Je li ovo najbrža dostava hrane na svijetu?
U kontekstu nedavnih događanja i nezadovoljstva vezanih uz personalizaciju jednog primjerka 458 Italie, moram priznati da se pitam zna li Ferrari za ovo…
Na Internetu se doista može naći svega i svačega – recepata, hotela, tračeva, foruma na kojima ljudi često ispadaju glupi, društvenih mreža, te generalnih informacija kakve je u slučaju potrebe moguće dobiti jednim klikom miša ili pritiskom zaslona pametnog telefona.
Dakle Internet je od uspostavljanja do danas postao jednim od apsolutnih fenomena čovječanstva i nešto bez čega je danas praktički nezamislivo živjeti.
Pa kako je onda moguće da se uzduž i poprijeko bespuća tog virtualnog svemira njeguju navike koje podrazumijevaju niske strasti i zatucanost?
Mislim, koliko ste puta negdje napisali nešto i zbog toga bili izvrijeđani na ovaj ili onaj način? Koliko ste se puta osjećali glupo, jer se netko „jako pametan“ odlučio nagraditi vas s pokojom pogrdnom izjavom samo zato što npr. ne volite nogomet, eSDePe, Thompsona ili Golf „dva“?
Koliko ste puta naletjeli na idiotske i zatucane komentare koji od strane polu-pismenih ljudi sklonih opresivnim (da ne kažem nešto gore) metodama koji na bilo koju religijsku i nacionalnu pripadnost, ili pak neku alternativnu seksualnu orijentaciju gledaju kao na nešto što bi istog časa „poslali na neki otok, pa nek se oni lijepo tamo j…“ (da citiram jednog našem uvaženog saborskog zastupnika / vozača autobusa).
Mislim da je odgovor na sve navedeno jednostavno „često“, jer ljudi su samo ljudi i uvijek će to biti zajedno sa svojim strahovima, afinitetima i mržnjama. To je jednostavno tako i da se sutra izmisli ne znam ni sam kakva tehnologija, to će uvijek biti tako.
Naravno, uvijek postoji i ona zabavna strana, gdje cinici poput mene na određene detalje s Interneta gledaju blagonaklono i nerijetko krepavaju od smijeha čak i na najcrnije šale i pošalice uobličene u neki od multimedijalnih sadržaja.
Pa eto, u toj maniri moram priznati da je trend podsmjehivanja fotografijama i slikama uobličen u tzv. „Demotivational postere“ zajedno sa svojim često izuzetno kontekstualnim komentarima na fotografiju i pojam za mene oduvijek aktualan.
Mislim da budaletina nije u stanju napraviti sprdnju iz nečeg sasvim običnog, postaviti vlastiti kontekst cijele priče u obliku samo nekoliko riječi i izmamiti osmijehe na lica ljudi diljem svijeta, pa stoga takvu vrstu tog „internetskog“ humora smatram beskrajno inteligentnu i zabavnu.
Ono što sam primijetio već u ranim danima tog „Demotivational“ trenda vezalo se uz pojedine države na svijetu, te navike koje njihovo stanovništvo ponekad ima.
Tako se na posterima demotivacijskog tipa često moglo susresti Ruse u nekim „čudnim“ situacijama koje podrazumijevaju Vodku u rukama, ili pak Nijemce s kojima se u sklopu fotografija i komentara na iste često odlazilo u kontekst Drugog svjetskog rata.
Zapravo je svaka zemlja na svijetu dobila neku demotivacijsku kritiku uobličenu u zezanciju kakva priliči Internet-generaciji, pa se tako u toj maniri Australija često spominjala kao naopaka.
Razlozi su mi jednim dijelom jasni, jer se „Down under“ u neku ruku može i protumačiti kao nešto naopako, no u određenim momentima su konteksti raznoraznih demotivacijskih postera bili pomalo nejasni, pa me samim time nije baš svaki uspio nasmijati.
Taj se internetski trend predstavljanja Australije naopačke nakon nekog vremena mogao vidjeti posvuda. Čak su i tri genijalna osobenjaka na čelu emisije Top Gear često imali zajedljive komentare i kroz termin „naopaki ljudi“ predstavljali Australce, pa ispada da je takav način cerekanja usmjeren prema tom kontinentu i njegovim žiteljima zapravo bezazlen i istovremeno smiješan. Samim time cijelu priču oko „naopakog kontinenta“ u pravilu nitko ne shvaća ozbiljno i kao neku vrstu uvrede, što je pak savršeno u redu, jer šaliti se na svoj račun ponekad može biti itekako zabavno.
Iako je u prvom momentu možda teško uhvatiti poveznicu s trendovima Interneta, glupim ljudima sa zlim komentarima, internetskih trendova u smislu humora, te Australije koju pola svijeta predstavlja u obliku „naopakog kontinenta“ i sve to povezati s prezimenima Ferrari i McDonald, ja bih ipak pokušao.
