Koliko ćemo još trpjeti sustav dvostrukih mjerila?
Znam… Politici na ovakvim stranicama općenito nije mjesto. Znam i da bih kao autor tekstova i urednik ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila trebao biti profesionalan (čitaj: šutjeti o pojedinim temama).
Stoga se unaprijed ispričavam svim cijenjenim čitateljima, ali ovaj dio priče u Hrvatskoj jednostavno ne mogu zaobići.
Jer u Hrvata sustav dvostrukih mjerila živi punim plućima, a pojam odgovornosti već odavno slovi kao strana riječ.
Hrvatska – zemlja u kojoj svi mi živimo i naš dom koji se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća krvavo branio.
Zemlja koja ima sve. Kulturu, geografska obilježja i klimu o kakvoj neke druge zemlje mogu samo sanjati. Dovoljno stanovnika, a opet bez viška zbog kojeg bi država u globalu patila od prenapučenosti.
Imamo zlatnu žilu Europe i jednu od najljepših obala na svijetu. Imamo predivne gradove i sela, te riznicu prirodnih bogatstava kakvih se nitko normalan ne bi posramio.
No nažalost imamo i hordu vječno gladnih nesposobnjakovića na vlasti koji nas sve zajedno iz dana u dan tjeraju u očaj.
…a evo i kakve veze sve to skupa ima s automobilima, tj. svijetom u kojem automobili i ljudi u našim krajevima imaju poprilično simbiotičku ulogu…
Biti vozač i imati vozačku dozvolu zakon definira jednostavno: kao punoljetnu osobu koja je upisala i uspješno položila vozački ispit, tj. završila auto-školu.
Zatim su tu znakovi i ostatak prometne signalizacije, raznorazna ograničenja, pravila vezana uz tehničku ispravnost automobila, obaveze oko osiguranja i registracije, te sva sila kazni ukoliko nešto pođe po zlu ili jednostavno koncentracija nije na nivou.
To svi znamo i to je sasvim u redu.
No ono što zakon ne propisuje jest savjest svakoga od nas. To jest „ono nešto“ što nas u dubini mozga „tjera“ da na cesti budemo normalni, uviđavni i zakonobojazni pripadnici svakodnevnog prometnog kaosa koji nas okružuje.
Većina to ima usađeno u sebe, te je u stanju razabrati ispravno od onog ne toliko ispravnog i slušati ono „unutarnje ja“ koje na individualnom planu svakodnevicu na cesti drži daleko od kaosa. Bez toga bismo tek slijepo slijedili zakon jačega i to ne bi imalo nikakvog smisla.
Dakle, savjest… Ideja koja nas čini ljudima u punom smislu te riječi. Stavka koja istovremeno podrazumijeva inteligenciju, dobrotu, dobar odgoj, čovječnost, odgovornost i razumijevanje svijeta oko sebe.
Dakle nešto apsolutno pozitivno.
Upravo je savjest onaj dio nas samih koji ne utječe samo na ishode naših života, već i onih koji se nalaze oko nas. Jer voziti savjesno između ostalog znači i imati obzira prema drugima, a to je u svakom slučaju pohvalno.
Ukoliko savjesti nema, ne govorimo o odgovornom čovjeku. Ne govorimo ni o dobrom čovjeku, a samim time ni o čovjeku koji je vrijedan bilo kakvog spomena. Dapače, ukoliko se radi o osobi koja savjest nema ni u peti, govorimo o nekome bez koga bi svijet definitivno bio bolji. O ego-manijaku, jadniku i tek sjeni onoga što bi čovjek trebao biti.
Takvi se u pravilu uvijek prizivaju na savjest, ali je sami nemaju. I onda za nagradu umjesto da zbog svojih nesavjesnih radnji bivaju kažnjeni ili sankcionirani od „majke“ države, ista se od njih nerijetko ograđuje, te prema nama ostalima ispada maćeha.
I upravo se takve stvari u našim krajevima konstantno događaju.
Naime, iz mjeseca u mjesec kroz naslove u medijima svjedočimo sve većem broju kompletkih idiota. Moralnih nakaza koje za volanom bez ikakve natruhe odgovornosti, znanja i pameti uništavaju živote ljudi oko sebe.
Neki su za volanom pijani. Neki su napušeni ili našmrkani linijom bijelog od Zagreba do Karlovca. A neki su jednostavno toliko puni sebe, da za volanom smatraju kako su bolji od svih ostalih i samim time izvan zakona. I upravo takvi najčešće bivaju nekim istaknutim stranačkim kolegama, javnim osobama i uspješnim poslovnim ljudima. A to pak jako dobro govori o sustavu vrednovanja u našim krajevima.
