“Najkul” automobili iz osamdesetih: DeLorean DMC-12
Kada je John DeLorean odlučio reći „pa-pa“ General Motorsu i pozdraviti se s Pontiacom, to je bilo čudno. Jer je striček John kao osnivač i pokretač „Muscle Car“ ere u Americi mogao uživati u lovorikama do kraja života. Ali umjesto toga je odlučio stvoriti svoj sportski automobil i njime konkurenciji nabiti na nos sve greške koje radi.
A onda je malo pomalo nestajalo novaca, pa cijela priča više nije izgledala tako super kao što je inicijalno bila zamišljena.
Ideja je na papiru bila odlična i podrazumijevala je za početak karoseriju bez laka izrađenu od nehrđajućeg čelika. Zatim su tu bila „Gull-Wing“ vrata kao nešto ultra-posebno. A onda se unutar jednadžbe našao i jak motor s odličnim mjenjačkim sklopom, što je na tom istom papiru garantiralo zanimljiv set performansi…
Početak ove nesretne i nespretne sage o jednom čovjeku i njegovom automobilu iz snova kreće tamo negdje krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali prvi primjerak gotovog automobila svijetu je predstavljen tek početkom osamdesetih godina. Odnosno točnije, 21. siječnja 1981. kada se prvi DeLorean DMC-12 spustio iz proizvodnog pogona na parking. I to onaj u britanskom Hethelu koji je u to vrijeme bio centar svemira za Lotus.
Da… Lotus je odradio dobar dio posla na DeLoreanu, a legendarni Sir Colin Chapman je nadzirao što se sve i kako odvija do trenutka kada je gotova šasija krenula za Irsku. Odnosno u DeLoreanov proizvodni pogon smješten s „krive“ strane Belfasta.
Tijekom razradbenih faza nekoliko je puta redizajnirana gola šasija. Eksperimentiralo se s motorima koji su u jednom trenutku svedeni na Fordov „Cologne“ V6, zatim na Wankel-motor od kojeg se praktički instantno odustalo, a onda jedno vrijeme rješenje po pitanju motorizacije nije bilo ni na pomolu. Na kraju je cijela priča završila s tek 130 konja jakim motorom potpisanim od strane Peugeota, Renaulta i Volva. I samim je time ovaj automobil u smislu snage i performansi već tada osuđen na propast. Jer “PRV” motor (kako su ga skraćeno nazivali) imao je snagu tadašnjeg Volva, kvalitetu tadašnjeg Renaulta i trajnost tadašnjeg Peugeota.
Vidite li u kojem smjeru je ta priča krenula?
Isto vrijedi i za popis opreme koji je već u prvim fazama razrade podrazumijevao zračne jastuke, „branike od 10 milja“ i ultra-široke Pirellijeve P7 gume. I sve to po cijeni od 12,000 Dolara (odakle dolazi „12“ u nazivu modela), koliko je DeLorean DMC-12 trebao koštati.
Ali kada je DeLorean DMC-12 konačno sklepan i prezentiran svijetu, taj je „unikatan sportski automobil“ stigao bez svega navedenog i više od dvaput skuplji u odnosu na inicijalne najave vezane uz cijenu (i sam naziv modela).
A ono najgore od svega bila su vozna svojstva ovog „sportskog“ automobila zbog kojih je DMC-12 ispao teškom kantom koju je bilo praktički nemoguće voziti. Pogotovo ako je ideja bila voziti brzo, što je u kombinaciji s tek 130 i kusur konja na raspolaganju bilo jako teško.
John DeLorean bio je genijalac i čovjek s vizijom. A DMC-12 bio je totalno „kul“ automobil. Ali za ono vrijeme i jako skup, težak, nepregledan, mekan, spor i trom.
PRV-motor je bio jadan i slab, a svojom se kvalitetom ovaj automobil mogao usporediti eventualno s nastupima uživo od strane ekipe iz grupe „Frankie Goes to Hollywood“. Odnosno nikako. I još je tih dana Ameriku tresla naftna kriza.
A onda je striček John „pao“ kada su ga agenti FBI-a sklepali pri kupnji oveće količine droge. I to je bilo to. Odnosno bilo bi da se Robert Zemeckis i njegova ekipa nisu odlučili iz jednog DeLoreana stvoriti legendarni „Time Machine“.
U tom je trenutku DMC-12 ponovno postao „kul“. I takvim je ostao i do današnjih dana.
I to definitivno nije mala stvar za jedan toliko loš i poprilično sklepan automobil.
