Nekoliko ideja za veću sigurnost u prometu
Suprotno inicijalnoj ideji, u ovom nastavku teksta od prije nekoliko godina nije riječ samo o „mladim vozačima“ iako pojedine svjetske agencije za sigurnost u prometu tvrde drugačije i upravo njima pripisuju velik postotak tih problema.
Prošlo je već dosta vremena otkad sam se kroz pomalo kritički osvrt usmjerio prema zakonu o mladim vozačima i svemu onome što mislim da s njime ne valja. Naravno da su tada razni pojedinci kritički reagirali prema tekstu i prema stavu koji je kroz tekst prenesen.
No to i dalje ne mijenja na stvari, jer taj zakon sam po sebi nema nikakvog smisla, te se iskreno nadam da će nekome od vlastodržaca uskoro doći iz dupeta u glavu da je to doista tako i da sporni zakon treba mijenjati ili jednostavno ukinuti, jer degradira mlade u Hrvatskoj na više načina.
No tu prestaju lamentacije po pitanju spornog zakona, njegovog postojanja i (upitne) primjene, a ja u ovom dijelu teksta odlazim u domenu gluposti koje se na dnevnoj bazi događaju u prometu i koje zapravo nije teško anulirati i time spasiti pokoji život – kako mladi, tako i stariji.
S obzirom na to da domaći vlastodršci nerijetko imaju službene vozače i službene automobile, te samim time nemaju pojma o prometu i svemu što se na dnevnoj bazi u sklopu istog događa, okrenuo sam se prema statistikama koje su aktualne u nekim drugim zemljama i ukazuju na probleme koje dotične imaju u smislu prometa i života na cesti.
Tako sam istraživanjem malo pomalo naletio na Ameriku, u kojoj mladi vozači također imaju problema. No za razliku od naših pripadnika svakodnevnog prometnog kaosa unutar te dobne skupine, Ameri se okreću dekoncentraciji kao jednim od glavnih uzroka prometnih nesreća.
Prema statistikama koje je proteklih mjeseci prikupljala organizacija AAA (odnosno „Triple A“, kako je nazivaju „od milja“), mladi vozači u Americi često za volanom usmjeravaju koncentraciju prema svemu, samo ne prema vožnji.
Tako američka mladež tijekom vožnje melje i trača sa suputnicima, tipka po mobitelima, jede, pije, bleji unaokolo ili pjeva i pleše, što sve zajedno miče koncentraciju s upravljanja automobilom i usmjerava je prema nečem sasvim devetnaestom. A to pak nerijetko rezultira prometnim nesrećama i tragičnim posljedicama.
Kako bi to spriječili, ljudi unutar dotične organizacije u javnost su izašli s nizom mjera u sklopu kojih bi se mlađim i neiskusnijim pripadnicima svakodnevnog prometnog kaosa npr. zabranilo korištenje mobilnih telefona za vrijeme vožnje. No izuzev te praktične mjere zabrane u pravilu cijela priča ide u smjeru dodatne edukacije.
Edukacija naravno podrazumijeva upute od strane članova obitelji, raznoraznih seminara i pregledavanja internetskih stranica koje AAA nudi prvenstveno svojim članovima, ali i svima onima koji s članstvom nemaju nikakve veze.
Tako planirana „akcija“ zapravo apelira na svijest svakog vozača i roditelja, no istovremeno i na svakog odabranog vlastodršca unutar svake pojedine države SAD-a, te je time breme odgovornosti podijeljeno kako treba.
U našim krajevima naravno nema nikakvih bitnih informacija oko takvih stvari. Skoro pa se i ne donose nikakve svrsishodne statistike, te se planovi i programi resornih ministarstava svode na ispijanje kave u obližnjem lokalu, umjesto na edukaciji vozača nevezano uz njihovu starosnu dob.
Kako bi se opravdalo svo to ispijanje kave i nerad koji uz to ide, svako se toliko pojavi neka opresivna mjera koja vozačima umjesto davanja edukacije i poticanja vozačke kulture samo uzima novac iz džepa. Pa kako to ne vidim kao nešto pozitivno i dobro, eto nekoliko problema s kojima se kao vozač svakodnevno susrećem, te nekolicine rješenja koja je moj uvrnuti um uspio smisliti.