G. Tomo Horvatinčić posljednjih dana zbog prešutnog odbijanja presude i nedolaska na početak odsluženja zatvorske kazne itekako puni medije. I to bi zapravo bilo savršeno u redu, kada mediji ne bi bili jedini koji se takvim šikaniranjem zakona i pravila zapravo bave. Jer pravosuđe iz ovog ili onog razloga šuti i sve prepušta inerciji.
Da podsjetim… G. Horvatinčić je prije nekoliko godina zbog „sinkope“ pregazio i ubio dvoje ljudi. I od tog je momenta otpočela još jedna pravna trakavica koja ima smisla otprilike kao i lik i djelo prosječnog influencera. Odnosno, u prijevodu nikakvog.
No nije samo Tomo Horvatinčić dio te pravno-povlaštene farse, jer su se tijekom godina sa svojim prekršajima i neodgovornim ponašanjem za volanom redali i neki drugi više ili manje istaknuti ljudi. Uostalom, sjetimo se g. Čačića i njegovih eskapada. Zatim vrijedi spomenuti i pokojnog Milana Bandića koji ne samo da nije odgovarao pred zakonom zbog vožnje u pijanom stanju, već se potrudio da policajcu koji ga je zaustavio sredi otkaz. Nećak splitske verzije lika iz crtića pod imenom Krusty the Clown manje-više konstantno divlja s Ferrarijima i BMW-ima, te prolazi nekažnjeno. A gospodin Grdović u pijanom stanju tu i tamo prerasporedi stolove i stolice na nekoj od terasa kafića u njegovom gradu.
Ima tu i manje eksponiranih ljudi poput Marina Kameničkog. Čovjeka koji je s jedne strane javno zagovarao sigurnost u prometu, dok je s one druge u Zagrebu uspješno demonstrirao sigurnost Mercedesa C63 AMG, oduzevši pri tome dva života. Zatim imamo i 24-godišnjaka kojem je V-Tec očito bio prevelik zalogaj, pa je u Dubravi uspio pokositi drvo i ubiti se, a onda je tu i onaj lik s Audijem koji je usred noći uspio premjestiti tramvajsku stanicu na drugu lokaciju.
Uglavnom, notornih kretena za volanom nigdje ne fali. Ali u Hrvatskoj takvi često prolaze bez ikakvih problema, dok su razne obitelji zbog njihovih eskapada za volanom zavijene u crninu i oplakuju svoje najdraže.
Tako iz dana u dan i iz godine u godinu sve čećše postoje oni koji se pridržavaju zakona i plaćaju kazne ako se u taj isti zakon ogriješe. A onda postoje i oni “ravnopravniji” koji uništavaju živote i zbog toga ne odgovaraju nikome i nikako.
I onda se to naziva “pravnom državom”…
Stoga mi je palo na um sve vas cijenjene čitatelje podsjetiti na nekolicinu primjera koji od normalnih ljudi i vozača rade kretene:
Primjer prvi:
Dejan Maćešić – vlasnik tvrtke One2Play, hrvatski poduzetnik i osoba koja je unutar desetak godina uspio skupiti preko 35 različitih prijava.
Dotične prijave sežu od nepropisnog parkiranja i prebrze vožnje, preko vožnje neregistriranog automobila i vožnje u pijanom stanju, pa sve do one najstrašnije kada je g. Maćešić uslijed pijanstva, pretjerivanja s brzinom i prolaska na crveno svjetlo usmrtio 23 godine starog motociklista Sinišu Smiljanića.
Taj se užasan događaj odvio 7. srpnja 2012. godine.
Prema navodima iz medija, te onih s kojima raspolaže Općinsko državno odvjetništvo, Maćešić je 7. srpnja 2012. godine vozeći svoj Infiniti po Zagrebu bio oplemenjen s nekih 1,89 promila alkohola u krvi. Vozeći se tako pijan, valjda mu se nije dalo stati na raskrižju ulice Savezne Republike Njemačke i Avenije Dubrovnik, pa je prošavši na crveno svjetlo zajedno sa svojim automobilom poslužio kao pokretna barijera nasred ceste. I to barijera u koju se motociklom zabio i potom od ozljeda na mjestu preminuo mladi Siniša Smiljanić.
Zbog tog mu je užasnog događaja stigla presuda na dvije godine zatvora, ali je na slobodu pušten već nakon trinaest mjeseci.
