Nova Toyota Supra – puno više od automobila?
Pa niste valjda mislili kako ćemo ovaj automobil (nova Toyota Supra) zaobići unutar objava?
Prije nekoliko dana se u sklopu komentara na jedan od tekstova na vama omiljenom portalu automobilske tematike dogodio jedan vrlo interesantan komentar. Potpisnik dotičnog komentara bio je g. Ivica koji je u sklopu osvrta na (tada) aktualnu temu priupitao kada mislimo napisati riječ-dvije o novoj Toyoti Supri. Pa eto, g. Ivica sada može mirno spavati, jer nakon mjeseci i mjeseci iščekivanja, peta je generacija ovog japanskog sportskog automobila upravo sišla među nas „obične smrtnike“. I u sklopu ovih redaka kao automobil proživljava jedan RTG-sken od strane jednog urednika koji je iz svojevrsnog ovisnika o japanskim automobilima prešao u fazu čovjeka koji se svako malo češe po tjemenu i pita se gdje Japanci pronalaze sve te Pokémone i s kakvom ih drogom šopaju prije nego li ih puste iz kugle da krenu crtati automobile.
Početak priče…
Nova je Supra počela s gramzljivim grebanjem za medijski prostor još tamo negdje 2014. godine, kada su se u javnosti pojavile prve fotografije konceptnog automobila pod nazivom FT-1. I rezultatno je stanje bilo uobličeno u entuzijazam štovatelja marke Toyota i njihovog legendarnog modela Supra koji je bilo moguće rezati nožem.
Onda se tijekom pune tri godine svako toliko na kapaljku pojavila neka nova informacija s kojom je Toyota svoje pobornike i Internet-lobiste na neki način držala na ledu. A onda je posljednjih godinu dana Toyota već i Bogu i Vragu postala dosadna s „tizerima“ i polu-zacrnjenim i napola skrivenim fotografijama, te svom silom kamuflažom presvučenih silueta automobila za koje tada više nitko nije znao izlazi li na tržište ili ne. I to je zapravo jedan dio problematike vezan uz ovaj automobil, jer držati štovatelje marke i ovog legendarnog naziva modela „na suhom“ toliko dugo, jednostavno nema smisla – nevezano uz to što marketing o tome ima za reći.
Tamo negdje na polovici tog najavnog i sušnog razdoblja, iz Toyote je stigla informacija o suradnji između Bavarske i Toyota-Cityja u izradi ove nove generacije Supre, što su pak mnogi dočekali „na nož“. Ali usprkos tome je i dalje oveći broj ljudi na svijetu bio krcat entuzijazmom prema novoj Supri, tradiciji koju dotična nastavlja i novim poglavljima koja se zbog ovog automobila otvaraju. Time je Toyota Supra 5. generacije ispala najvažnijim japanskim automobilom u posljednjih nekoliko dekada, ali istovremeno i jedno od najvećih razočarenja.
A evo i zašto…
Dio prvi: komplimenti šefu sale
Iskreno govoreći, nova je Supra pomalo čudan, ali na neki način i lijep automobil. Silueta je niska i široka, a dizajnerski izričaj kombinira vizualne komponente „skinute“ s modela GT-86 i genijalnog konceptnog automobila pod nazivom FT-1. Doduše, u usporedbi s prethodnom generacijom u obliku vječno popularne Supre četvrte generacije, ova nova je u najmanju ruku čudna. Ali to nije ništa loše, jer se u krajnjoj liniji vidi da ništa na ovom automobilu nije slučajno. Stoga bi u tom dijelu priče entuzijasti prema Toyoti i Supri kao modelu trebali biti zadovoljni.
Vozna dinamika je testirana kroz sito i rešeto (kako bi to rekli naši stari), a u prilog svemu skupa definitivno ide i činjenica koja kaže da Toyota itekako zna napraviti pravi vozački automobil kada to želi.
E sad… Koliko je ovaj automobil zapravo sposoban pružiti u vožnji ili ne, pokazat će vrijeme, ali sasvim solidna vremena na nekim stazama (naravno, uključujući i Nordschleife) novoj Supri idu u prilog. No realno gledano, nakon svih najava, „tizera“ i kamuflaža, bilo bi tužno da je ispalo ikako drugačije, zar ne?!
Dio drugi: Nova Toyota Supra i suradnja s BMW-om
Nemojte me krivo shvatiti – BMW je super kao marka i iza sebe ima itekako puno razloga za fascinaciju svojih poklonika, a i šire. Samim time je već samim time ova slavna bavarska marka zapravo savršen izbor za suradnju pri stvaranju jednog pravog i rasnog sportskog automobila. Stoga, ukoliko itko od vas cijenjenih čitatelja zbog toga negoduje, možda bi bilo dobro reći kako za to negodovanje u biti i ne postoji razlog.
Problem je utoliko što bi izreći tako nešto bilo krivo, jer razloga za negativne konotacije oko ovog japansko-njemačkog braka zapravo ima. I vidljivi su na podosta mjesta u sklopu nove Supre.
Za početak je tu motor – praktički doniran od strane BMW-a i premijerno prikazan unutar najnovije generacije bavarskog Roadstera, odnosno modela Z4. Ukratko je riječ o „šestaku“ koji uspomoć respiratora u obliku Turbo-punjača razvija nekih 340 konja. Uz tu ergelu na kotače odlazi i nekih 500 Nm maksimalnog okretnog momenta (buraz), pa zapravo i ne možemo reći kako se radi o količini snage i „njutna“ kakvoj nismo svjedočili već sedam milijuna puta.
Suprina je šasija također sklopljena nalik onoj BMW-ovoj, pa je zapravo jedina velika razlika u osnovnom obliku karoserije. Jer za razliku od BMW-a Z4 koji je Roadster, tj. dvosjed bez krova, Supra nema opciju skrivanja krova u karoseriju. I to je već iz aviona vidljiva razlika.
Detalji se u usporedbi ova dva automobila također razlikuju poput dana i noći. Jer dok Supra predstavlja futurizam, odnosno ispada tipičnim zaobljenim i pomalo čudnjikavim Japancem, BMW se puno više naslanja na neki tradicionalniji dizajnerski jezik. Ali (pre)velika količina dijelova na Supri identična je onoj hrpi dijelova koju ispod arhitekture i dizajna skriva Z4, a neki dijelovi umjesto Toyotinog logotipa nose onaj BMW-ov. Posebice ako se automobil gleda odozdo.
Stoga Toyota Supra zapravo više zvuči kao BMW Supra, a to pak nikako nije u redu.
Dio treći: tipično japanska „brija“
Svi znamo da su Japanci poprilično luckasti kada se odlazi u domenu različitih tržišta. Jer na onom izvornom japanskom, odnosno JDM (kako naljepnice s 15 i više godina starih Civica na našim cestama govore) mnogi proizvođači automobila iz zemlje izlazećeg sunca pribjegavaju unikatima i specifikumima vezanim za to tržište. Neke su japanske verzije modela bolje, a neke lošije od onih u kakvima se npr. voze Europljani ili Ameri. Neke su i opremljenije, tehnološki naprednije ili pak performansama uvjerljivije u Japanu nego igdje drugdje, a postoje i modeli koji se izuzev u Japanu nisu niti prodavali u bilo kojoj drugoj zemlji. Uostalom, sjetimo se samo Nissana Skyline GT-R koji su Japanci svojatali desetljećima i sve je manje ili više jasno.
Toyota je i za novu Supru osmislila striktno japansku verziju koja je uz sufiks SZ-R potpuno drugačija zvjerka od one u kakvoj će guzice od točke „A“ do točke „B“ prevoziti vlasnici na području „starog kontinenta“. Ukratko, radi se o Turbo-motoru s četiri cilindra koji raspolaže s nekih 220 konja, što je pak manje nego ispod poklopca motora nekog Golfa ili Focusa. I ne samo to, već s takvim idejama ispada kao da je Toyota pokušala ubiti dvije muhe jednim udarcem, jer sa skoro identičnom količinom snage raspolaže i model GT-86. Sličnosti postoje i u domeni dizajna, jer GT-86 također na tržištu spada u kategoriju Coupé-automobila, a i orijentacija motora u kombinaciji s pogonskim kotačima također je identična. Stoga nije baš jasno zašto je Toyota odlučila Japancima ponuditi dvije varijacije na temu GT-86-ice i time još više srozati popularnost ovog modernog automobila s retro-korijenjem.
No ekipa u Toyota Cityju valjda zna…
Dio četvrti: kad stvari postanu „fejk“
Pogledajte fotografije nove Supre. Zagledajte se u detalje. Promotrite automobil iz svih kuteva i obratite pozornost na one „kontrastne“ detalje na karoseriji.
Vidite li tonu usisa i rupa?
Naravno da vidite.
E pa, recimo odmah „u glavu“ da one ničemu ne služe. Ne hlade ništa i ne pridonose ničemu, već stoje uzduž i poprijeko karoserije kao neki naizgled funkcionalni detalji čija je jedina stvarna funkcija razbijati automobil na vizualne cjeline i obloj karoseriji davati detalje.
