Najluđi homologacijski specijali svih vremena: BMW M1
Malo je proizvođača automobila koji bi nakon propale suradnje i gubitka novaca ostali pri ideji oko sklapanja pravog sportskog automobila.
No BMW je u priči oko stvaranja modela M1 bio nepokolebljiv. I za to smo itekako zahvalni.
Priča i pričica u svijetu automobila ima stvarno mali milijun. Neke fasciniraju više, a neke manje. No rijetke su one koje podrazumijevaju pravu dramaturgiju kakve se niti neki holivudski scenarist ne bi posramio. A upravo jedna takva priča stoji iza BMW-a M1.
Naime, nakon što je Paul Bracq dovršio BMW Turbo koncept i po predstavljanju na Olimpijskim igrama u Berlinu 1972. godine zaradio pljesak za svoj dizajn, BMW je bio siguran da će predstavljanje sportskog modela u velikoserijskom obliku ispasti punim pogotkom. No kako BMW u pravilu nije proizvodio takve automobile, ekipa iz Bavarske odlučila je pronaći partnera.
I za tog je partnera na kraju odabran Lamborghini.
Ideja je bila Porscheu i službeno objaviti rat na stazama diljem svijeta te strpati M1 unutar tadašnje „Grupe 5“ u kojoj je Zuffenhausen dominirao bez puno prave konkurencije. BMW je naravno već stekao iskustvo s praktički nepobjedivim „Batmobileom“, odnosno modelom 3.0 CSL pa oko pariranja Porscheu unutar te fascinantne i poprilično poremećene grupe nije predstavljalo neki problem. Barem ne u teoriji.
Homologacijska su pravila tih dana na papiru nalagala da svaki proizvođač mora proizvesti nekolicinu primjeraka svog trkaćeg automobila i ponuditi ga civilima za cestovnu upotrebu. Pa kako je cijela priča ionako bila u punom zamahu, tako taj dio i nije bio problematičan. Jer BMW je ionako sve sa staze kad-tad ponudio kupcima, pa je tako i u ovom slučaju bilo planirano.
Nakon inicijalnih je dogovora dizajn ovog (u to vrijeme) novog i revolucionarnog BMW-a stavljen u ruke slavnom Giorgettu Giugiaru. Inspiracija za dizajn je u svakom slučaju bila usmjerena prema 1972. godini i onome što je g. Bracq u Berlinu predstavio svijetu gladnom kruha i igara. Proizvedeno je čak sedam konceptnih primjeraka i cijela se priča bližila svom kraju. Ali onda su nastali prvi problemi. I to veliki. Jer Lamborghini je tih dana već počeo propadati i 1978. je godine proglasio konačni bankrot, pa je BMW ostao kratkih rukava i bez automobila koji je već bio i službeno najavljen.
Uglavnom, na kraju je nakon milijun pravnih zavrzlama M1 E26 kao model ipak ugledao svjetlo dana. Ali sve je to bilo uzalud jer je FISA kao tadašnje krovno tijelo pod kojim je pravilnikom regulirana „Grupa 5“ izglasala promjene.
Te promjene nisu išle na ruku BMW-u, pa je M1 zapravo ispao poput Pontiacovog Firebirda Trans Am: automobil koji usprkos striktnoj namjeni odjednom nije imao pravo natjecati se tamo gdje je inicijalno planirano.
Mnogi bi u takvoj situaciji podvili rep, zbrojili gubitke i povukli se. Ali ne i BMW, koji je svoje planove s M1 prebacio i fokusirao prema „Grupi 4“. No da bi se nastupi u toj grupi natjecanja i ostvarili, BMW je trebao proizvesti 400 primjeraka cestovne verzije M1-ice. Pa kako je za takvog što prvenstveno bilo potrebno vremena, Jochen Neerpasch se kao voditelj BMW-ove trkaće divizije dosjetio jednoj briljantnoj ideji ubrzo nazvanoj „ProCar“ serijom.
U samoj srži priče oko te serije natjecanja zapravo je bila Formula 1 u čiji je sumanuti oktanski cirkus BMW planirao ući. Ali s druge je strane BMW i dalje na nišanu imao Porsche i u svakom slučaju nije odustajao od ulaska u „Grupu 4“. Stoga je g. Neerpasch među oce tadašnje FISA-e ušetao s idejom serije utrka u kojima bi za volanom identičnih i za utrke posebno pripremljenih BMW-a M1 sudjelovali vozači Formule 1.
Time je s jedne strane kupljeno vrijeme, dok je s one druge sva sila proizvedenih M1-ica odjednom imala svrhu i razlog svog postojanja.
Sama ideja je dobila žig i pečat te je službeno predstavljena svijetu oktana 1978. godine kada je po prvi puta predstavljena cestovna verzija BMW-a M1. I trajala je pune dvije godine, odnosno do trenutka u kojem je BMW konačno ušao u svijet Formule 1 kao dobavljač motora za tim Brabham kojim je u to vrijeme predsjedao Bernie Ecclestone.
Cestovna verzija modela mamila je uzdahe već pri samoj premijeri. A onda su se kupci krenuli boriti za svoje primjerke, ne bi li postali dijelom BMW-ovog apsolutno poremećenog svijeta koji se vrtio oko modela M1.
Izuzev „klinastog“ i (kako je vrijeme pokazalo) vječno lijepog dizajna, receptura je za M1 podrazumijevala i neke zanimljive brojke. I upravo je zbog tih brojki, ali i trkaće baze iz kojih su te brojke dobivene, ovaj je BMW stvarno ispao unikatom. Za početak je BMW-ova Motorsport-divizija potpisala tada već klasični oblik novog M88/1 motora i centralno ga smjestila u M1 zajedno s rednih 6 cilindara i 3,5 litara zapremine. To su bili preduvjeti za nekih 280 konja i 330 „njutna“ čime je dobiveno ubrzanje 1,300 kilograma teške M1-ice do stotke za 5,6 sekundi i nastavak ubrzavanja sve do nekih 265 kilometara na sat. Odnosno u prijevodu, set brojki koji bi se u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća lako mogao opisati savršenim.
BMW se unutar interijera odlučio ugurati stavke opreme s kakvima su na cestu stizale neke limuzine i Coupé modeli ovog proizvođača. Time je zapravo na neki način stvoren pomalo atipičan GT-automobil koji je izvana izgledao poput super-automobila, dok je s one unutrašnje strane tek dijelom odavao dojam onoga što u svojoj srži jest. To se nekima dopalo, a nekima baš i ne. No nevezano uz to kojoj strani pripadali, već je na prvi pogled riječ o jednom od najposebnijih BMW-ovih modela svih vremena. I upravo je to i dan-danas glavna okosnica, ali i polje afiniteta vezanih uz ovaj automobil od strane mnogih auto-entuzijasta diljem svijeta.
BMW M1 možda nije najbrži, najupotrebljiviji i najsposobniji sportski automobil na planeti. Ali sa svojom je proizvodnom serijom od 453 primjerka (od kojih je 399 cestovnih homologacijskih specijala) itekako ima faktor ekskluzivnosti. I to je nekima sasvim dovoljno da bi na ovaj automobil itekako obratili pozornost.
A za nas ostale BMW M1 slovi kao mračni predmet želja i neslužbeni početak jedne sasvim nove ere. One koja u fokusu ima svu udobnost svijeta upakiranu u karoseriju s četverim vratima i bolestan karakter s kojim u obliku modela M5 BMW očarava i dan-danas.
I zbog svega toga je ovaj automobil nemoguće previdjeti pri sklapanju teme koja podrazumijeva najluđe homologacijske specijale svih vremena.