No da stvar bude gora, tijekom trajanja i odsluženja zatvorske kazne (koju je onako usput rečeno odslužio u Valturi kod Pule), Maćešić je imao pravo na slobodne vikende i (pazite sad) na godišnji odmor tijekom kojeg je imao pravo nesmetano sjesti za volan i voziti kamo god je htio.
Pa sad vi recite da novac ne kupuje sve od reda…
Primjer drugi:
Hrvoje Žužić – sin domaćeg tajkuna Željka Žužića i još jedan tikvan koji se u pijanom stanju odlučio provozati.
Naravno da se oko cijelog slučaja odvijala itekako velika trakavica, te da je „razuman“ otac tako dobro odgojenog djeteta u javnost plasirao jadikovke poput „Ovdje se ne sudi Hrvoju Žužiću, već sinu tajkuna Željka Žužića“. A to je pak senzacionalistički navod koji je otprilike ispravan koliko i „nisam kriv“ svima nam poznatog bivšeg premijera Sanadera.
Hrvoje Žužić je (prema informacijama iznesenim na sudu) s 2,15 promila alkohola u krvi svoj BMW vozio 111 kilometara na sat (u zoni u kojoj je ograničenje 50). A kraj ove lijepe i mirne vožnjice uslijedio je relativno brzo i s teškim posljedicama, jer se Žužić zabio u automobil kojim je upravljala 19-godišnjakinja Ružica Pavić.
Ružica je od siline udara poginula na licu mjesta, dok je njen 22-godišnji dečko Hrvoje Matijašić zadobio teške ozljede.
A što se Hrvoja Žužića tiče, njemu praktički nije bilo ništa.
Iako mu je inicijalno dosuđeno pet godina zatvora, Žužić je zbog konstantnih žalbi s tematikom „pogoršanog psihičkog stanja“ na kraju pušten godinu dana prije isteka zatvorske kazne. I to uz obrazloženje kako se „za vrijeme odsluženja zatvorske kazne ponašao primjereno“, te kako je „pri završetku studija na Ekonomskom fakultetu“.
Dakle, nakon ubojstva jedne i sakaćenja druge osobe uz dva i kusur promila alkohola u krvi, te s poprilično visokim prekoračenjem brzine, izgleda da su studiranje i primjereno vladanje presudili cijelom slučaju.
I to je 1:0 za studente…
Primjer treći:
Elvis Tahirović – 25-godišnji državljanin druge države i čovjek kojemu usprkos više od sedamdeset raznoraznih kaznenih prijava nitko nije mogao ništa.
Čovjek koji je tijekom svog vozačkog staža bježao policiji, jurio Zagrebom kao da sutra ne postoji, za volanom često bio pijan i poremećen do krajnjih granica, te pri tome nije imao niti vozačku dozvolu.
Najsvjetliji trenutak Tahirovićeve vozačke karijere dogodio se u siječnju 2001. godine, kada je pijan kao guzica, naoružan, bez vozačke dozvole i u neregistriranom automobilu na Radničkoj cesti u Zagrebu na pješačkom prijelazu pregazio i ubio 11-godišnju djevojčicu.
Zbog toga mu je izrečena nepravomoćna presuda od osam godina zatvora, koja je potom pala na tek četiri, a na kraju rezultirala s pravomoćnom presudom na pet godina i na psihijatrijsko liječenje.
Na kraju je Tahirović „pao“ zbog pokušaja pljačke benzinske pumpe u kolovozu 2007. godine, a samo dan nakon tog zlodjela je isti taj Elvis Tahirović bježao policiji u (najvjerojatnije neregistriranom) automobilu.
Dakle, pravda je možda jednim dijelom i zadovoljena, no zbog onih sedamdesetak kaznenih prijava koje je počinio taj čovjek, teško je i dan-danas isprati gorak okus iz usta.
No tako nam i treba kada su stranci u povlaštenom položaju…
Primjer četvrti:
Ivana Lovrić – rukometašica i olimpijka, odnosno kako se to često u medijima može pročitati i čuti, „sportski ambasador Hrvatske“ 2012. je godine na pješačkom prijelazu usmrtila Vesnu Petrović – majku troje djece.
No tu nije kraj, jer je ista ta „sportska ambasadorica“ u tom trenutku suočena s time što je napravila jednostavno podvila rep i pobjegla s mjesta nesreće, a da pri tome čak nije imala dovoljno savjesti da barem pozove 112 i obavijesti Hitnu pomoć kako je „netko“ pregazio ženu na pješačkom prijelazu.
