Najprodavaniji proizvod marke Volkswagen je…
Nikad nećete pogoditi. Nikad. I-ha-ha-ha-ha (zao smiješak poput onog Gargamelovog).
Godina je 1973. Svijet je još uvijek napušen i lud od šezdesetih, Woodstock-generacije i seksualne revolucije. Te godine završava rat u Vijetnamu. Oči Amerike sele se prema praćenju suludih događanja koja su rezultirala aferom „Watergate“. Europu trese opaka recesija. Cijene goriva divljaju. Zatvaraju se tvornice. IRA diže u zrak slavni King´s Cross (bez panike – ne mislim na onaj shopping centar na rubu Zagreba), a baskijski teroristi šalju španjolskog premijera u vječna lovišta.
Dakle, reklo bi se da je 1973. godina bila poprilično sumanuta i kaotična.
S druge strane te medalje čovječanstvo dokazuje da se ipak može i zna zabavljati, pa te iste godine svijetom glazbenog dijela estrade uvelike tresu Pink Floyd, The Rolling Stones i Electric Light Orchestra. U svijetu filma svjedočimo i prvim “mainstream” silovanjima. Za početak onim kontroverznim u filmu „The Deliverance“. Zatim onim koje tijekom filma “The Exorcist” odrađuje sam Vrag. A onda i onim koje podrazumijeva gledatelje koji su odlučili izdržati dobro maskiranu i Oscarom nagrađenu „umjetničku“ pornografiju. Znate, onu koja podrazumijeva legendarnog Marlona Branda koji na srebrnom platnu putrom maže dupe Marie Schneider u filmu „Last Tango in Paris“.
Uglavnom, i na estradi je bilo kaotično.
Svijet automobila te je godine postao bogatiji za nekolicinu modela poput Maserati Khamsina, Ferrarija 512BB, Honde Civic i Toyote Starlet.
S druge strane je taj isti svijet automobila dopustio i katastrofe poput Reliant Robina, Austina Allegra i Chevroletovog modela Chevelle, pa je nekolicina kupaca novih automobila te godine „popušila“ više nego neki posjetitelji Woodstocka tijekom šezdesetih.
Samim time svijet automobila 1973. godine doista nije moguće opisati kroz neko pravilo ili generalizirati, već je za neke bio interesantan i pozitivan. A neki su ostatak tog desetljeća zajedno sa svojim automobilima proveli u servisima.
Volkswagen je 1973. godine svijetu predstavio prvi Passat. Tada je to bio zanimljiv automobil u koji je ugrađen dah svježine. I zato na neki način čudi kako je unutar nekoliko generacija od daha svježine Passat stigao do titule jednog od najdosadnijih automobila na tržištu.
No Passat nije tema ovog teksta, jer kao model usprkos dobroj prodaji i hrpetini generacija koje sežu od sedamdesetih do danas, dotični ni približno nije najprodavaniji proizvod koji VW nudi na tržište.
Dapače, najprodavaniji proizvod nema četiri kotača. Nema lima i plastike (ili se barem nadam da nema). Nema ni motor, ni ovjes, ni kotače, ni staklene površine, ali ima „presvlake“ i sazdan je od mesa.
Ukratko, radi se o kobasicama.
Da, dobro ste pročitali – riječ je o kobasicama koje Volkswagen prodaje još od 1973. godine.
Iako od tih ranih i ludih sedamdesetih (da ukradem naziv jedne od najboljih sitcoma svih vremena) ove kobasice egzistiraju na tržištu, točan broj prodanih primjeraka više ni oni najupućeniji ne znaju.
Stoga se vrijedi orijentirati prema statistikama od prethodnih godina.
Prema nekim statistikama, po završetku 2015. godine izbrojano je nekih 7,2 milijuna prodanih kobasica grupacije Volkswagen, dok drugo mjesto iz cjelokupne linije proizvoda ove marke zauzimaju automobili kojih je prodano nekih 5,8 milijuna.
Doduše, afera „Dieselgate“ itekako je kumovala tom relativno slabom prodajnom rezultatu na godišnjoj bazi (da ukradem način izražavanja iz naših crnih kronika, u sklopu kojih svako toliko kažu kako je „sjekira kumovala ubojstvu“ ili pak nešto u tom stilu).
No Volkswagen se već oporavio od cijele te priče.
Zato oko toga ni ne treba dramiti, pa se možemo još malo posvetiti kobasicama…
Receptura zbog koje su u Volkswagenu poznati i cijenjeni nije nešto što bi se otkrivalo javno. No koliko je meni poznato, originalne kobasice podrazumijevaju pripremu na dimu posebno tretiranog bukovog drveta, što im „daje posebnu aromu i prepoznatljivost“ (ako je vjerovati službenim objavama).
Zatim su tu i dva umaka koji u kombinaciji s kobasicama dopunjavaju to „savršeno gurmansko iskustvo“.
Bilo da se radi o umaku od curryja ili pak o „Heaven and Hell“ ljutom umaku, ove bi kobasice trebale predstavljati pravi festival za osjetilo okusa. No kako ih još nisam imao prilike probati, ne mogu sa stopostotnom sigurnošću potvrditi je li tome tako ili ne. Stoga mislim da je u ovom momentu najbolje završiti ovaj tekst, jer mi se želudac počinje glasati poput VW Pola WRC.
I zato je najbolje da u ovom trenutku odustanem od tipkovnice i prihvatim se nekog jela – po mogućnosti kobasica.
Dobar mi tek, a vama ugodan ostatak dana.
Pogledajte kako izgleda proizvodnja ovog najprodavanijeg Volkswagenovog proizvoda u njihovim tvornicama:
