Mladi vozači (i dalje) stradavaju
…i to ne samo zbog (i dalje) spornog zakona, već i zbog hrpe drugih stvari i situacija.
Moram priznati da mi je već nekoliko puta palo na pamet posvetiti se ovoj temi, jer smatram da se u našim krajevima oduvijek zakonima išlo samo putem opresije vozača, dok je onaj edukacijski dio kronično izostajao. Samim time je rezultatno stanje u prometu zapravo tragično, te je možda cijela priča oko istog najbolje vidljiva iz raznoraznih napisa u “crnim kronikama” pojedinih medija.
Da, zakoni postoje i neki se od njih itekako primjenjuju, no realno gledano, ne samo da nisu prema svima isti, već je ponekad tragikomično čitati i gledati pojedine medijske navode visoko pozicioniranih dužnosnika i ministara koji tvrde drugačije, dok sami najčešće daju sasvim suprotne primjere. …no ne bih se ovom prigodom doticao korupcije u politici, jer s jedne strane za postojanje iste svi itekako dobro znamo, dok se s druge strane s time više ne bave ni oni koji bi trebali, pa ne vidim razloga zašto bih takvim temama degradirao klasičnu tematiku ovog malog portala posvećenog automobilima i vožnji.
Kako danas svi već dobro znamo, zakon o “mladim vozačima” (odnosno sporni članak 221) na snazi je već sto gladnih godina i kao takav se “brine” o sigurnosti na cestama kroz spomen osoba od 16 do 24 godine starosti koje uz osobnu iskaznicu i putovnicu posjeduju još i vozačku dozvolu.
Dotični članak između ostalih nebuloza propisuje obaveznu pratnju starije i iskusnije osobe dok ova mlađa vozi auto, te raznorazna ograničenja brzine s kojima se današnji “klinci” za volanom moraju suočavati na dnevnoj bazi. No najgori dio tog glupog i degradirajućeg članka svodi se na ograničenje maksimalne snage automobila za čijim se volanom može naći osoba do 24 godine starosti, tj. onaj koji podrazumijeva 80 KW snage motora. Hmmm…
Naime, da se takav zakon u praksi pojavio prije trideset godina, to bi čak možda bilo u redu, no s obzirom na to da današnji automobili čak i u najmanjim klasama nerijetko prelaze navedenu snagu motora, stvari nekako ipak izgledaju drugačije.
Tako bi u današnjoj primjeni zapravo dotični zakon značio da su „klinci“ osuđeni na deset godina stare krame ili pak precijenjene nove automobile malenih dimenzija, čiji se popisi sigurnosnih komadića opreme svode na apsolutni minimum u usporedbi s nekim većim i jačim automobilima. To je naravno krivi pristup, jer ako se na trenutak stavim u ulogu roditelja, naravno da ću svojem djetetu prije kupiti nešto veći i relativno jak automobil, nego neku polovnu glupost koja izuzev ispunjavanja forme iz članka 221 ne ispunjava niti jednu drugu, dok pojam funkcije u tom kontekstu nema smisla ni spominjati.
Naravno, pri tome ne podrazumijevam da nekome od dvadesetak godina roditelji trebaju kupovati bijesna kolica od milijun eura i s tri milijuna konjskih snaga, ili pak tenkove sa značkama BMW-a, Audija ili Range Rovera, dok dotična klinčadija nema osnovnu percepciju prostora ni vrijednosti takvog automobila, no tu sad već zadirem u segment pretencioznosti roditelja o kojoj mislim da u kontekstu ovog zakona nema smisla pričati, jer ta priča zadire u sfere sociologije koja s automobilima zapravo i nema previše veze.
Tijekom posljednjih nekoliko godina je velik broj “adolescenata” za volanom platilo danak samo zato što su od tate ili mame na posudbu dobili dva i pol konja jači automobil od naznačenih 80 KW, što pak nikako nije u redu, jer je ionako opće poznata stvar da i automobil s 45 konjskih snaga bez problema postižu brzine od 60, 80 i 100 kilometara na sat, što je pak sasvim dovoljno da se klincu za volanom u slučaju sudara potpiše osmrtnica.
Dakle država je sa svojim zakonima i opet umjesto majke ispala maćehom i kroz ideologiju „rada, reda i discipline“ samo utržila milijune kuna od kazni zbog upravljanja “prejakim” automobilom, što ne samo da je očit lopovluk, već i degradacija svih onih koji bi trebali uživati u svojim adolescentskim danima i biti ponosni na iskustva koja im dotični donose. Sve drugo su priče koje pod parolom nazivnog dušebrižništva samo dodatno plaše i osiromašuju ekipu na cesti.
Prije nekoliko mjeseci su priče oko “pada” spornog zakona o mladim vozačima postajale sve glasnije ,te su malo pomalo dopirale iz raznoraznih kuloara, no kako to obično biva, u maniri one stare narodne “tresla se brda…” nije se dogodio nikakav pametan pomak. Dapače, Ustavni je sud umjesto brisanja postojećeg članka iz zakona i kroz takav postupak omogućio mladim vozačima da se bez velikih limitacija kreću cestama, svoj pogled usmjerio prema EU, te prema “ukidanju” prava propisanih zakonom o prometu pojedinih država čiji žitelji dolaze u Hrvatsku. Krasno, zar ne?!
