OK… a što je to zapravo Muscle Car? (dio prvi)
Vjerovali ili ne, već sama ideja predstavlja puno više od neupotrebljivih američkih kanti koje troše hrpetinu goriva. Radi se o jednom trendu koji je i dan-danas prisutan, te koji podrazumijeva svu sirovost koja se u sklopu auto-industrije može pronaći.
I tako već šezdesetak godina…
Povijest, geneza ili početak… kako vam je već drago
Još u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća američki proizvođači automobila proširili su svoje automobilske linije i ponudu s vozilima visokih performansi. Jer ako se Amere pita, odgovor bi vjerojatno glasio „zašto ne“. Uglavnom, kako se u Americi čak i tosterima daju nadimci, tako je i ova novokomponirana ideja jako brzo dobila svoj nadimak: „Muscle Cars”.
Ovi „macho“ automobili obično su bili srednje veličine (za američke pojmove). Imali su dvoja vrata i više ili manje slične osnovne pakete opreme interijera koji su tih godina dolazili u sklopu većine američkih automobila. Jedina stvar koja odvaja ove automobile na steroidima od onih standardnih izvedenica svodi se na ogroman i često vrlo snažan motor.
Najčešće se radilo o predimenzioniranom čudovištu s osam cilindara posloženim u slovo „V“. Uz tu je količinu cilindara najčešće dolazila i ogromna zapremina, a jedna je bregasta osovina nerijetko bila poput bespravne gradnje pod poklopcem motora i za nju je bio potreban oružni list. Sami su motori dizajnirani tako da proizvode ogromnu snagu i okretni moment praktički od nule, a to je pak nerijetko prerastalo u poprilično opasnu kombinaciju performansi i granično opasnog „držanja“ ceste“. Jer kombinacija ogromnog motora i hrpetine snage s ovjesom skinutim s poštanske kočije Wells-Farga iz 1867. godine baš i nije idealna kombinacija za divljanje i brzu vožnju.
Prosječan „Muscle Car“ na prvi je pogled mogao proći pod opisom obiteljskog automobila, ali nakon paljenja glasnog motora i početka vječne svađe cilindara u sklopu istog, ta je „obiteljska“ priča nerijetko prestajala – pogotovo ako se pitalo dečke i cure u plavom. Jer neki od motora s kojima su pojedini proizvođači i modeli dolazili na tržište bili su toliko glasni, da su najvjerojatnije i gluhi ljudi u doticaju s nekim automobilima tog vremena pružali ruke i pokazivali palac okrenut prema gore.
Uglavnom, poimanje američkog „Muscle Car“ automobila iz tih vremena svodilo se na čisti adrenalin. I stoga je bilo samo pitanje vremena kada će se iz ove (tada) novopečene ideologije stvari pomaknuti prema sporadičnim bitkama na cestama i stazama diljem Amerike. A onda se pak samo čekalo kada će krenuti rat za prevlast na tom itekako primamljivom komadu tržišta automobila u SAD-u.
S vremenom su kupci ovakvih automobila bivali sve mlađi. Sve nabrijaniji i sve više željni slave i „uličnog kredibiliteta“. A proizvođačima automobila u Americi to je itekako dobro odgovaralo iako su se mnogi ograđivali od te novonastale scene uličnih trkača. Neki od njih (poput Pontiaca koji je začudo početak prvog dijela ove priče) čak su branili svojim podružnicama da proizvode automobile jače od „toliko i toliko“ konja, ali tu su pak na scenu stupali oni neposlušni kadrovi koji su određene marke htjeli izgraditi upravo u svijetu kojim vladaju brzina, performanse i ego mlade generacije. I samim time je „Muscle Car“ ideologija već u samom začetku ispala nezaustavljivom. A to je bio tek početak…
Nezaobilazan „kul-faktor“ iz nekih minulih vremena
Ako mislite kako su neki od automobila iz šezdesetih godina prošlog stoljeća nastali sasvim slučajno ili iz nekog hira, razmislite ponovno. Jer nisu. Ni u bunilu.
