Ma kakav Stelvio – ovo je „Cuore Sportivo“
Danas kada Alfa Romeo u sklopu nekih novih momenata proizvodi nekolicinu blijedih modela, genijalnu i prelijepu Giuliju te XL i XXL grbavce u obliku modela Tonale i Stelvio, ovakvi primjerci ove legendarne marke izazivaju apsolutnu nostalgiju.
I to u ovom slučaju evoluiranu.
Alfa 75 ili pak Milano – ovisno o strani bare na kojoj se nalazimo. Automobil koji je izuzev pogona na stražnje kotače te uglatog i za današnje pojmove relativno neuglednog dizajna ponudio i ogromnu količinu fascinacije za svoje vlasnike.
Alfa 75 od samog početka predstavlja automobil koji se usprkos pomalo zdepastoj karoseriji mogao pohvaliti iznimnim voznim svojstvima na cesti i na stazi. I to neovisno o motoru koji se nalazio pod haubom.
Riječ je o modelu koji je usprkos lošim vremenima za Alfu ipak u glavama mnogih uspio dobiti legendarni status.
Samim time ova Alfa predstavlja jedan od onih čudnovatih automobila koje iz nekog više ili manje poznatog razloga vrijedi obožavati.
U svakom slučaju, „sedamdesetpetica“ i dan-danas mami poglede i izaziva nostalgiju.
Točka.
Alfisti jako dobro znaju da je Alfa 75 tijekom svog životnog ciklusa doživjela puno uspona i padova. Tako je bilo u sklopu „civilnih“ primjeraka ovog modela, ali i u svijetu auto-sporta s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Alfa Romeo je tih godina kao proizvođač proživljavao iznimno teške dane. Bilo je tu svojatanja, ekonomskih kriza, loših pravila vezanih uz poslovanje i proizvodnju.
Zatim je tu bio neželjeni brak s Fiatom koji je izuzev manjka kvalitete donio i tehnološku ovisnost koju je između ostalih propisivala i talijanska vlada. A bilo je tu i raznoraznih afera zbog kojih Alfa Romeo kao marka tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća skreće iz legende u materijal za sprdnju.
Sve je to dovelo do popriličnog neuspjeha za ovaj, ali i za druge modele iz tog vremena.
Pa ipak u cijelom tom čušpajzu od poslovne politike, Alfa je uspjela ugurati 75-icu u tadašnje prvenstvo turističkih automobila te ispoštovati homologacijska pravila za ulaz među neke od najboljih proizvođača automobila tog vremena.
Za poštovanje homologacijskih pravila tadašnjeg WTCC-a, Alfa je morala proizvesti 500 primjeraka modela 75 na kojem se baziraju trkaći primjerci. Stoga se užurbano krenulo raditi na projektu trkaće Alfe 75 da bi se 1987. godine upravo takva Alfa 75 i proizvela te predstavila javnosti.
Ovo crveno čudovište bazirano je na „običnoj“ Alfi 75, ali je zbog raznoraznih pimplanja na polju motora, ovjesa i raznih drugih komponenata i dijelova, ova 75-ica nazvana Turbo Evoluzione.
Jer zašto ne. Zar ne?!
Alfa 75 Turbo Evoluzione na tržište je stigla u limitiranoj seriji od ukupno 500 primjeraka. Svi su bili kričavo-crvene boje u kombinaciji s crnim detaljima.
To ovako u teoriji možda zvuči super, divno i krasno, ali pogledom na fotografije postaje jasno kako je Alfa sa svim tim crvenilom ipak malčice pretjerala – pogotovo kad se zaviri u unutrašnjost ove homologacijske evolucije modela.
Iskreno rečeno, interijer ove Alfe djeluje poput kupleraja. Doduše jednog od onih skupih i dizajnerski orijentiranih mjesta. Ali i dalje kupleraja.
To naravno nikome tih godina nije smetalo, jer su osamdesete ionako bile prepune kiča, pa se ekipa navikla. Bilo je to doba šminke na muškarcima i fudbalerki na ženama te era u kojoj je pošmrkano najviše kokaina ikad.
Stoga Alfine dizajnere i inženjere ne možemo optužiti za svu tu kričavost, kad su se samo trudili pratiti vremena i trendove u sklopu kojih je ovaj automobil nastao.
