OK… a što je to zapravo Muscle Car? (dio drugi)
Nema uvoda. Samo nastavak priče o ponajboljoj eri američke auto-industrije i njenom kraju. Ali i ponovnom početku…
Lude sedamdesete (i pri tome ne spominjemo seriju)
S početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća „Muscle Car“ era bila je u punom zamahu. General Motors se s jedne strane klao s Fordom, dok je s one druge svaka divizija unutar te mega-korporacije svako malo potezala nož na sve ostale divizije. Predvodnici su bili Dodge i Plymouth, a Ford i Chevrolet su imali ulogu polarizirati ostatak ekipe koja s Dodgeom i Plymouthom nije imala nikakve veze. Challenger, Charger i Barracuda (odnosno ´Cuda) predstavljali su predmete obožavanja. No te su ikone itekako imale konkurenciju, jer tih godina nitko nije spavao. Čak su i najbezličniji proizvođači automobila odjednom imali svoje adute u rukavu, pa već sredinom 1970. godine praktički da i nije bilo američkog proizvođača automobila koji nije pokušao konkurirati u ovom svijetu ludila, oktana i geodezije.
Chevrolet Chevelle LS6, Oldsmobile 442, Buick GSX, Ford Torino, Plymouth GTX, Mercury Cyclone… Sve su to bili modeli koji su kao osnovnu ideju imali samo jedno: biti najluđi. Nekima je u tome uspjelo, a neki su ubrzo pali u ropotarnicu povijesti i apsolutan zaborav. S druge strane, neki su se proizvođači usprkos inicijalnom neuspjehu odvažili pokušati još koji puta, a neki su izmislili drugačiji kut ulaska ili pak jednostavno promijenili naziv modela. No kako god bilo, tih su godina „Muscle Car“ modeli nicali poput gljiva poslije kiše i kraj se nije niti nazirao.
S vremenom je cijela priča skrenula u polje apsolutne megalomanije, jer su se u cijelu priču ugurali i neki „tjuneri“ poput Carrolla Shelbyja, Dona Yenka i ostatka svite. Utrke NASCAR i TransAM serije su dobrim dijelom definirale uspjeh pojedinih modela na tržištu, ali je i dalje ona ulična scena predstavljala glavnu okosnicu postojanja ovih sveameričkih monstruoza na četiri kotača. Ekipa na cesti krojila je uspjeh za pojedine marke i modele, a proizvođači su pažljivo osluškivali glas ulice i sukladno tome pokušavali pridobiti još veću publiku, a neki pak na meti nisu imali samo američke ulice, već i one koje se nalaze u Londonu, Minhenu, Tokyu, Melbourneu, odnosno ukratko u ostatku svijeta.
To doduše nije baš prošlo glatko, jer su do sredine sedamdesetih Lotus, Porsche, Ferrari, Lamborghini, BMW, Mercedes-Benz i ini drugi već odavno bili etablirani kao marke-poklonici sportske filozofije. Stoga za gljuntave i predimenzionirane, te u zavojima apsolutno neupotrebljive Amere u ostatku svijeta baš i nije bilo mjesta. No valjda je trebalo proći vremena da se pomalo pompozni Europljani i introvertirani Japanci naviknu na američke agresivce na četiri kotača.
Uglavnom, u Americi su sedamdesete godine prošlog stoljeća označili urlici ogromnih motora i škripanje guma s omanjom količinom gripa. I na momente se stvarno činilo kako „Muscle Car“ era nikada neće prestati i kako granice u cijeloj toj priči zapravo ne postoje. Jer snaga se samo vrtoglavo penjala, a neki su tvornički automobili tamo negdje sredinom sedamdesetih na kotače bili spremni i sposobni pogurati skoro 500 konjskih snaga, što je uz (i dalje) ruralan tip ovjesa vozačima stvarno davalo pune ruke posla.
