“Najkul” automobili iz osamdesetih: Buick GNX
Prvo bijaše Buick Regal. Bezvremenski i isto toliko bezličan komad željeza s kojim su se primarno služili obiteljski ljudi kojima je adrenalin u organizmu eventualno donosila povišica plaće. Zatim je 1982. godine stigao Buick Grand National i najavio novu eru Buicka u NASCAR-u.
A onda su cestovne verzije tog kockastog čuda ispale smiješnim i nepotrebnim američkim automobilima koji su se savršeno uklapali u masu ostalih bezličnih američkih automobila…
Tih dana u sklopu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća automobile u Americi nisu kreirali dizajneri, već tajnice direktora i korporativni lakeji kojima je „istraživanje tržišta“ bio jedini posao koji su trebali obavljati, a obavljali su ga krivo.
I to je činjenično stanje koje pojedini modeli iz tih vremena itekako dobro potvrđuju.
Buick se kao dio korporacije General Motors koprcao u vlastitom blatu. I prošlo je jako puno vremena dok se netko se netko 1987. godine konačno sjetio da bi se Buick konačno mogao sabrati i ponuditi barem „k“ od konkurencije za Chevrolet Camaro, Pontiac Firebird Trans Am i Ford Mustang.
Tada su ljudi iz Buicka krenuli s mozganjem oko globala i detalja. Krenulo je profiliranje tržišta, procjene troškova i sve one divne stvari koje korporacije oduvijek rade ne bi li s jedne strane ponudile proizvod, a s one druge na njemu zaradile. Ali u moru problema oko imidža za Buick Regal, činilo se kao da ovom automobilu zapravo nema pomoći.
No onda se netko sjetio „outsourcinga“ i cure i dečki iz Buicka kontaktirali su kolege iz McLarena. A onda je tijekom idućih mjeseci pokrenuta priča o jednom stvarno opakom i brzom automobilu s Buickovom značkom na sebi.
I da… McLaren je stvarno sudjelovao u izradi ovog automobila – i to od inicijalne ideje do gotovog automobila.
Rezultatno stanje bio je Buick „Grand National Experimental“ (odnosno GNX u skraćenom obliku). Crni automobil s crnim felgama, crnom prednjom maskom i crnim interijerom. Automobil koji je do stotke ubrzavao za 4,6 sekundi i u vremenu od 12,7 sekundi prolazio 402 metra te time u praksi razvalio Ferrari F40 i Porsche 911 Turbo. Ali i postao najbržim automobilom koji Amerika u tom trenutku nudi na tržište. I to bez V8-motora i milijun hektolitara zapremine.
To je sve naravno divno i krasno, ali najveći efekt na mnoge ostavio je dizajn. I taj bezvremenski „kul faktor“ koji je iz ovog automobila praktički ispadao na cestu.
Crno na crno na crno je 1987. godine očito davalo maksimalan efekt na kupce, pa se svaki od ukupno 547 proizvedenih primjeraka prodao unutar manje od tjedan dana. I to po cijeni od tada za jedan američki automobil vrtoglavih 30,000 Dolara.
Sretni vlasnici tijekom godina su postali presretni, jer se u Americi (a i šire) i dan-danas traži primjerak GNX-a viška, pa je dotični automobil moguće preprodati i zaraditi poprilično visoku svotu novaca.
Aukcijske kuće također zadovoljno trljaju ruke kada se neki od ovih crnih kockastih automobila pojavi na popisu za neku od aukcija, jer s obzirom na iznimnu popularnost ovog automobila prodaja nije ni najmanje upitna, tako da u pravilu provizija samo što nije sjela na račun.
Ali kada sve to izuzmemo i zaboravimo na prekupce i one željne zarade, i dalje na pladnju imamo uglat i opako brz automobil zavijen u crninu. I to na apsolutno ispravan način.
Stoga ukratko govoreći eto još jednog dokaza koji u praksi (i u osamdesetim godinama prošlog stoljeća) potvrđuje da Ameri itekako mogu proizvesti genijalan i „kul“ automobil.
Pogotovo kada se ne prave pametnima i ne robuju recepturi koja podrazumijeva milijardu kubika i ovjes skinut s „Wells Fargo“ poštanske kočije iz 1873. godine.
