Lamborghini i nešto stvarno posebno
Ali stvarno…
Svijet je jedno blesavo i čudno mjesto. I to svi znamo, iako neki toga ponekad baš i nisu svjesni.
Kroz povijest smo svjedočili svakojakim glupostima – ratovima, masakrima, štrajkovima, izgladnjivanjima i spaljivanjima ljudi na lomači samo zato što je susjeda tako rekla.
Bilo je tu naravno i dobrih stvari. Nježnih stvari. Pozitivnih stvari i primjera dobrote, dragosti i veselja zbog kojih je čovječanstvo zapravo jako teško mrziti iako se mnogi trude.
No svijet je i dalje blesav i čudan, te iz dana u dan postaje sve čudniji. Pa ako ste mislili da se npr. “suđenje lešu” (koje je nekada davno izveo katolički otac, tj. Papa Stjepan šesti) ili pak utrkivanje ljudi koji u hlačama imaju pet tvorova može klasificirati kao nešto u najmanju ruku čudno, vjerujte da primjera ima još milijardu.
Čovječanstvo je dakle na momente oduvijek stremilo u neke smiješne, čudne i bolesne vode, a danas još imamo i internet te društvene mreže na kojima svijetu stvarno svaka budala može pokazati ono najbolje (ili najgore) od sebe.
No kakve to sad ima veze s Lamborghinijem?
Pa recimo ne baš direktne, jer današnji Papa ne iskapa leševe osnivača tvrtke i ne dovodi ih na sud, a i Lamborghini vode pametni ljudi, pa to nije ni potrebno.
No ovaj je uvod svejedno imao smisla, jer Lamborghini od svojih početaka savršeno kombinira i ono čudno i ono blesavo. A onda takav paket nudi kao nešto apsolutno fascinantno.
Stoga je ova Miura savršen dokaz toj tvrdnji.
Ukratko, radi se o Lamborghinijevom modelu bez kojeg današnji super-automobili vjerojatno nikada ne bi postojali.
Odnosno barem ne bi postojali u obliku u kakvom ih poznajemo danas.
Riječ je o vječno prelijepoj Miuri i tu leži jedan dio fascinacije.
Ali samo jedan, jer vjerovali ili ne, ima ih još.
Lamborghini Miura jedan je od onih automobila koji su s vremenom evoluirali i pretvarali se iz vina u još bolje vino (da iskoristim enološku metaforiku, kad je već pala na um).
Za mnoge je finalna evolucija ovog legendarnog modela bila „Jota“. Ali za neke koji ipak znaju bolje, ta je verzija Miure bila samo početak otvaranja bezgraničnog potencijala ovog predivnog automobila.
Miura je hranila ego svojih vlasnika i snove onih kojima vlasništvo nad ovim automobilom poradi materijalnog stanja nije predstavljalo opciju. A Jota je bila još posebnija od već ionako posebnog, ali istovremeno pogibeljna čak i u rukama profesionalaca.
Stoga su oci Lamborghinija nakon jedne razbijene Jote i nekoliko sati nagovaranja od strane tadašnjeg trkača pod imenom Bob Wallace dali pristanak za stvaranje daljnje evolucije posebne verzije Miure.
Miura koja je nastala iz svega toga dobila je tek kratak sufiks: SVJ.
I s obzirom na to da najvjerojatnije nikada niste čuli za ovu verziju prvog super-sportskog automobila na svijetu, za to postoji jedno jako dobro objašnjenje: Miura SVJ je drugi naziv za Miuru Jota. Odnosno za posebnu verziju već ionako posebnog automobila.
No Jota je u ovom slučaju ispala tek bazom za automobil koji je nastao iz dodatne revizije te već revidirane verzije. I to na nagovor gore spomenutog Boba Wallacea u kombinaciji s nekolicinom klijenata koji su još tamo negdje šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća željeli sumanuto juriti u svom super-automobilu.
Stoga krenimo redom…
Sama razrada i izrada za Miuru SVR trajala je nekih 18 mjeseci.
Za sklapanje automobila na hrpu korištena je šasija br. 3781, motor je bio pod kodnim brojem 2511, a broj karoserije glasio je 383 i na svijet je prvotno došao montiran na Miuru S tamo negdje 1968. godine.
Stoga je baza bila konkretna, korektna i potpisana od strane g. Ferruccia i njegove ekipe tvrdoglavih ovisnika o brzini.
Ova sklopljena Miura S odaslana je u svijet 1968. godine. I to u Torino poradi salona automobila koji se tamo održavao.
Tijekom idućih nekoliko godina, ovaj se automobil doslovce šetao od vlasnika do vlasnika, da bi kao deveti vlasnik 1974. godine papirologiju potpisao g. Heinz Straber.
U njegovom je vlasništvu Miura S trebala biti transformirana u Miuru SVJ.
No Nijemac je imao još daljnjih planova, pa je s vremenom transformacija otišla u smjeru automobila koji upravo gledate na fotografijama.
Ova je posebno naručena varijacija na temu Miure dobila sufiks SVR, te se tamo u vlasništvu Herr. Strabera zadržala tamo negdje do 1976. godine, kada je vlasništvo preuzeo Japanac pod imenom Hiromitsu Ito – ovisnik o skupocjenim sportskim automobilima.
Dotični je gospodin ubrzo nakon preuzimanja vlasništva nad ovim unikatnim automobilom dozvolio da se njegova Miura SVR ovjekovječi u japanskom Manga-stripu (a kasnije i filmu) pod nazivom „Circuit no Ōkami“. Odnosno u prijevodu „Circuit Wolf“, kako su ovaj strip i film s vremenom upoznali ljudi izvan zemlje izlazećeg sunca.
Stoga ova Miura nije samo posebna. I ne predstavlja samo puki poster-materijal za one najluđe zaljubljenike u automobile iz Sant´Agate Bolognese, već je SVR postao i medijski eksponat koji i dan-danas oko sebe okuplja zaljubljenike u strip i filmsku umjetnost.
A što je najbolje od svega, mnogi fanatični zaljubljenici u svijet automobila o ovom Lamborghinijevom čudu nisu imali pojma.
Danas je Lamborghini Miura SVR još uvijek s japanskom domovnicom.
Ali za razliku od sedamdesetih godina prošlog stoljeća i hrpetine vlasnika koji su je imali u svojim garažama, ovaj je puta automobil restauriran od nule.
Sam projekt restauracije trajao je punih 19 mjeseci i tijekom tog vremena su inženjeri u Lamborghiniju imali itekako velikih problema oko sklapanja pojedinih dijelova i komponenata.
Kako kaže direktor Lamborghinijeve divizije pod nazivom „Polo Storico“, g. Paolo Gabrielli, „Morali smo totalno preokrenuti način i pristup na koji inače funkcioniramo u poslu. Originalne sheme i dokumentacija nisu baš bili od velike pomoći, jer Miura SVR u odnosu na bazu iz koje je izvedena ima jako malo zajedničkih točaka“.
Dodaje i kako je „Automobil iz Japana došao u komadima, ali i u kompletnom izdanju što se tiče dijelova. Svi su bili na broju.
No ekstenzivne prerade i dorade na njima jednostavno se ni po čemu nisu preklapale s nacrtima iz 1974. godine koje smo planirali koristiti tijekom restauracije, pa je na kraju riječ o kompletno novom pristupu i novom tlu za koje smo jednostavno morali izmisliti način kako bismo projekt restauracije uspješno završili“.
Dakle, ovo što gledate definitivno jest komadić automobilske povijesti.
I to jedan od njenih najsjajnijih i najimpozantnijih dijelova te jedan koji na sebi nosi potpis jedne od najluđih i najtvrdoglavijih tvrtki koje su ikada nastanjivale svijet automobila.
Ova je Miura unikat i u to nema sumnje. No istovremeno je riječ o automobilu koji savršeno ocrtava kako su nekada izgledali eksperimenti s performansama koji nisu podrazumijevali krivi način razmišljanja.
Odnosno hrpetinu opreme, tehnologije i ljudske pretencioznosti.
I zato je Lamborghini Miura SVR jedan apsolutno poseban automobil.
I zato nam svima zajedno može biti drago da ova unikatna legenda i dan-danas živi.