Film kao medij promocije sirove snage, brzine i ludila
Ako ste ikada pogledali film pod nazivom „Bullitt“ i sjećate se one sumanute jurnjave između Dodge Chargera R/T i Fordovog Mustanga Fastback, onda je sve manje-više jasno. Ali „Bullitt“ je bio tek početak…
Naime, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća krenuo je pravi filmski „bum“ i američka auto-industrija povezala se s onom koja podrazumijeva srebrno platno. A to su u Hollywoodu jedva dočekali, jer odjednom produkcijske kuće više nisu morale plaćati svu silu automobila za potrebe snimanja filmova. Time je stvorena jedna posebna simbioza između svijeta filma i onog koji podrazumijeva četiri kotača i volan. I od tog momenta Hollywood više nikada nije bio isti.
Iako je bilo filmova koji su i prije između redova promovirali američku auto-industriju, prva je prava „reklama“ od sat i pol bila uobličena u film iz 1971. godine pod nazivom „The Vanishing Point“. Glavne uloge nisu toliko bitne. Radnja također predstavlja nešto sporedno. Automobil-zvijezda je Dodge Challenger bijele boje i mnogima je to bilo sasvim dovoljno da se za volanom požele osjećati kao Kowalski (inače glavni lik u filmu). Dodge je nakon premijernog prikazivanja ovog filma zaradio tonu novaca, pa je time zapravo stvorena jedna fina podloga za ostale proizvođače automobila i njihove razularene modele.
Film „The Vanishing Point“ praktički je preko noći dobio kultni status, pa je tijekom idućih nekoliko godina snimljena sva sila celuloidnih natjeravanja. U sklopu nekih se glorificirao neki konkretan automobil (kao što je to npr. slučaj sa žutim Mustangom u filmu „Gone in Sixty Seconds“), ali niti jedan nikada nije dostigao zvjezdani status poput genijalne, ultra-zabavne i mega-smiješne filmske kreacije koju potpisuje Hal Needham. Naravno, riječ je o filmu pod nazivom „Smokey and the Bandit“ koji je u glavnoj ulozi izuzev legendi Burta Reynoldsa i Jackieja Gleasona imao i Pontiac Firebird Trans Am. Prema nekim podacima, ovo je drugi najgledaniji film svih vremena, odnosno treća najgledanija stvar na ekranu bilo kojeg tipa. Prva je naravno spuštanje čovjeka na mjesec, a druga je ona četvrta epizoda „Ratova Zvijezda“ uz koju su neki od nas odrasli i zavoljeli filmove iz domene znanstveno-fantastičnog žanra. Uglavnom nikoga ne bi trebalo čuditi što je upravo Pontiac s ovim filmom najviše profitirao, jer kako su nakon gledanja „Ratova Zvijezda“ svi htjeli imati svjetlosni mač ili biti Darth Vader, tako su nakon gledanja filma „Smokey and the Bandit“ svi htjeli imati brkove i voziti crno-zlatni Firebird Trans Am. Zbog tog je filma prodaja za tada pomalo bljedunjavi Trans Am praktički preko noći dobila uzlaznu putanju neviđenih razmjera. A time je pak Pontiac kao proizvođač i Firebird Trans Am kao model munjevitom brzinom ušao u anale američke auto-industrije i ovaj je američki sportski automobil prerastao u apsolutnu ikonu ne samo svog vremena, nego i puno više od toga.
Nakon ovog spektakularnog uspjeha jedne filmsko-automobilske simbioze, na scenu je stigao još mali milijun filmova s tematikom natjeravanja uzduž i poprijeko planete. Ali popularnost Needhamovog filmskog uratka nitko nikada nije dostigao. A kako danas (tj. preko četiri desetljeća kasnije) stvari stoje, nekako se čini da niti neće.
Ford Mustang i Chevrolet Camaro kao dvije krajnosti iste priče
Kada je Ford 1964. godine u obliku Mustanga prodaju pustio prvi ikad proizvedeni „Pony Car“ na svijetu, Ameri su poludjeli skroz na skroz. Prodaja ovog automobila ispala je toliko nevjerojatnom, da se Ford odjednom našao u velikim problemima. Jer lista kupaca ovog „sportskog automobila za svaki džep i za svaki dan“ daleko je prelazila mogućnosti s kojima je Ford tih godina raspolagao u proizvodnji. Time je naravno rođena apsolutna ikona i jedan od „onih“ automobil koje cijeli svijet poznaje na prvi pogled, a to definitivno nije mala stvar.
No Mustang je u „Muscle Car“ svijetu imao jedan „mali“ problem…
Naime, V8-motor u kombinaciji s Mustangom bio je tek opcija, dok je većina inicijalno prodanih primjeraka pod poklopcem motora imala šest cilindara. Samim time je Mustang u početku više vukao na šminkera, nego na kvartovskog nasilnika, pa su se vlasnici Pontiaca GTO tih dana smijuljili na sam spomen ovog Fordovog modela. Srećom, pa u Fordu nemirni duhovi nisu spavali, pa je Mustang ubrzo krenuo s evolucijom koja je čak i u današnje vrijeme uspjela zadržati najbolje od oba svijeta, tj. izgledati kao „Pony Car“ i funkcionirati kao „Muscle Car“.
Chevrolet Camaro je na taj „Pony Car“ tulum stigao sa zakašnjenjem i do tada je Mustang s tuluma pokupio sve što se pokupiti dalo. Usporedni su prodajni rezultati za Chevrolet ispali poražavajućima, jer se Mustang usprkos duljem stažu i dalje prodavao kao sumanut. No to nije spriječilo Chevrolet da se i dalje trudi. Dapače, s vremenom su Camaro i Mustang postali stvarni rivali čija je prodaja došla u onu „tu negdje“ fazu, a ta pak faza traje i dan-danas, kada Mustang zajedno s Camarom proživljava svoju šestu generaciju.
Oba su modela oduvijek na neki način polarizirala tržište. Oba su u sklopu „Muscle Car“ ere imala svoje zasluženo mjesto pod suncem. Cijenjeni su i voljeni među auto-entuzijastima diljem svijeta i isto su tako paralelno proživljavali krize identiteta koje su sporadično nastupale i napadale američku auto-industriju. Doduše, Chevrolet je s Camarom 2002. godine napravio pauzu, dok Ford od Mustanga nikada nije posustao, ali to je pak jedna sasvim druga priča, jer ova dva automobila egzistiraju i grabe pozornost publike još od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća. I time ih je moguće opisati kao vječne rivale.
Početak kraja „Muscle Car“ ere
S obzirom na ogromnu popularnost ovih cestovnih monstruma, naravno da se svako toliko javljao neki „glas razuma“ ili pak „moralna vertikala“ u obliku političara željnih medijskog prostora. Samim time se svako toliko izmišljalo milijun novih načina kako stati na kraju natjeravanju i divljanju po cestama diljem SAD-a. No svemu tome niti jedan zakon nije mogao doskočiti kako treba, jer „buntovnici bez razloga“ za volanima svojih monstruma nisu bili skloni promjenama svog života na ulici. Stoga kraju ovoj genijalnoj eri automobila u SAD-u nisu presudili zakoni i organi reda i mira, već naftna kriza koja je prvenstveno udarila po oktanima, a onda i po raspoloživim količinama goriva na tržištu u Americi. Time su ovi ogromni i nenormalno žedni motori ubrzo postali nepraktični komadi tehnologije, pa je priča oko „Muscle Car“ ere pomalo bilježila svoj kraj. Doduše, neki su se proizvođači i dalje trudili podsjećati na dane ponosa i slave, ali sve je to bio puki marketing iza kojeg nije stajalo ništa opipljivo i stvarno.
Zapremine motora su se odjednom počele smanjivati, a količina snage je u nekim slučajevima kroz tek nekoliko godina pala za čak tri puta. Ford je krajem sedamdesetih Mustang sveo na malčice ušminkani Pinto s „T“ krovom i naljepnicama, a Chevrolet je po prvi puta razmišljao o Camaru u kombinaciji s 4 cilindra pod poklopcem motora. Corvette je s 425 konja pala na 185, Oldsmobile je praktički nestao, a Dodge i Plymouth su se malo pomalo raspadali do neprepoznatljivosti. I zapravo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća tek jedan-jedini proizvođač nudio sportski automobil s više od 200 konjskih snaga. I to upravo onaj koji je službeno i započeo „Muscle Car“ eru, odnosno Pontiac.