E pa kao sukus tome svemu događa se da zakon o mladim vozačima i dan-danas vrijedi za žitelji lijepe nam naše banana-republike, no ne i za one mlade vozače koji npr. dođu iz Slovenije, Njemačke, Švicarske i ostalih nama bliskih zemalja, te koji jurcaju auto-cestama i ostalim prometnicama za volanom automobila poput BMW-a M3, Audija RS4 ili pak nekog još skupljeg, jačeg i egzotičnijeg stroja. Tim se mladim vozačima može samo “staviti soli na rep” i s tugom u očima gledati kako bez zakonskih prepreka po našim prometnicama voze automobile snova, dok naša “mlađarija” mora birati rutu gdje nema pripadnika prometne policije, kako bi u svom polovnom Renaultu s više od 80 KW izbjegli kaznu.
Ja iskreno ne znam po čemu je takav zakon fer i korektan, te zašto se cijela svita politički “aktivnih” ljudi kroz takvo praktično tumačenje zakona i opet priklanja perfidnoj degradaciji domaće populacije, te se time istovremeno jadno, smiješno i nepotrebno dodvorava EU. Drugog tumačenja jednostavno nema, a praksa to zorno pokazuje (ne samo) kroz ovaj zakon.
Paralelno s tim glupim izgovorom za “unaprjeđenje stanja na cestama” (kako se jednom izrazio jedan naš ministar) npr. auto-škole i dan-danas svoje učenike vode po programu koji svoju bazu vuče iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To u prijevodu znači da nema psiholoških testiranja (pa svatko od nas ima mogućnost biti neka verzija Paravinje, a da za to nitko ne zna). Kvocijent inteligencije također nije bitan, jer je prema mnogima sve ionako “stvar prakse” koju svatko može naučiti.
Uče se znakovi i prva pomoć, te se odrađuje neka teoretsko-praktična nastava na poligonima i u prometu. No cijelo se vrijeme ne koriste različiti uvjeti na cesti, te se nikako ne apostrofira pojam odgovornosti zbog upravljanja najvećim masovnim ubojicom svih vremena, odnosno automobilom. To naravno nije toliko greška auto-škola, već institucija koje im propisuju radijus djelovanja i program, koji je onako usput rečeno zastario i besmislen u današnje vrijeme, no kada se dogodi neko zlo, upravo se prema auto-školama uperuje prstom i traži se žrtvena janjad, što je pak ne samo krivo, već i licemjerno i odvratno.
Dakle današnji polaznik auto-škole možda jednom ili dvaput vidi kišu iz prvog lica za vrijeme trajanja edukacije, a snijeg se na cesti izbjegava u širokom luku. Uzbrdice, nizbrdice i sva sila ostalih komponenata koje čine neku otvorenu cestu također se ne pojavljuju u klasičnom programu auto-škola, pa stoga ni ne čudi da se svako ljeto po magistralama i auto-cestama skupljaju dijelovi ljudi i automobila. No u traženju krivaca unutar auto-škola ili pak samo mladih vozača, te kroz represivne mjere „zaštite“ istih ne vidim nikakvog pozitivnog pomaka. Dapače, jedini je izuzetak tog “pravila” ukoliko “adolescent” za volanom ima “za kavicu” kada ga zaustave u prometu, što opet njeguje dvostruka mjerila i one koji nisu financijski jaki stavlja na rub zakona.
Problem je u sustavu koji očito nitko ne želi mijenjati, no kada se malo detaljnije pogledaju stvari, ne vidim razloga zašto i bi, kad se ovako sa sporadičnim kaznama od 1,000 kuna ipak zaradi neki novac, dok s uređenim sustavom i pametno posloženim zakonima tog istog novca baš i ne bi bilo. Zato je ovako bolje, a i lakše ako se pita prosječnog hrvatskog politički aktivnog (ne)radnika.
Većina domicilnog puka starijeg datuma proizvodnje na “mlade vozače” gleda kroz njihove “pogreške”, „nabrijane automobile” i “nepoštovanje prema pravilima”, no kako bi drugačije i gledali, kad nam je s jedne strane demografska slika pretvorena u ogroman odjel gerijatrije s tek tu i tamo pokojom prinovom koja će za dvadeset godina imati pravo glasa (koji nitko neće čuti), dok s druge prosječni IQ vladajućih ne prelazi sobnu temperaturu? Kako bi i imali drugačiju percepciju takvog stupidnog zakona, kada ga kroje starci koji se izuzev s ručkom u društvu Poncija Pilata mogu pohvaliti i sa službenim vozačem, te kopiranom diplomom s prometnog fakulteta?
Jednom riječju – nikako…a to je samo dio problema…
Iako znam da ovim tekstom zapravo ne nudim nikakvo pametno rješenje, to je zato što rješenja jednostavno nema. Previše je čimbenika vezano uz pojam prometa, te je previše gladnih usta u cijeloj priči oko puštanja pojedinih zakona u proceduru. No ono najstrašnije ipak se svodi na letargiju svih nas koji iz ovog ili onog razloga ne mijenjamo ni sami sebe, dok za konstantne idiotarije u prometu uvijek krivimo nekog drugog i izvlačimo se na ovaj ili onaj način.
To je najveći problem – onaj zbog kojeg ne pate samo “mladi vozači”, već i neki od nas starijih koji se na cesti ipak pridržavamo nekih osnovnih pravila koja pišu u realno provedivim zakonima koji za osnovu nemaju “liniju manjeg otpora” i legalno pljačkanje ljudi, te se izvlače iz opće kulture. Šteta je samo to što smo kao takvi u manjini, a tu nam nikakav zakon neće pomoći.
…i da…mogao bih se još raspisati oko svega ovog, no ostatku problematike današnjeg prometa u Hrvatskoj ću ipak posvetiti jedan drugi tekst…u vedrijem tonu i s (možda) pokojim rješenjem određenih aktualnih problema.