Uostalom, to je jedno od prvih pravila koje je svatko od nas naučio na predavanjima prve pomoći u auto-školi, ali naša je „sportska ambasadorica“ sve to očito zaboravila i svoje je dupe stavila u prvi plan, pobjegavši glavom bez obzira.
Naravno da je kao rezultatno stanje sutkinja dala obrazloženje. I to ono koje kaže kako “Lovrić osjeća iskreno kajanje”, te kako “prije nije nikada bila osuđivana i najveća će joj kazna biti život s posljedicama nesreće za koju je kriva”.
Dakle, u prijevodu na neki normalan dijalekt, sutkinja je kao službenu presudu izrekla totalno s*anje zbog kojeg je izrečena presuda podrazumijevala 18 mjeseci uvjetnog zatvora uz rok kušnje (što god to značilo) od pet godina.
Sramota…
Primjer peti:
Ivan Primorac – sin hercegovačkog tajkuna Marijana Primorca i jedan od razloga zašto se često puta od strane sasvim „običnih“ ljudi može razabrati prijezir prema ekipi iz Hercegovine.
Iskreno govoreći, u tome ne vidim pretjerano puno opravdanja, jer ljudi iz Hercegovine ima i dobrih i loših – isto kao i iz svih drugih dijelova naše zemlje i svijeta. No s obzirom na sramotnu presudu koja se dogodila 2002. godine, moram priznati da me ne čude oni koji tako razmišljaju iako s generaliziranjem zapravo griješe.
Naime, Ivan Primorac je u Makarskoj 2002. godine vozeći svoj BMW Z3 nadomak pješačkog prijelaza na nogostupu usmrtio dvije 16-godišnjakinje – Anu Andrijašević i Katu Erceg.
To možda nekome tko nije izgubio dijete na ovakav besmislen način i ne bi bio toliki problem, jer se naposljetku nesreće dešavaju. Ali…
Ivan Primorac je u momentu ubojstva dvije djevojke imao 17 godina i za volanom nije imao što tražiti. Sudska trakavica trajala je (pre)dugo i 2005. godine rezultirala sudskom presudom u sklopu koje je mladi tikvan morao u zatvor na dvije i pol godine.
Potom mu je kazna smanjena na šest mjeseci uz službeno obrazloženje pravnih tijela koja su se izjasnila kako dečko „potječe iz društveno prihvatljive obitelji“. A odlična je slučajnost u cijeloj priči i to što je za vrijeme trajanja sudskog postupka bivši lop…ups…premijer Ivo Sanader na poklon od tate Primorca dobio blindirani BMW serije 7.
Koincidencija? Hm…nisam baš siguran.
Zatvorsku kaznu od šest mjeseci mladi je Primorac trebao odslužiti u Valturi kod Pule i vjerojatno poput gore navedenog Dejana Maćešića imati slobodne vikende i godišnji odmor. No umjesto toga je Primorac junior po kazni otišao u Švicarsku. I tamo je opako kažnjen u obliku školovanja u elitnoj švicarskoj školi u Luzernu.
Naravno da mu čak ni vozačka dozvola nije oduzeta, pa je imao razloga nastaviti voziti skupe, luksuzne i brze automobile – baš kao pravi „rođo“ čiji se tata zbog porijekla i imovinske kartice postavio iznad zakona.
Pa sad vi recite da razloga za animozitete prema određenim dijelovima na karti nema ni pod razno…
Primjera naravno (i nažalost ima) još). I nimalo ne iznenađuje kako svi imaju nekoliko zajedničkih nazivnika.
Korupcija, lopovluk, nesposobnost, dvostruka mjerila i oni iz nekog razloga „podobni ljudi“ kojima nitko ništa ne može.
Stoga oprostite svi vi koji „radite“ u sferama pravosuđa i pravde, ali mišljenja sam da ili ne znate raditi svoj posao, ili ste pak na ovaj ili onaj način kupljeni. Pravda bi trebala biti jednaka za sve. Isto kao i zakoni kojih se mi normalni pridržavamo. I u tom je djelu priče nebiitno nalazi li se na optuženičkoj klupi netko s prezimenom Žužić, Maćešić, Primorac, Tahirović, Lovrić ili pak Horvatinčić, Bandić ili Čačić. To iz kojeg sloja društva dolazili, kojim se poslom bavili, i koliko novaca imali na računu jednostavno ne bi trebalo biti važno.
A još manje presudno.
