Najčitaniji auto portal u hrvatskoj - 300.000 čitatelja mjesečno

POWERED BY 1KLIK.HR

Japanska drift kultura – 3. dio – Trenutno stanje

Ono što danas imamo u Japanu, vezano uz drift, su većinom direktni produkti Initial D-a, Tsuchiyinog rada i relativno čudne grupe ljudi koja svojim neobičnim i nevjerojatno glasnim motociklima i automobilima protestira protiv njima dosadnog, strogo reguliranog, života u Japanu.

Spajanje nepovezivog

Ilegalni touge drift

Ono malo što znamo ovom poprilično ilegalnom načinu zabave za automobilske entuzijaste u Japanu se pretjerano i ne razlikuje od onog što smo vidjeli u Initial D-u, Fast and Furious: Tokyo Drift te većini ostalih filmova koji se bave tom tematikom. Policiji je u početku bio veliki napredak što su drifteri noću migrirali na obližnje planine zato što više nisu ugrožavali stanovnike u gradovima. Svi „obični“ građani bi noću zaobilazili planinske ceste u širokom luku jer su bili svjesni opasnosti koju to pruža. U današnje vrijeme policija šalje puno više patrola po planinskim cestama, ali ako nitko ne radi baš nešto nevjerojatno opasno policija često zažmiri na to.

Ako ste gledali Fast and Furious: Tokyo Drift vjerojatno vas je privukla tvrdnja da policija ne lovi automobile koji idu preko 180 km/h(tvornička blokada u Japanu). U tome ima ponešto i istine zato što patrole često voze Kei automobile(660ccm) pa ne mogu uloviti modificirane drift automobile koji često imaju i preko 500 konjskih snaga. Vjerojatno se pitate zašto ne odu na stazu ako očito imaju novca za automobile, a i žive u državi u kojoj je smješten Ebisu sa poprilično pristupačnim cijenama. Odgovor je ustvari poprilično jednostavan; to vide kao žestoki protest protiv svojih života koje oni sami smatraju dosadnima.

D1 Grand Prix

AE86 i SIlvia S15(Imamura)

D1 GP je profesionalno natjecanje u driftu koje su osnovali Daijiro Inada i Keiichi Tsuchiya. U početku se ovaj dvojac bavio organizacijom amaterskih drift natjecanja, a 2000. godine su organizirali All Japan Professional Drift Championship. Prvo natjecanje je održano na legendarnoj Ebisu stazi i privuklo je publiku od 3 tisuće ljudi. 2001. godine je preimenovano u D1 Grand Prix. Automobili su morali biti iz serijske proizvodnje te su također morali imati stražnji pogon. Konverzije automobila sa pogonom na sva četiri kotača ili prednjim pogonom na stražnji su također bile dozvoljene. Gume na automobilima su morale biti legalne i u prometu.

D1 Street Legal 180SX

2006. godine je uveden D1 Street Legal u kojem su postajala stroža pravila. Automobili su morali imati motor s kojim su proizvedeni, bilo kakve aero modifikacije su morale biti unutar originalne širine automobila, obavezno je bilo zadržati većinu interijera i vjerovali ili ne imati auto radio koji radi. Za nastup u D1 SL nije bila potrebna licenca, a ukupni pobjednik bi na kraju sezone dobio D1 licencu. Najtrofejniji vozač u D1 GP je Yuichi Imamura koji je većinom vozio Nissan Silviu S15 koja je ujedno uvjerljivo najuspješniji automobil. D1 je u početku postojao isključivo u Japanu ali se u međuvremenu proširio i izvan Japana.

Bosozoku

Toyota Cressida

U početku je Bosozoku bio isključivo bijeg od strogo reguliranog japanskog života a danas je postao oblik supkulture koji  postaje sve poznatiji. Sve je počelo tijekom Drugog svjetskog rata kad su kamikaze odlazile u rat bez ikakve nade da će se vratiti kući. Oni koji su preživjeli(da, znam da ih je malo) nisu se mogli konformirati u običnoj strogoj radničkoj japanskoj svakodnevici pa su bijeg od toga nalazili u, za naš tradicionalan narod, grozno modificiranim motociklima, a kasnije i automobilima. Mnogi pripadnici Bosozoku bandi su kasnije završili u Yakuzama, ali to iskreno nije ono što nas zanima. Ono što mene osobno privlači kod njih je način na koji modificiraju svoje automobile. Današnji „stance“ svijet je poprilično jednoličan i polako dosadan zato što se sve više-manje svodi na isto.

Većina vizualnih modifikacija na automobilima se svodi na spuštanje ovjesa, neke malo veće felge i eventualno neku malo promjenu u interijeru. Bilo tko tko ode dalje je odmah prozvan od takozvanih automobilskih entuzijasta i optužen kako je upropastio automobil i tko zna što sve ne. Bosozoku je s druge strane potpuna sloboda u kojoj ljudi modificiraju automobil na način na koji oni žele i što su automobili drugačiji od svega ostalog to su zanimljiviji. Oni se uz to često drže i klasične „ako radi ne popravljaj“ teorije, a popravci često znaju biti izvedeni, hmm neozbiljno? Uzmimo kao primjer da tijekom jedne klasične japanske noći lagano razbijete svoju Silviu S15, a imate samo nekoliko plastičnih vezica i branik od Subaru Legacy. Mislim da vidite gdje ovo vodi.

Zaključak

Japanska drift kultura je spoj nevjerojatnih suprotnosti koje na kraju briljantno funkcioniraju zajedno. Iako je u Japanu to samo supkultura(mnogi građani Tokija ne znaju što je drift) mnogi od nas sanjaju o odlasku tamo i žele to doživjeti iz prve ruke. Zašto? Vjerojatno zato što je drugačije od svega što imamo priliku vidjeti i nemojte pritom zaboraviti da je drift ustvari samo sporiji prolazak kroz zavoj, isto kao što je vožnja bez sustava protiv proklizavanja samo opasniji način vožnje, ručni mjenjač samo stvar koja zahtjeva više rada u vožnji te kako bilo što zabavno ustvari nema nikakvog logičnog smisla pa tako ni drift, vjerojatno ga upravo zato i volimo.

RX7 FD na Ebisu