Naime, s obzirom na činjenicu koja govori da je Ferrari jedan od proizvođača automobila snova, teško je zamisliti da bi bilo koji od modela mogao poslužiti kao išta manje od predmeta apsolutnog obožavanja.
Razlozi su jasni i itekako poznati svakom auto-entuzijastu na planeti, jer to slavno prezime za mnoge podrazumijeva pojmove poput „strast“, „luksuz“, „brzina“, „tehnologija“ i „ekskluzivnost“, te samim time u svijetu automobila tvrtka Ferrari ima svoje mjesto visoko u oblacima.
Doduše, šteta je što se ponekad određene individue odluče nosevima proparati te oblake, te na adresu svog klijenta, slavnog DJ-a i otkačenog tipa zbog njegove ideje personalizacije svog Ferrarija 458 Italia šalju tužbe, dok s druge strane otvaraju sve i svašta u Dubaiju, gdje pojedini bogataši kronično lišeni ukusa svoje primjerke ultra-raritetnih modela ukrašavaju kromiranim folijama i sličnim glupostima.
S druge strane postoji franšiza McDonalds, koja svijet svojim poimanjem „brze hrane“ i „prirodnih sastojaka“ (u prahu) već desetljećima i na preko 35,000 lokacija diljem svijeta deblja i stvara smetnje u probavnom i krvožilnom sustavu.
Naravno, govorimo o slavnom prezimenu McDonalds, koje za svijet hamburgera i krumpirića znači isto što i Ferrari za svijet brzine i ekskluzivnosti u smislu sportskih automobila, te čiji odvjetnici također svako toliko polude i zbog nečega počnu izvoditi „bijesne gliste“.
No kakve to veze ima s i dalje naopakom Australijom?
Pa eto odgovora…
Kako praktički nema kutka svijeta koji nije „oplemenjen“ nekim restoranom franšize McDonalds, naravno da se nekolicina dotičnih nalazi i u australskom gradu Melbourneu.
Svaki od tih restorana ima svog vlasnika koji zbog korištenja naziva te slavne franšize jednim dobrim dijelom odgovara korporaciji. Samim time nema baš puno mjesta za unaprjeđenje nekih stvari, no za neke druge itekako ima.
Npr. rijedak je slučaj na svijetu da ćete u nekom gradu ili državi naletjeti na McDonalds koji prima narudžbe „za van“, jer je cijeli koncept franšize i restorana već u startu zamišljen obrnuto, tj. kao mjesto druženja za obitelji koje uz hranu i piće u prahu, te obavezno povećavanje kolesterola i triglicerida njeguju tradiciju hranjenja izvan kuće.
Samim time je ideja dostave hrane za McDonalds poželjna otprilike koliko i pojam ideja oko slanja kvartovskog policajca na fakultet ili pak nekog domaćeg ministra na tečaj iz „poštenja i odgovornosti“.
Dakle u prijevodu, dostava hrane na kućnu adresu za McDonalds ne postoji.
E sad, kako je u Australiji i dalje sve naopako, tako se jedan vlasnik restorana iz franšize izuzev 24-satnog radnog vremena, isplate plaća na vrijeme i (vjerovali ili ne) plaćanja poreza i ostalih davanja državi, dosjetio svojim klijentima ponuditi i dostavu hrane u kuću.
Dakle već je samo tom idejom zaslužio devetnaesti krug McDonaldsovog pakla u prahu, no to nije sve, jer se dotična dostava za razliku od manje-više konvencionalnog pristupa koji podrazumijeva scooter i termo-kutiju, u ovom slučaju vrši uspomoć službenog dostavnog vozila koje je uobličeno u Ferrari F430 Spider.
Klijentima je ovaj Ferrari zajedno s brojem telefona dostavne službe dostupan danonoćno, a sve što je potrebno da bi Ferrari F430 Spider u McDonaldsovim bojama svratio do vaše kuće jest naručiti hamburgera i cheeseburgera u vrijednosti od 25 australskih dolara i pripremiti još 4,95 dolara za troškove dostave i mili zvukovi 4,3-litarskog V8 motora probudit će i vaše susjede.
Pa eto…uz manje-više univerzalnu ljubav čovječanstva prema mesu, kruhu i siru, mnogi i na posao vozača gledaju blagonaklono, no zamislite si samo koliki je red za ovakvo radno mjesto.
Možda ne veći od onog ispred neke od naših pučkih kuhinja, no u svakom slučaju veći od onog u obližnjem McDonaldsovom restoranu.
Bilo kako bilo, ovo je jedna od najuvrnutijih ideja koje sam ikad imao prilike vidjeti, no to nipošto ne znači da je u bazi loša. Dapače, vjerujem da se obim posla za ovaj restoran povećao, jer u krajnjoj liniji, tko ne bi htio slušati i gledati Ferrari dok preuzima ručak ispred kuće.
Nadam se samo da dotični Ferrari ne vozi na benzin u prahu.