Nisam glup i poput mnogih drugih oko sebe vidim tek hrpetinu lažnih izjava i dvostrukih mjerila. A to pak sve zajedno i po tko zna koji puta dokazuje da nismo svi isti, te da među nama ima „istijih“ koji za svoje postupke ne moraju odgovarati nikome. Ljudi koji bez trunke odgovornosti i poniznosti prema slovu zakona iz dana u dan sjedaju za volan i ubiju nekoga znajući da ih izuzev korumpiranog sustava štiti kuna, euro ili neka druga valuta.
Stoga mi se na spomen „pravne države“ okreće želudac i sam se sa sobom borim oko zadržavanja ručka u njemu.
Tomo Horvatinčić kao jedinu iznimku iz gore navedenih slučajeva i primjera ima to što se ubojstvo zbog njegove “sinkope” dogodilo na moru.
No rezultatno stanje je isto: korumpirani suci, impotentni zakoni puni rupa, te nesposobnost u redovima onih kojima bi očuvanje pravde u ovoj zemlji trebalo biti na prvom mjestu.
Stoga presude za ubijstva u prometu i njihova loša ili pak nikakva provedba u djelo za pojedince koji iz nekog razloga stoje iznad zakona nikoga ne trebaju čuditi. I zapravo je samo pitanje vremena kada će oveća masa „običnih“ ljudi odlučiti stati iznad zakona i njegovih okvira.
Iskreno se bojim da takvo što ovakvo jadno pravosuđe neće biti u stanju zauzdati ni zakonski, ni bilo kako drugačije. A onda nam svima skupa slijedi pravi kaos.
I to onaj uzrokovan neradom i nemarom institucija koje svi toliko skupo plaćamo.
„Pravni presedani“ koji se na ovim prostorima događaju toliko su jadni i bijedni, da ih niti osoba s dva razreda osnovne škole ne bi mogla prožvakati i prihvatiti. Ali s obzirom na unutarnji ustroj zemlje, oko toga očito nitko pretjerano ne mari.
Kažu da se pravo i pravda ne miješaju, te da kao pojmovi ne znače isto.
Ali ovdje pravo ne zna, a pravde nema. I to se iz dana u dan i iz slučaja u slučaj samo iznova pokazuje.
Stoga s obzirom na sve ove gore navedene slučajeve i tek sporadično spomenute aktere (a ima ih još hrpetina) iskreno ne mogu ni pretpostaviti kuda će nas ovo smotano, neuko i korumpirano pravosuđe dalje odvesti zajedno s državom u kojoj vladaju dvostruka mjerila i razne forme podobnosti i povlaštenja. No ono što s apsolutnom sigurnošću mogu tvrditi jest to da će nam svima biti samo još gore budemo li šutjeli i svoje komentare slali isključivo putem društvenih mreža, odnosno iz udobne fotelje vlastitog doma. Jer od toga nema nikakve koristi.
Naravno da pri tome nikoga ne bih pozvao ni na kakvu revoluciju, jer svaki takav pokušaj ionako rezultira s micanjem jednih kretena, kako bi drugi (i često još nesposobniji i dubljih džepova) dobili vlast u ruke.
Umjesto revolucionarnih misli jednostavno pokušajte zapamtiti ovakve slučajeve. Zapišite ih nekamo. Pohranite ih na bilo koji način i ponovno ih se prisjetite kada vam vlasti zajedno s ostalim kandidatima upute apel da izađete na izbore. Jer tek tada možda u vašim glavama dođe do promjena koje u praksi na ovim prostorima svi mi itekako trebamo – bili za volanom ili ne.
I za kraj se još jednom želim ispričati svima onima koji na ovaj naš maleni internetski kutak posvećen svijetu automobila dolaze čitati o automobilima.
Znam da je tome tako, ali kao jedan običan čovjek i još k tome vozač ovu temu ne odvajam od svijeta automobila, jer se naposljetku njima koriste i ovi neljudi iz gore navedenih primjera.
Stoga mi zbog ovog teksta nije žao i iskreno se nadam da će potaknuti reakcije. No ne zbog „jednog klika više“ (kao što to rade mnogi današnji autori i mediji), već zbog apela na one koji udobno sjede u državnom vrhu i odobravaju ovakvo katastrofalno pravosuđe. One zbog kojih pojedini ljudi nerijetko i čvrsto stoje iznad zakona kojih se mi ostali trebamo pridržavati.
Zahvaljujem vam svima na pažnji i do čitanja (ako me ne zbog objavljivanja ovog teksta naše “demokratske” vlasti ne zatvore).
