Najluđi homologacijski specijali svih vremena: BMW M3 GTR
Oni kojima nisu strane priče i pričice u sklopu ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila, BMW M3 GTR vjerojatno neće biti stran. Jer smo o tom „zabranjenom“ trkaćem automobilu već prije pisali. Ali kada već radimo serijal pod nazivom „najluđi homologacijski specijali svih vremena“ ne bi bilo fer otići u detalje i ovom fenomenalnom automobilu posvetiti još malo mjesta unutar i između redaka.
Da bismo shvatili o kakvom se ovdje automobilu radi, potrebno je otići dvadesetak godina unazad i stvari staviti u ispravan kontekst. Odnosno čak dva.
U sklopu prvog je potrebno spomenuti američku Le Mans seriju natjecanja (ili ALMS u skraćenom obliku) gdje se BMW početkom 2001. godine s „trojkom“ E46 GTR pronašao u nezavidnoj situaciji po pitanju performansi i brzine. I oko toga se nitko nije bunio iako su se na stazi direktno natjecali Chevrolet Corvette, Dodge Viper, Saleen S7, Porsche 911, Ferrari 550 Maranello i još poneki proizvođači i njihovi modeli. Ali kada se BMW odvažio redizajnirati svoju E46-icu i pod haubu strpati V8-motor, efekt je bio toliko dramatičan da je odjednom izgledalo kao da konkurenti na stazi voze s 200 konja manje ili barem pola tone viška.
A onda su odjednom krenule pobune od strane nelojalne konkurencije koja se ponijela poput štreberice iz šestog „be“ koju nisu odabrali za predsjednicu razreda.
Da bi Bavarci svemu tome doskočili, unutar vrlo kratkog je vremena osmišljena cestovna verzija ovog trkaćeg Golijata u Davidovom tijelu, ne bi li se zadovoljila homologacijska pravila. Uglavnom, već je do kraja te (ne)slavne 2001. godine BMW proizveo i po cijeni od 250,000 Eura ponudio nekih desetak primjeraka ovog automobila. No iz nekog razloga niti jedan nikada nije prodan. Barem tako kažu službeni krugovi zbog kojih se u kuloarima ljubitelja ove marke i modela postavlja vječno pitanje koje glasi „gdje su svi ti GeTeeRi?“.
Odgovor na to naizgled vječno pitanje najvjerojatnije nikada nećemo dobiti, pa je možda bolje niti ne pitati dalje. Ali sve to ionako nije pretjerano bitno, jer u svakom slučaju znamo da je ovaj automobil postojao. Tj. da postoji i dalje.
Doduše u muzeju, ali i taj dio priče nije bitan u ovom trenutku.
Kada se 2001. godine unutar ALMS-a dogodila totalna dominacija nad konkurencijom od strane ovog automobila, odjednom su oci serije počeli izmišljati „toplu vodu“. A pred kraj sezone su u sklopu pravilnika stigli do zaključka koji je navodio kako BMW treba proizvesti 100 primjeraka E46-ice s oznakom GTR.
U protivnom bi Bavarci izgubili pravo nastupa unutar ove serije utrkivanja i to bi bio kraj karijere za BMW M3 GTR.
Jer od inicijalnog predstavljanja američkom svijetu u Braseltonu i prvoj pobjedi za ovaj automobil, svima je bilo jasno kako se radi o jednom od onih trkaćih automobila čijem se uspjehu ne nazire kraj već na samom početku njihove trkaće karijere.
Bavarci su sve to lijepo s razumijevanjem saslušali i potom uzeli svoj pehar. Potom su se zahvalili na suradnji i na kraju Amerima u maniri gospode pokazali srednji prst te odlepršali nazad „preko bare“ kako bi se automobil pripremio za nastupe na utrci 24 sata Le Mansa.
No niti na „starom kontinentu“ za ovaj automobil nije bilo mira…
Inicijalno je Automobil Club de l’Ouest (A.C.O.) kao organizator utrke 24 sata Le Mansa dozvolio nastup ako BMW prema homologacijskim pravilima proizvede jedan primjerak ovog automobila. Pa kako ih je BMW već na lageru imao deset, oko toga više nitko nije pretjerano brinuo.
Ali onda se na samoj utrci BMW doista postavio poput velesile i odjednom je konkurencija u obliku Listera, Porschea, Ferrarija i ostalih ispala kao da stoji. A onda su opet krenule žalopojke i dramaturgija – i to primarno od Porschea koji se potužio i svoju pritužbu obrazložio „BMW-ovim protezanjem pravila do limita“.