1. Problem: Uključivanje pokazivača smjera (odnosno paljenje žmigavaca, ako ćemo po naški):
Koliko ste puta bili iznenađeni promjenom prometne trake automobila ispred vas, a da o tome niste primili nikakvu obavijest? Često, zar ne?! Pri tome naravno ne podrazumijevam potpisanu i kod javnog bilježnika ovjerenu obavijest u pisanom obliku, već jednostavno pomicanje ručice kraj volana prema gore ili prema dolje.
Zapravo ispada kako su npr. klima-uređaj i navigacijski sustav u sklopu osnovne opreme prosječnog automobila na hrvatskom tržištu prisutniji od žmigavaca, ili pak vozačima u hrvatskoj ni dan-danas nije baš jasno čemu oni zapravo služe, pa ih jednostavno ne uključuju kad treba. Već bi se samim usmjeravanjem pozornosti prema paljenju žmigavaca jedan mali dio nezgoda automatski spriječio, a o očuvanju živaca vozača i truba njihovih automobila da ni ne pričam.
Rješenje: S obzirom na svu silu genijalaca koji se hvale omanjim revolucijama u smislu patenata i ideja, zašto se u sklopu auto-industrije ne bi zaposlila nekolicina takvih iz Hrvatske koji bi za zadatak imali osmišljavanje neke vrste sustava automatskog davanja žmigavaca? Varijabli nema puno, te bi sam sustav mogao biti poprilično jednostavan. Samim time bi promet postao barem malčice sigurniji i manje stresan, a dotični genijalci ne bi morali tražiti zaposlenje u Kanadi ili nekoj drugoj zemlji gdje ima posla i gdje se posao plaća.
Eto rješenja koje „udara dvije muhe jednim udarcem“.
2. Problem: Korištenje mobitela za vrijeme vožnje:
Ovo je jedna izuzetno česta pojava koju za volanom prakticira ogroman broj vozača, jer u današnjem svijetu očito nema ništa važnije od čitanja novih komentara na Facebooku ili pak instantnih dogovora za večernji izlazak. Ljudi koji prakticiraju tipkanje poruka paralelno s korištenjem automobila u vožnji po mom mišljenju jednostavno imaju pobrkane kriterije i samim time nisu baš normalni, jer status na Facebooku nije baš lako objaviti, ako je osoba koja ga objavljuje mrtva ili teško ozlijeđena, što je zapravo vrlo izvjestan scenarij.
Rješenje: Napraviti zakon koji bi proizvođačima automobila nametnuo pravilo ugradnje „handsfree“ uređaja u sve automobile unutar ponude, neovisno o opremi i bilo kojoj drugoj varijaciji na temu pojedinog modela iz ponude. Istovremeno bi se na snagu doveo i zakon oko obavezne ugradnje sustava koji blokira protokol slanja sms-poruka, te isto tako blokira bilo kakvu konekciju s Internetom. Tako bi i aplikacije poput Vibera, WhatsAppa i sličnih istog momenta prestale biti aktualne za volanom, jer jednostavno ne bi radile.
Zamislite samo koliko bi to života spasilo.
3. Problem: Nedostatak prometne kulture:
Ovaj je dio prometne svakodnevice apsolutno izražen u našim krajevima i iz dana u dan je priča o tome sve gora, te su ljudi sve sebičniji i prepotentniji, što nikako nije dobro ako se gleda cijela slika prometa u Hrvatskoj.
Npr. pri prestrojavanju iz trake u traku čovjek doslovce mora biti kombinacija Nikija Laude i nevjerojatnog Hulka, da bi se uspio ubaciti ispred nekoga. Izlazak s parkirnog mjesta ili pak iz neke sporedne ulice dovodi do manje-više istog problema, jer prosječan vozač doslovce mora izaći iz automobila i klečati na cesti sklopljenih ruku, da bi ga netko eventualno pustio ispred sebe ili da izađe s parkinga. Siguran sam da ste to primijetili na dnevnoj bazi, jer se u današnjem prometu ogroman broj vozača ponaša agresivno i sebično, što pak nikako nije dobro. Dapače, nerijetko se u medijima čak pojavljuju i naslovi koji opisuju ubojstva zbog parkirnih mjesta i slično, što pak govori sasvim dovoljno o tom dijelu problematike u svakodnevnoj vožnji.
