Najluđi homologacijski specijali svih vremena: McLaren F1 GT „LongTail“
Dobro nam došli u samu sredinu devedesetih. Odnosno u vrijeme kada jedan od najposebnijih automobila svih vremena osvaja svijet utrkivanja. I to usprkos obrnutoj filozofiji vlastitog postojanja.

Da… Znam… Uvod u ovaj tekst zvuči filozofski, poetično i egzistencijalistički. Ali s obzirom na to da McLaren F1 doista ima obrnutu filozofiju funkcioniranja već od samog početka, jednostavno nije bilo moguće cijelu priču započeti drugačije.

Naime, Gordon Murray kao jedan od najgenijalnijih ljudi s kojima se auto-industrija ikada dičila, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kreira prema mnogima ultimativni sportski automobil svih vremena: trosjedno čudo(vište) s pozlaćenom izolacijom motora pod nazivom McLaren F1. I tu nastaje revolucija koja je McLaren preselila iz domene utrkivanja u svijet cestovnih automobila. I time od te tvrtke stvorila jednog od najozbiljnijih „igrača“ u svijetu automobila.

Sam striček Gordon od samog početka razrade ovog automobila uporno tupi kako „McLaren F1 nije dizajniran za utrke, već je riječ o ultimativnom sportskom automobilu s namjenom za cestovnu upotrebu“. No s vremenom je netko odlučio ignorirati ovu slavnu izjavu i ovaj automobil preseliti u domenu utrkivanja. I to sa striktnom namjenom vezanom uz osvajanje prvog mjesta na legendarnoj utrci pod nazivom 24 sata Le Mansa.

Kako je McLaren F1 s dodanim sufiksom GTR 1995. godine doista pomeo konkurenciju i upisao se kao veliki gazda na tronu najposebnije utrke izdržljivosti na svijetu, tako se nastavilo s planovima koji su podrazumijevali evoluciju modela i povratak na stazu kroz iduće dvije godine. I tako je stvoren McLaren F1 GTR „LongTail“.
Ukratko, riječ je o automobilu koji je odjednom dobio duži prednji i stražnji dio te novi spojler koji je pritiskao dupe automobila na asfaltiranu podlogu kao nikada do tada. Uz to su stručnjaci iz Wokinga pronašli načina da ova verzija F1-ice uspješno odradi dijetu i smršavi za punih 75 kilograma te na vaganju pokaže ukupnu masu od 915 kila. A onda je i snaga 6,1-litrenog V12-motora narasla za nekih 50 konja više (na okruglih 900). Samim time je s omjerom od 0,99 konja po kilogramu stvoren ultimativni izričaj za ovaj pobjednički natjecateljski automobil koji se nikada nije trebao natjecati.

E sad… S obzirom na to da su se tih dana mijenjala pravila i FIA je pokušavala ponovno osmisliti kategorije unutar kojih su se pojedini automobili (tj. bolidi) trebali natjecati u budućnosti, tako je uz Porsche, Mercedes-Benz, Toyotu i još neke McLaren također preko leđa prebacio kudikamo blaža pravila vezana uz homologaciju.
Samim time je bilo potrebno proizvesti jedan-jedini cestovni primjerak „LongTail“ verzije McLarena F1 GTR i prodati ga nekome. Ali s obzirom na jednostavno nenormalan karakter i još nenormalniju količinu buke s kojom su Gordon Murray Design i tvrtka Lanzante verziju „LT“ donijele na cestu, bilo je upitno hoće li se i kome uopće prodati jedan takav automobil.

Srećom pa na svijetu postoje poprilično poremećeni (u najboljem smislu tog pridjeva) kolekcionari i zaljubljenici u svijet automobila, pa je samo mjesec dana nakon najave oko cestovne verzije ovog automobila na scenu stupio gospodin Nick Mason i kupio ovaj tek nazivno cestovni automobil.
Time je dotični gospodin i legendarni bubnjar još legendarnijeg benda pod nazivom „Pink Floyd“ postao vlasnikom polu-unikata. Jer u Wokingu su paralelno s njegovim automobilom proizveli još jedan primjerak.
No taj automobil nikada nije ugledao svjetlo dana, već je ostao stajati kao eksponat u McLarenovom muzeju, pa je Masonov primjerak zapravo jedini koji je ikada uspio prijeći nekoliko (kilo)metara.

Što se specifikacija ovog automobila tiče, teško je citirati pravi izvor. Jer jedni pričaju o „full-spec“ trkaćem motoru bez restriktora i zvučne izolacije, dok neki drugi izvori spominju prigušeni motor s manje snage. No ono što zasigurno znamo jest činjenica da je riječ o automobilu u potpunosti lišenom bilo kakvog komfora.
Sjedala su svedena na samo jedno-jedino, ovjes je doživio tek neznatne promjene kako F1 GT ne bi po cesti zapinjao za lišće i žvakaće gume, a trkaći rezervoar goriva zamijenjen je nešto većim i klasičnijim „tankom“ s poklopcem nalik onom za civilnu upotrebu. Sve ostalo je ostalo nepromijenjeno i orijentirano prema urlanju i performansama s kojima je moguće bez problema razmjestiti organe onome tko se nalazi za volanom.

Samim time zapravo nije riječ o cestovnom automobilu, ali kad su već iz McLarena inzistirali na takvom opisu, neka im onda i bude.
Uostalom, FIA je popušila priču, pa zašto ne bismo i mi.
Bilo kako bilo, McLaren F1 GT „LongTail“ doista postoji u svojoj (barem nazivno) cestovnoj verziji. I u privatnom je vlasništvu jednog od najvećih zaljubljenika u svijet automobila koji su ikada disali na ovoj planeti.
Svojim je postojanjem dakle ovaj automobil zaokružio i formu i funkciju te se nametnuo kao legalan i homologirani automobil koji je mogao parirati najboljima.
I zbog svega toga je riječ o jednom od najluđih homologacijskih specijala svih vremena.