Tamošnji su inženjeri osmislili prvi V8-Turbo motor na svijetu i ugradili ga u model Firebird Trans Am. No kako je kao model ovaj automobil već proživio svoje najbolje dane, ni ta priča nije dugo trajala i tamo negdje 1982. godine cijela jedna megalomanska era brzine i ludila konačno bilježi svoj kraj.
Tulum iz sedamdesetih je gotov. Slijedi mamurluk u osamdesetima…
Ako ste se ikada napili, otprilike vam je jasno kako izgleda mamurluk. Kod većine bolno, nervozno i sumorno. I upravo tako je izgledao i jedan dekadu dugačak mamurluk koji je nakon tulumarenja s oktanima iz sedamdesetih godina odjednom definirao svijet automobila u SAD-u tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bolno, nervozno i sumorno.
Nakon odlaska naftne krize s dnevnog reda, na scenu su stupili zakoni koji su odjednom krenuli u smjeru ekologije. Samim time za proizvođače automobila nije bilo druge, nego prilagoditi se tim novim vremenima savjesti i pameti. No američka auto-industrija nikada nije funkcionirala na takav način i to je predstavljalo jedan veliki problem i kamen spoticanja koji se na momente činio nezaobilaznim i nepremostivim. Doduše, mnogi su se trudili izvući iz bljedunjavosti vlastite egzistencije, ali pravih pomaka u pozitivnom smjeru baš i nije bilo. Uostalom, sjetimo se samo Dodgeovog modela Challenger koji je u osamdesetima zapravo bio tek malčice presloženi Mitsubishi Sapporo. Zatim se prisjetimo tvrtke AMC koja je umjesto Javelina AMX i njemu sličnih pobjednika na utrkama tiho otišla u noć nakon potpisa ugovora s Renaultom. Sjetimo se Forda koji je odjednom zajedno s Mercuryjem krenuo u pohod na Europu, te od Mustanga napravio takav komad ničega, da su se čak i vlasnici tadašnjih Oriona cerekali do suza. Uglavnom, od „Muscle Car“ ere tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća nije ostalo ni „M“.
Doduše, u Chevroletu su se iz nekog razloga i dalje trudili, te su prvenstveno Corvette kao jedini američki sportski automobil držali na aparatima. Za Camaro se tek pokušavalo izvesti nešto hvale vrijedno, pa je 1985. godine nastao tek nazivno zanimljiv IROC-Z. Pontiac se također trudio održati Firebird Trans Am na životu, ali pod poklopcem motora imati 5,7 litara zapremine i 225 konja u 1989. godini baš i nije davalo previše nade u povratak sjaja s kakvim je na scenu stupao GTO. Pogotovo kada se u cijelu priču stave Japanci sa svojim tehno-čudima i Europljani sa svojim „tradicijama“ i „preciznostima“. S takvom rafiniranom, profinjenom i modernom konkurencijom Ameri jednostavno nisu imali šanse čak ni na vlastitom tržištu, te su „Muscle Car“ automobili tek sporadično vrebali s postera u nekim mehaničarskim radionicama, dok su u stvarnom svijetu legendarni nazivi poput Mustang GT ili Firebird Trans Am postali predmet sprdnje za sve one koji su probali „bolje“.
Samim time je ideja američkog sportskog automobila iz „Muscle Car“ ere tijekom osamdesetih i dobrog dijela devedesetih godina prošlog stoljeća ostavljena poput siročeta na kiši za vrijeme prohibicije – gladnog, jadnog, neuglednog i bez ikakve perspektive.
A kako sve to skupa izgleda danas?
Za razliku od nekadašnjih uvelike jednostavnijih vremena, auto-industrija odlazi u smjeru tehnologije i marketinga. I to svi jako dobro znamo. Umjesto ogromnih motora i G-sila za volanom prodaju se ekrani i senzori, pa u usporedbi s opakim strojevima iz „Muscle Car“ ere sve zajedno nerijetko djeluje poput dječjeg vrtića za nadarene klince iz područja matematike i fizike. No kako Ameri s jedne strane ipak drže do nekih tradicija, dok s one druge vole prkositi svijetu na bilo koji način i demonstrirati vlastitu silu, tako se „Muscle Car“ era nekako uspjela vratiti.
Sve je po tko zna koji puta započeo Ford, predstavivši 2005. godine povratak korijenima za Mustang. Retro-dizajn, retro-ideja i niski troškovi kupnje i održavanja sredinom novog milenija očarali su čak i one kojima svijet automobila ne predstavlja ništa bitno u životu. Chevrolet je i opet zakasnio, te je peta generacija Camara predstavljena punih pet godina nakon pete generacije Mustanga, a na taj se retro-vlakić ubacio i Dodge s uskrsnulim modelom Challenger. Time je odjednom dobiven trio koji se na momente činio kao da su ga teleportirali u nekoj vremenskoj kapsuli iz sedamdesetih u novi milenij, a to je pak već samo po sebi ispalo zanimljivo.
Tijekom posljednjih nekoliko godina Ford usavršava Mustang do krajnjih granica. Chevrolet se također trudi svim silama, dok Dodge sa svojim idejama u stopu prati ideologiju apsolutne megalomanije s kojom je američka auto-industrija oduvijek dolazila na tržište. Jer Challenger Hellcat za mnoge je zakon, a onaj s oznakom Demon čak i bez sufiksa „RedEye“ za neke ispada ustavom i religijom. Stoga su ona slavna vremena još jednom dobila priliku nekim novim klincima pokazati kako je sve to izgledalo prije skoro pola stoljeća, tj. u sklopu nekih divljih i u mnogočemu slobodnijih vremena u kojima su ljudi nekada živjeli.
Isto tako u današnje vrijeme Ameri svako malo podižu ljestvicu i za one danas već prastare automobile, te im vraćaju sjaj. Neki im daju transplantate s kojima mogu konkurirati čak i modernim sportskim automobilima, a neki se pak i na utrkama pojavljuju s prerađenim divljim zvijerima iz sedamdesetih. Održavaju se aukcije, nastaju televizijske emisije i serije s tematikom povijesti i oživljavanja iste. Druženja su češća nego ikad, a samim time i komunikacije između auto-entuzijasta ne fali. Čak je i „Bandit Run“ još uvijek živ i zdrav, te iz godine u godinu okuplja sve veći broj sudionika koji svoje Firebirde voze iz Georgije u Texas. No sve to tek na momente vraća one slavne dane i demone na četiri kotača koji su sa svojim agresivnim nazivima i nenormalnim urlicima iz ispušnih sustava žarili i palili ulicama i cestama tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Jer ta su vremena odavno nestala pod tonom slojeva političke i sociološke korektnosti, marketinga i zakona koje sastavljaju neki „senzibiliziraniji“ ljudi.
Ali ako ništa drugo, lijepo je znati da se tu i tamo kroz pokoji živući primjerak možemo prisjetiti jedne od najluđih ideja i smjerova koje je auto-industrija ikada imala. Neki kažu da u mislima i mašti proživljavamo najljepše momente svojih života. No mišljenja sam da u lijepim sjećanjima proživljavamo nešto bolje. I ako smo samo na momente u stanju ta sjećanja pretočiti u stvarnost u kojoj živimo, mislim da su nam životi zapravo ispunjeni upravo onako kako treba. Baš kao što je to „američki san“ nekada propagirao.
Je li sada jasnije zašto već sama ideja „Muscle Car“ automobila predstavlja puno više od neupotrebljivih američkih kanti koje troše hrpetinu goriva. Ili je to jednostavno retoričko pitanje…
MOGLO BI VAS ZANIMATI I OVO:
OK…a što je to zapravo Muscle Car? (dio prvi)