Što se motora tiče, ova je evolucijska izvedenica 75-ice raspolagala s 1,8 litrenim Turbo-motorom. Snaga je na papiru bila izražena u obliku 155 konja, čime se ova Alfa 75 nije nimalo razlikovala od svoje manje evoluirane sestre.
No valjci i raznorazna testiranja pjevali su neku drugačiju kanconu, jer je prema neslužbenim brojkama 75-ica Turbo Evoluzione na stražnje kotače isporučivala između 180 i 190 konja.
Time performanse nisu bile ni približno ubojite i poremećene, ali svejedno sasvim dovoljne za itekako puno uživanja u vožnji. Doduše, vozaču su zbog sve te sile crvenila definitivno trebale sunčane naočale čak i kad sunca nije bilo, ali to su pak samo detalji.
Uostalom, s obzirom na trendove i obilježja vremena u sklopu kojih je ova Alfa nastala, većina je kupaca ovog automobila ionako bila našmrkana van pameti, pa na taj dio priče najvjerojatnije i nije bilo zamjerki.
Konkretan primjerak pred vama označen je brojem 468/500. Prema navodima napisanim u sklopu sažetka ne tako davno održane online-aukcije, automobil je u savršenom stanju.
Nikada nije bio udaren i oglašen je s ukupno 116,098 kilometara na kilometar-satu.
Stoga je prava sreća da se ova Alfa ne prodaje na nekom od naših oglasnika, jer bi umjesto navoda vezanih uz posebnost ovog automobila najvjerojatnije bilo navedeno nešto tipa „atraktivna, na firmu, vozila punica“.
Zapravo je jedini komad opreme bez kojeg ovaj automobil dolazi na aukciju sveden na servisnu knjigu koje jednostavno nema.
No vlasnik se kune da je automobil prije nekoliko mjeseci doživio oveći servis na motoru te da je interijer dobio nove presvlake izrađene od originalnih materijala i prema Alfinim specifikacijama.
Eksterijer je uredan, ali nije restauriran ni na koji način, pa je boja malčice bljeđa nego bi trebala biti. No to je navodno bez problema moguće riješiti s jednim pravim poliranjem.
Stoga zapravo jedini problem predstavlja to što se ova Alfa nalazi(la) na Floridi. No s obzirom na korelaciju između kokaina i ovakvog automobila, to zapravo i nije nešto čudno.
Dapače, moglo je biti i gore, jer se ova Turbo-Evoluzione Alfa mogla naći i u Kolumbiji, a to bi već i prodavatelju i potencijalnim kupcima moglo predstavljati problem.
U svakom slučaju, ova je Alfa prodana. Konačna cijena u početku aukcije iznosila je 17,777 Dolara, a sam automobil nije postigao nikakvu opasnu cifru, već se cijenom zadržao blizu inicijalno napisanog iznosa.
Samim time ova Alfa predstavlja jedan od najjeftinijih rariteta u svijetu današnje prodaje automobila, ali je za pretpostaviti da ovaj automobil doista vrijedi taj novac. Za razliku od npr. samo nekoliko godina mlađe Supre Mk. IV koja je na aukciji prodana za više od pola milijuna Dolara.
Čak se i u Hrvatskoj prije nekoliko godina pojavio jedan primjerak ovog evoluiranog automobila.
Ako je za vjerovati glasinama, dotični je kupljen u Italiji za dosta veću cifru od ove te ljubomorno čuvan u garaži od tada do danas. Stoga kupaca za ovaj automobil ima čak i u našim krajevima, a to već govori dovoljno samo po sebi.
Jedino bi prije nekog budućeg sudjelovanja na aukciji i potencijalne kupnje bilo dobro malo istražiti adrese mehaničara u blizini stanovanja, jer ne treba zaboraviti pristup proizvodnji automobila s kojim je u to vrijeme Alfa skupljala (negativne) bodove u odnosu na konkurenciju.
Onog zbog kojeg čak i u današnje vrijeme pati zbog „hejtera“ i onih koji se na njen račun iz dana u dan sprdaju.
Mi se nećemo, jer ova je kričava 75-ica nekima od nas jednostavno zakon.
I baš je fora što je toliko prokleto crvena.