U oblacima, tj. konferencijskim sobama na najvišim katovima korporativnih zgrada održavali su se ponekad i tajni sastanci. Seciralo se tržište i špijuniralo se konkurenciju, ne bi li idući „Muscle Car“ pojedinog proizvođača bio najjači, najbrži ili barem najatraktivniji. Razgovaralo se o tome kako pristupiti razradi ideje i prodaji po završetku iste. Kako „brendirati“ takav automobil i kako od njega od „nultog dana“ početi stvarati legendu. Jer ova priča tih dana nije počela, već je samo nastavljena ona s kul-tipovima za volanom američkih krstarica iz pedesetih. Likova koji su s motornim uljem u kosi i Dionovim legendarnim hitom „The Wanderer“ na radiju žarili i palili američkim cestama. Jer u šezdesetima ta ekipa nije nestala, već je samo odrasla. A na njihovo su mjesto zasjeli neki novi klinci i bilo je jednostavno glupo ne ponuditi im automobile kakve njihove usijane glave u tom momentu i vremenu žele. Automobile kričavih boja u kombinaciji s hrpetinom kroma i s ogromnim motorom koji je svojim zvukom bio u stanju probuditi i mrtvace s obližnjeg groblja. Automobile agresivnih naziva nerijetko dijelom izvučenih iz faune i kombiniranih s nekom prirodnom ili manje prirodnom katastrofom. Neki su modeli bili nazivani kao kombinacija neke agresivne životinje i nekog opakog elementa koji je u stanju nekog nesretnika spaliti i elektrošokirati do pakla i nazad. Uostalom, Thunderbird, Firebird, Roadrunner, Charger, Challenger, Mustang… sve od reda pomahnitale životinje, munje, gromovi, poplave i požari. Uglavnom, zbog svega toga u kombinaciji sa svakim pojedinim „Muscle Car“ automobilom postaje jasno je zašto je ta pomalo sirova shema toliko dobro funkcionirala. Malčice je „udarala“ na onaj primitivan i agresivan dio koji svi mi imamo, a to je pak jednostavno kul.
Cijeloj toj „kul“ priči uvelike pridonose i gore spomenute boje karoserije. Jer upravo je „Muscle Car“ era u auto-industriji pokrenula trendove u kakvima i dan-danas uživamo. Prve su „lude“ i „kričave“ boje karoserije dolazile upravo iz Dodgea, Plymoutha, Chevroleta i ostatka konkurencije unutar tog američkog tržišnog segmenta u domeni svijeta automobila.
Uostalom, „Panther Pink“, „SubLime“, „Big Bad Orange“, „Anti Establish Mint“, „Lemon Twist“, „Grabber Blue“ i vječna legenda pod nazivom „Plum Crazy“ bili su nazivi boja s kojima su automobili iz „Muscle Car“ ere dolazili iz salona. A time je pak promijenjena ona opće poznata i davno izrečena misao g. Henryja Forda vezana uz obojenje automobila koja kaže „automobil može biti bilo koje boje ako je ta boja crna“. I vjerujte da to nije bila mala stvar za učiniti, jer upravo Henry Ford stoji na najvišoj stepenici pijedestala američke auto-industrije i već je samim time manje ili više zajedno sa svojim mislima i postulatima za mnoge bio nedodirljiv. No neki su se novi klinci ipak odvažili na sve ove lude, žive i kričave boje i time je stvoren jedan poseban dio priče o „biti kul“ ideologiji.
Prvi pravi „Muscle Car“ automobil i početak jedne ere ludila
Sigurno ste čuli nekoga da kaže kako je Ford Mustang otpočeo eru „Muscle Car“ automobila. Možda ste čuli i da je Chevrolet s Corvette napravio taj veliki korak za američku auto-industriju. No i jedni i drugi su u krivu. Jer Mustang predstavlja prvi „Pony Car“ na svijetu, dok Corvette oduvijek slovi kao „jedini pravi američki sportski automobil“. Dakle, obje skupine ljudi nemaju pojma o čemu pričaju i nemojte im povjeravati ovce na čuvanje.
Neki kažu da je prvi „Muscle Car“ stvoren tamo negdje 1926. godine i uobličen u „Sheriff“, odnosno ako zanemarimo nadimak, Studebaker Duplex Phaeton. Drugi se pak kunu u Buick Century koji je 1938. godine po prvi puta probio granicu od 100 milja na sat. Treći pak ostaju nešto bliže šezdesetim godinama prošlog stoljeća, pa kao prvi „Muscle Car“ navode Oldsmobile 88 iz 1950. godine.
No iako se mnogi i dan-danas prepucavaju oko ovog pitanja, većina se ipak slaže kako je prvi pravi „Muscle Car“ bio uobličen u Pontiac GTO. Jer 1964. godine proizvesti automobil s preko 320 konja koji je u stanju četvrt milje prijeći za 12,8 sekundi nije baš bila standardna praksa.