Tada su se odjednom ponovno mijenjala pravila i BMW je po drugi puta ostao kratkih rukava.
Naime, kako bi se nakon Porscheove pritužbe zadovoljio novonastali pravilnik, BMW je na izbor dobio proizvodnju 100 cestovnih primjeraka M3 GTR-a ili u svom trkaćem obliku proći kuru debljanja i kvarenja aerodinamičkih svojstava.
I to je naravno bilo neprihvatljivo, jer su precizni Bavarci ovaj automobil od samog početka proizveli ne samo na granicama pravilnika, već i na granicama mogućeg za jedan ovakav automobil.
Uglavnom, kada je 2002. godine BMW M3 GTR zauvijek nestao iz svijeta utrkivanja, za mnoge je ostao gorak okus u ustima.
Ali i gore spomenutih 10 proizvedenih cestovnih verzija ovog automobila, pa je to barem na kratko poslužilo kao nekakva utjeha.
Što se „Strassenversion“ GTR-a tiče, naravno da je BMW malčice civilizirao taj automobil i udaljio ga od trkaćih specifikacija. Ali s obzirom na 4-litarski V8 pod haubom i njegovih 350 konja s kojima je putem (za to vrijeme) ultra-modernog mjenjačkog sklopa sva ta snaga i maksimalni okretni moment (buraz) od 350 „njutna“ dolazila uz tonu „gripa“, mnogi se kunu u to da je čak i u cestovnoj verziji riječ o jednom od ultimativnih sportskih automobila svih vremena.
Sve to možda ne znači pretjerano puno kada se spomenu samo brojke vezane uz motor. Ali kada u kombinaciju uključimo i 1,350 kilograma težak automobil koji bez ikakvih limitacija može pojuriti do čak 295 kilometara na sat, počinjemo shvaćati kako ovaj M3 ni po čemu nije normalan ni usporediv s bilo kojom drugom verzijom za cestovnu upotrebu.
Izvana je BMW M3 GTR ispao proširenim i sniženim čudovištem sive boje koje već na prvi pogled djeluje poput trkaćeg automobila. Ali već je otvaranjem vrata bilo jasno kako ovaj trkač služi za natjeravanje po urbanim sredinama.
Unutrašnjost automobila ispala je vrlo sličnom svim ostalim verzijama modela. Bila je potpuno crna i izrađena većinom od karbona i Alcantare. Uz to nije bilo nikakvog luksuza u obliku opreme s kakvom su automobili tih godina dolazili na tržište. Ali s obzirom na striktnu orijentaciju ovog automobila, nikoga ne bi trebalo čuditi da klima-uređaj, audio-sustav, stražnja sjedala i slični dodaci za ovaj automobil nisu bili na dnevnom redu.
Detalji koji opisuju eksterijer za M3 GTR „Strassenversion“ prvenstveno su svedeni na hrpetine i hrpetine karbona. Zatim i na potpuno drugačije branike od bilo kojih do tog trenutka viđenih na M3 E46, a na kraju i na poklopac motora s ogromnim usisnicima i ultra-lagane kotače dimenzija 225/40-19/8″x19“ i 255/35-19/9,5″x19″.
Što se branika tiče, dotični su zajedno sa stražnjim krilom poslužili za dodatnu optimizaciju aerodinamičkih svojstava i to se u vožnji lako moglo razabrati.
Svemu u prilog ide i gore spomenutih 1,350 kilograma ukupne mase ovog automobila, odnosno čak 185 kilograma manje od tada najlakšeg tvorničkog primjerka s ručnim mjenjačkim sklopom.
Stoga zapravo čudi da se nitko u BMW-u nije odvažio „talijanizirati“ ovaj M3 i nadjenuti mu sufiks poput „Superleggiera“ ili nešto u tom stilu.
Ali tako je i bolje, zar ne?!
Uglavnom, kada se cijeli automobil pogleda izvan konteksta svoje kratke trkaće povijesti, vidjet ćemo ultimativni BMW M3 koji se više nikada neće ponoviti. A kada ovaj automobil pogledamo kao trkaći automobil za cestovnu upotrebu, postaje jasno kako je BMW M3 GTR zapravo jedan od onih automobila koje vrijedi istovremeno cijeniti i obožavati.
I to ga čini jednim od najluđih homologacijskih specijala svih vremena.