Mislim, to danas svi rade. Ali učiniti takav potez na Supri jednostavno je grijeh – pogotovo kada se prisjetimo prethodne generacije tog modela koji je u usporedbi s tadašnjom konkurencijom djelovao poput usporedbe nijemog filma s današnjim Marvelovim uracima. Od aktivnog prednjeg spojlera nadalje, Supra četvrte generacije bila je jedan veliki i izrazito funkciji orijentiran Techno-party na kotačima. No nasljednica je umjesto funkciji orijentirana prema pomodarstvu i ekscentričnim detaljima zbog kojih podsjeća na neku od onih estradnih zvijezda koje se konstantno trude estetskim zahvatima raditi na održavanju svoje atraktivnosti na životu. Znate one kojima nikako ne ide u glavu da su im karijere zajedno s godinama i izgledom jednostavno prošle. I zato mi je u biti žao da se nova Supra ne naziva Cher ili Cigi, jer bi takav naziv bio prikladniji s obzirom na svu silu kozmetičkih detalja koji se na ovom automobilu nalaze.
Uglavnom, poput „fejk“ karbona, „fejk“ zvuka iz ispušnog sustava i ostalih „fejk“ detalja na modernim automobilima, Supra je zauzela svoje mjesto u toj priči i postala još jedan od onih automobila koji se umjesto s nekim stvarnim posebnostima može pohvaliti tek s evokacijom na slavnu povijest, te nekolicinu kozmetičkih atributa koji ne služe ničemu. Time je Toyota u biti proizvela još jednu pokretnu definiciju mediokriteta i to je zapravo najveći problem ovog automobila.
Dio peti: ćušpajz ili varivo?
Realno gledano, oboje. Jer Supra s jedne strane kroz opis „ćušpajz“ imponira onima koji usprkos svim Toyotinim gafovima posljednjih godina ovu marku i dalje kuju u nebesa. S druge pak strane tog lingvističko-metaforičkog terora stoje ljudi orijentirani edukaciji visokog stupnja, odnosno oni ljudi kojima pojam „ćušpajz“ treba objašnjavati, jer jednostavno ne znaju što je to. Takvi koriste pojam „varivo“ i u Toyotinim modelima ne vide svete krave, već automobile koji na ovaj ili onaj način konkuriraju ostatku ekipe na tržištu unutar pojedinih klasa, kategorija i segmenata.
…a onda postoje i oni treći koji znaju za oba pojma i svejedno im je koji se u datom momentu koristi. Takvima jednostavno nije jasno zašto je nakon svih najava, objava, kamuflaža i „tizera“ Toyota odlučila totalno pobrkati lončiće i kao nastavak priče o jednom od ponajboljih sportskih automobila svih vremena ponuditi njemačko-japanski kolač razmrvljen u loncu u kojem se kuha gulaš od divljači ili fiš-paprikaš.
Znam…malo sam pretjerao s metaforama, ali razmišljajući o ovom automobilu doista ne znam kako bih ga drugačije opisao. Jer nakon godina iščekivanja nasljednika „D-Supre“, te svih gore navedenih radnji i ideja, konačni proizvod na pitanje „Želim li Supru“ odgovara na vrlo direktan i iznimno jednostavan način. A odgovor je „Ne“. I to s velikim „N“.
Dio šesti: Nova Toyota Supra – zaključak?
Nova je Supra odraz vremena u kojima živimo i pobrkanih vrijednosti koje se naslanjaju na pojmove poput „tradicije“ i „performansi“, dok istovremeno ne štuju niti jedno niti drugo, već se priklanjaju mediokritetima i „sivim zonama“ unutar kojih se automobili samo prodaju. I zato Supra 5. generacije nikada neće biti filmska zvijezda. Nikada neće predstavljati automobil zbog kojeg „tjuneri“ ne smiju posjećivati Veliku Britaniju i tamošnje auto-ceste. Nikada neće biti glavna zvijezda neke igrice, niti će biti poster-materijal za one kojima japanski automobili predstavljaju alfu i omegu afiniteta unutar auto-industrije. Jer Toyota u obliku nove Supre nije proizvela unikat. Nije čak ni replicirala uspjeh iz nekih prošlih vremena, već je samo ispoštovala naziv modela i na njega stavila moderniziranu verziju logotipa s kraja devedesetih. A taj je naziv zajedno s originalnim logotipom Supre prema svemu sudeći jednostavno trebao izumrijeti.
Naravno, bilo bi praktički bogohulno izjaviti kako nam se nova Toyota Supra barem djelomice ne dopada. Ali s druge strane, dopada nam se i Mia Khalifa, pa je svejedno ne bismo baš voljeli imati za curu.
Stoga nova Supra u svijetu automobila stoji kao neka nedorečena priča. Ona kakvu su pokušali smisliti najbolji autori, ali i jedna od onih koje su u nekom momentu zastranile u krivi žanr. I zato ovaj automobil predstavlja tek jedno veliko razočaranje s dvojim vratima, četiri kotača i volanom, a sve ostalo je tek puki marketing.