Rješenje: Uz obavezne segmente koje svaka auto-škola u sklopu edukacije budućeg vozača ima na raspolaganju bilo bi dobro uvesti psiho-test i test inteligencije. Samim time bi mnogi od nas nakon razgovora sa psihologom bili svjesni svojih „loših“ strana, „kratkih fitilja“ i kroničnog pomanjkanja kulture, te bi na to prvenstveno sami mogli utjecati. Oni manjih intelektualnih kapaciteta, te oni s izraženijim poremećajima osobnosti ostali bi bez mogućnosti polaganja vozačkog ispita, te bi samim time riječi poput „kreten“, „idiot“, ili pak neka druga u sličnom kontekstu vrlo brzo postale stvar prošlosti.
Samim time bi upravljanje automobilom na dnevnoj bazi bilo puno ugodnije i manje stresno nego je to danas slučaj, a i država bi odmah djelovala zdravije, jer bi dio populacije jednostavno bio prisiljen hodati.
4. Problem: Alkohol, droga i ostale gluposti koje ljudi unose u organizam, te potom sjedaju za volan:
Pojedina istraživanja govore da korištenje mobitela u vožnji smanjuje percepciju u toj mjeri da je efekt usporediv s onim blažeg pijanstva. Hmmm…nekako mi to i ne „drži vodu“, jer sam ina vlastitoj koži probao i jedno i drugo, pa iz vlastitog iskustva mogu reći da su te dvije situacije međusobno neusporedive. Tome naravno treba dodati kako se u mom primjeru nekolicina takvih eskapada odigravala u poprilično mladim danima (odnosno davno), no eto…priznanje je „palo“, pa neka kamenje poleti.
Bili mladi vozači ili ne, alkohol i droga u kombinaciji s automobilom predstavljaju apsolutno ubojitu kombinaciju zbog koje u našim krajevima i dalje gine ogroman broj ljudi.
Iz tog razloga upravo takve navike treba suzbiti u samom začetku, a možda imam ideju i kako to učiniti.
Rješenje: Kako ljudi obično ne razumiju neke stvari do momenta kada ih se opali po glavi ili džepu, mislim da je to jedan dio rješenja i za ovaj slučaj. Naravno, kako ne bi bilo masovnog premlaćivanja u prometu od strane za takve stvari ovlaštenih osoba, nekako bih se radije orijentirao prema udarcima po džepu (odnosno po novčaniku). No pri tome ne podrazumijevam samo klasično uzimanje novaca i usmjeravanje istih prema gradskom proračunu, već izuzev kazni na licu mjesta i oduzimanja vozačke dozvole (što je ionako praksa), ne bi bio nikakav problem za svakog pijanog majmuna za volanom otvoriti posebnu evidenciju u policiji. S obzirom na to da su osiguravajuće kuće danas međusobno umrežene, te da postoji definirana poveznica i s policijom, pa je u bilo koje doba dana i noći moguće dobiti informacije o svakom osiguraniku na cesti, bilo bi jednostavno napraviti registar onih koji u slobodno vrijeme posežu za čašicom ili unose drogu u organizam, te zatim sjedaju za volan.
Za vozače s takvim registriranim navikama već bi nakon prvog zaustavljanja u „eteričnom stanju“ premija osiguranja narasla za 100%. Ukoliko se pak pijanstvo ili utjecaj droge za volanom ponovi, premija skače još 100%, a treći puta se ukida pravo na osiguranje, MUP povlači vozačku dozvolu i takvih ljudi ubrzo nema u prometu, te se spašavaju životi.
5. Problem: Krivo parkiranje ili ono koje podrazumijeva ostavljanje automobila kao da ga je poplava donijela na parking:
U današnje vrijeme nije rijetkost na parkingu ispred zgrade vidjeti hrpu propisno parkiranih automobila, te automobil-dva koji stoje preko crta kojima je označeno svako pojedinačno parkirno mjesto. To naravno uzrokuje stres, psovanje i ostatak negativnih reakcija od kojih nitko od nas nije imun, jer jednostavno nema goreg od dolaska kući nakon napornog radnog dana i traženja parkirnog mjesta kojeg nema, dok je s druge strane nekolicina vozača svoje automobile odlučila „parkirati“ bez ikakve brige za pravila i ostale sudionike prometa. Nije fer, zar ne?!
