne medalje stoje i električni automobili. Odnosno trend koji ih usprkos zdravoj pameti i ekološko-ljudskim tragedijama i malverzacijama još uvijek gura na tržište.
Oko dotičnog sam se trenda raspisao već nekoliko puta, pa nema baš pretjerano puno smisla ponavljati gradivo. Ali u kontekstu ove priče vrijedi reći da je marketing u domeni električnih automobila odradio još više posla (čitaj: plasirao još više laži), dok su dizajneri prosječnog električnog automobila očito završili sveučilišni studij dizajna u nekoj drugoj galaksiji. Jer prosječni električni automobil današnjice izgleda kao da su ga iz puke zezancije nacrtali napušeni vanzemaljci.
Današnji automobili na struju na sva se usta hvale ekološkim idealima i naprednom filozofijom. Ali s druge strane većina razvikanih proizvođača postavlja rekorde u akceleraciji svojih modela, što pak s ekologijom ima veze koliko i prosječni političar s poimanjem poštenja i odgovornosti.
No to je samo dio problematike i totalno krivog pristupa kod poimanja automobila, pa bih o tome radije jednom drugom prilikom.
Ako samo malčice zavirimo u povijest, vidjet ćemo da električni automobili u smislu dizajna praktički oduvijek djeluju poput automobila koje su nacrtali ljudi s opakim fetišem prema svemirskim brodovima.
To je „nasljeđe“ aktualno i dan-danas kada npr. BMW i3 izgleda kao da ga je netko tukao, Citroën Ami djeluje kao da je imao gadan sudar, Renault Twizy djeluje poput invalidskog pomagala koje nitko ne želi, a Tesla Model X izgleda poput pomodarski nastrojene visoke tenisice kakvu bi eventualno obuo Will.I.Am, što u svakom slučaju nije kompliment.
Čak i Porsche Taycan djeluje poput zgnječene žabe, a kao trešnjica na vrhu torte eto nam i Hyundaijevog modela IONIQ5 koji usprkos tituli automobila 2022. godine i dalje izgleda poput sterilnog ginekološkog stola s kotačima.
Velik dio priče o „strujićima“ izgleda sterilno, nemaštovito, usiljeno svemirski i u vizualnom smislu usporedivo eventualno s nekom otvorenom ranom na tijelu. No sve to nikoga ne treba pretjerano čuditi, kada u današnje vrijeme svijet automobila obitava u totalno krivim sferama i dodvorava se krivim vrijednostima.
Uglavnom, kada se sve zajedno zbroji na hrpu, vrijedi zaključiti kako u svijetu automobila još uvijek barem nazivno ima mjesta nekakvom veselju i fascinaciji. Ali ne u onom obliku u kakvom smo kao klinci slinili na samu pomisao usmjerenu prema nekim proizvođačima automobila i njihovim modelima.
No nažalost usprkos tom parcijalno optimističnom prezentu budućnost se čini prepunom strujnih krugova, nepotrebnih stavki opreme, upitne kvalitete i marketinških floskula.
Naravno, onih čije objave u medijima i dalje nitko neće imati želju platiti.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