Inicijalno se „Il Commendatore“ Enzo Ferrari zbog ovog automobila opako naljutio na General Motors, jer GTO je oznaka koja od pedesetih godina ponosno označava 250 „Gran Turismo Omologato“, odnosno ponajbolji Ferrarijev trkaći automobil svih vremena. Ali John DeLorean (da…upravo taj) i ostatak ekipe inzistirali su na tome da GTO za Pontiac ima drugačije značenje: „Grand Tempest Option“. Jer inicijalno je GTO bio tek paket opreme za tadašnji model Tempest, odnosno nešto kao Trans Am na Firebirdu kasnijih godina. Time je tužba izbjegnuta, te je otpočela jedna za američku auto-industriju itekako posebna era. A Pontiac Tempest GTO (ako ćemo točno ispisivati ovaj „muscle Car“ prvijenac) za mnoge stoji poput kamena temeljca cijele priče.
Iako je formula za uspjeh bila pred njima, glavešine u General Motorsu nisu bile baš sklone pogurati Pontiac u smjeru performansi. No John DeLorean kao kreator projekta i Elliot „Pete“ Estes kao glavna faca u Pontiacu zajedničkim su snagama branili ovaj projekt. Inicijalne prognoze bile su pomalo pesimistične i podrazumijevale su 5,000 prodanih primjeraka Tempesta GTO. Tada su u te poprilično male prodajne rezultate glavešine u GM-u samo upirale prstom i smijale se, jer se činilo da nema teoretske šanse za prodajne uspjehe nečeg kvazi-obiteljskog s tolikom količinom konja. No kada je 1964. godina završila, svi su glavonje s blijedim licima gledali u dijagram na kojem je stajala količina prodanih Tempesta s GTO-paketom, jer je brojka stala na 32,450 prodanih primjeraka, odnosno preko sedam puta više nego su „stručnjaci“ inicijalno planirali.
Time je otvorena priča na tri strane: za Pontiac, za GTO i za „Muscle Car“.
Konkurencija, auto-entuzijasti i slično
Kako to obično biva, jedna je pahulja na brijegu sasvim dovoljna da se pokrene lavina. A upravo to se i dogodilo nakon što su ostali konkurenti na bojnom polju američke auto-industrije namirisali svoj dio kolača. Pontiac je nastavio priču oko GTO-a, te je samo dvije godine nakon inicijalnog povezivanja ova tri slova s modelom Tempest GTO postao zaseban model. Zatim je stigla 1969. godina i pojavio se „The Judge“, odnosno opaka zvijer s V8-motorom koji je izuzev 7,5 litara zapremine imao i nekih 370 konjskih snaga. Time je GTO postao najpoželjnijim „Muscle Car“ automobilom svog vremena, ali to nikako ne znači da mu konkurencija nije dahtala za vratom.
Naime, Chevrolet nije spavao i model Chevelle bio je itekako prisutan. Isto je vrijedilo i za Plymouth koji je s RoadRunnerom imao itekako velike planove. Dodge Charger Daytona tih godina postaje uvjerljivo najbrži automobil u Americi, a Ford Mustang i Chevrolet Camaro kao glavni konkurenti na tržištu „Pony Car“ modela prelaze iz kasa u galop i postaju punopravni članovi „Muscle Car“ elite. Čak se i Chevrolet Corvette gura u konkurenciju usprkos imidžu „automobila za plejboje“ (kako je to svojevremeno izjavio jedan slavni američki auto-novinar). Dakle, otvoreni rat je tu. Aktualan, brz, direktan i bez uzimanja zarobljenika. A ekipa na ulici uživala je u svakoj sekundi.
Odjednom su se niotkuda počeli stvarati auto-klubovi. Duhovi s ulica bili su uznemireni do krajnjih granica, te je počela manija uličnog utrkivanja. Susreti auto-entuzijasta postali su omiljen hobi za mnoge auto-entuzijaste, a sporadične svađe cijeloj su priči davale onaj obavezan „ego-moment“ bez kojeg utrka jednostavno nije utrka.
Odjednom su umjesto seksa, droge i Rock´N´Rolla glavne teme u komunikaciji mlađarije bile brojke i nazivi… 289, 392, 350, 351…Cleveland, Small Block, Big Block… To je samo dio brojki i slova kroz koje se izražavalo tko raspolaže čime. A onda su krenule i neke praktične brojke s kojima se opisivalo tko koliko može potegnuti „do stotke“ ili pak u geodetskim utrkama na četvrt milje. Uglavnom, za one koji su krajem šezdesetih proživljavali svoje adolescentske dane, ovo je bilo stvarno uzbudljivo vrijeme.
Eto… prvi dio priče je gotov. A drugi slijedi već kasnije poslijepodne.