Rješenje: Umjesto “civilnih akcija” koje najčešće podrazumijevaju bušenje guma ili urezivanje neke ljubavne poruke na lak nepropisno parkiranog automobila, jednostavno bi se na snagu mogao donijeti zakon u sklopu kojeg bi „komunalci“ i(li) djelatnici tvrtki koje reguliraju parkirališni prostor u svojim sredinama dobili mogućnost pisanja kazni usprkos već plaćenim parkirnim kartama za pojedinu zonu.
Princip bi bio: „jedno parkirališno mjesto za jedan automobil“, odnosno ukoliko određeni automobil pregazi „crtu“ ili ostane parkiran preko dva parkirna mjesta, za ovo drugo dolazi dnevna karta pod brisač usprkos činjenici da je „povlaštena“ parkirna karta za dotičnu zonu već plaćena na mjesečnoj bazi. Samim time bi se u početku gradski proračuni punili munjevitom brzinom, a s vremenom bi ljudi zbog takvih „udara po džepu“ vjerojatno shvatili da nisu sami na svijetu i opet slijedi idila.
6. Problem: Idiotizam u prometu od strane agresivaca i „slalomaša“ koji misle da voze bolje od ostatka svijeta ili im se jednostavno uvijek nekamo žuri:
Realno gledano, na dnevnoj se bazi uvijek nađe nekolicina „pametnih“ za koje bi se s obzirom na slalom i vele-slalom koji izvode u prometu bez problema moglo pretpostaviti da se prezivaju Kostelić. To naravno s jedne strane plaši određeni dio vozača, dok s druge ostatku populacije u prometu jednostavno ide na živce, jer predstavlja nepotrebno agresivno ponašanje koje bez većih napora može postati uzrokom opakog sudara. Samim time nas takvi neafirmirani skijaši po cesti čine nervoznima i potiču agresiju ostalih pripadnika prometa koji misle „ako može on, mogu i ja“, što pak i opet nikako nije dobro.
Rješenje: Umjesto glupih i skupih nadzornih kamera, te pet i pol „mjesta“ na kojima dečki u plavom zaustavljaju vozače, jednostavno bi se mogla oformiti jedinica građana koji bi imali zakonsko pravo izvući nekog od „skijaša“ iz prometa i držati ga na licu mjesta do dolaska policije. Naravno da bi u automobilima tih ljudi postojale kamere (s evidentiranim serijskim brojevima) koje bi snimale svaki put kada bi se dotični automobil našao na cesti, te bi takav dokazni materijal bez problema vrijedio na sudu.
Kriteriji za „ulazak“ među tu odabranu jedinicu „običnih ljudi s kamerama“ bio bi prvenstveno nula kaznenih bodova, a zatim uredno registriran i održavan automobil, te isto tako uredan psiho-test iz točke 3. ovog malog osvrta na sveopći idiotizam u prometu. Mislim da bi time raznorazni gradski, općinski i državni proračuni odahnuli, jer jedna kamera i njeni prihvati koštaju oko 3,000 kuna, dok nadzorne kamere putem „transparentnih“ javnih natječaja koštaju i nekoliko milijuna kuna. Samim time mislim da je računica jasna, a i vjerujem da bi odabrana nekolicina „nadzornika“ (zovimo ih tako) bez ikakve naknade pristala odrađivati takav „zadatak“ na putu prema poslu ili kući, te putem prema nekom odredištu večernjeg izlaska.
Eto… To bi bile neke od ideja čijom bi praktičnom primjenom u našim krajevima prometna situacija mogla biti uvelike bolja, te iskreno vjerujem da se izuzev periodičke lucidnosti mog uma ipak tu i tamo pronašla koja suvisla rečenica i dobra ideja.
Ako to pak nije slučaj, pokušajte sami izmisliti neku pametnu ideju uz čiju bi praktičnu primjenu „crna kronika“ (konačno) mogla ostati zakinuta za pokoji naslov, jer je već i to dobar početak.
No prije nego krenete razmišljati o drugima ipak se prvenstveno zapitajte oko sebe i vlastitih postupaka u prometu. Jer je u tom smislu čak i najmanji pomak izuzetno velik.
…a tko zna…možda će vas ili nekog vama dragog takav način razmišljanja u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti spasiti od povreda ili čak nečeg stoput goreg.
Razmislite. Zato nam svima služi siva tvar koju smo u području glave na raspolaganje dobili pri rođenju.
