Grobnik Track Day – Bilo mi je prvi put…
Sjedili smo u garaži tijekom jedne najobičnije večeri. Pili smo kavu i pričali o automobilima kad se usred razgovora pojavila ideja: “E pa ti bi mogla ići na Rookie day na Grobnik”…
Da smo u crtiću, u tom bih trenutku iznad glave imala nekoliko upitnika i oblak u kojem se izmjenjuje hrpa misli prebrzo da bi se stiglo pročitati.
A onda se realnost krenula gurati u misli i krenula je priča…
– Ali… Nemam auto za stazu.
– Pa ne treba ti. Ovo je u teoriji event za cestovne aute i vozače koji nisu vozili na stazi. Ili za one koji su vozili jako malo. Imam i ekstra kacige, pa ne moraš ni o tome brinuti.
– Ček, ček, govoriš mi da ja sa svojom Miatom mogu na Grobniku voziti?!
– Pa da.
– OK, gdje se moram prijaviti? Idemo.
Kada bih odmotala film unatrag nekoliko godina i dobila uopće naznake svega ovoga, mislila bih da je netko ozbiljno polupao lončiće i da nešto ne štima. Ali… U gluho doba noći, sjedeći na kauču, stvarno sam poslala prijavu i rekla “To je to, moram ići. Moram barem jednom otići na stazu, isprobati auto, isprobati sebe i vidjeti kako to funkcionira”.
Od prijave do samog bitnog dana bilo je dovoljno vremena da paničarim, unervozim se i budem apsolutno prestravljena pogledati auto. Zatim i da skačem od sreće jer nisam normalna u okvirima standardnog društva, objašnjavam mami da nije to tako strašno kako ona misli te paralelno s time vidim krajičkom oka tatu koji se zainteresirao za temu ali neće ništa reći.
Poznanici kažu da za odlazak na stazu moram uzeti rezervni set guma jer ću ove uništiti kružeći po Grobniku. Onda još malo paničarim i odvezem auto na detaljan servis, što je u tom trenu bila najvažnija stavka.
Prezaposleni Božo bio je toliko dobar i organiziran da stvori vremena preuzeti auto u garažu na dva dana, pregledati i odraditi što je trebalo prije staze te napraviti dijagnozu što i kako trebam kasnije popravljati. Ipak je riječ o automobilu starom 20 godina, pa kako svačemu izlazi rok trajanja, takav je slučaj i s Miatom te je potrebno ulagati malo više truda i vremena da bi malo čudo ostalo na cesti u najboljem mogućem stanju. No o tome nekom drugom prilikom…
U međuvremenu sam stigla odraditi “domaću zadaću” i samo YouTube zna koliko puta sam pregledala snimke vožnje na Grobniku iz perspektive različitih vozača i njihovih automobila. Efekt svega toga postoji. Ali i dalje je to sve teorija koja je od prakse udaljena milijun i jednu nepoznanicu.
Večer prije odlaska na Grobnik bio je mentalni kaos. Auto je kompletno očišćen i sjaji se ispred zgrade. Kamere su stavljene na punjač. Foto-aparat je pripremljen. Mobitel je također na punjaču. Tenisice su očišćene, a outfit i rezervna majica stoje pripremljeni…
Znam da trebam spavati. Znam što me čeka sutra i da mi je prijeko potreban odmor, Sigurna sam da će sve proći u najboljem redu, ali ako bi mi netko objasnio zašto je prošla ponoć i još uvijek sam budna kao da je podne…
Nakon polu-prospavane noći s elementima snova s nogom zavarenom u pod slijedi jutarnje spremanje. Zatim ispijanje kave i zadnje provjere svega i svačega koje su bile odrađene u kratkom roku. Potom još jedna kava i krafna s čokoladom – tek toliko da šećer ne padne ispod prihvatljivog nivoa.
A onda smo se skupili ispred garaže i krenuli prema autocesti prema Rijeci. I upravo u tom trenu mi je prvi put u potpunosti “sjela” činjenica koja kaže da je najbolja odluka na ovakav put i s ovakvim ciljem ići s dobrom ekipom.
Nas šestero krenulo je prema Grobniku. Naši su automobili toliko različiti da nas samo crtić s početka priče može spojiti, a riječima ne mogu opisati koliko je odličan osjećaj vidjeti te dečke sa svojim ljubimcima ispred sebe i u retrovizorima, znajući da si usred nečega čega ćeš se sjećati do kraja života.
Uz kratko stajanje i foto-momente došli smo do Grobnika gdje nas je dočekala gužva i sunce. S obzirom na totalno uigranu organizaciju “Never Lift” ekipe, službeni dio prijava odrađen je relativno brzo.
Potom je krenulo predavanje u trajanju od nekih sat vremena. Predavanje koje usprkos zanimljivim činjenicama i detaljima nije ostalo upečeno u memoriju. Dapače, znala sam da će mi polovica toga ispariti u trenu kad sjednem za volan i bit ću sretna ako ću u tom trenu znati kako se zovem.
Od početnog “idemo pogledati stazu prije prijava” do “uzimaj kacigu i požuri na stazu” u glavi su prošle tri i pol sekunde. I onda samo odjednom shvatim da stojim na startu pored svoje Miate, navlačim potkapu i kacigu te dvije minute kasnije vozim na stazi.
Naravno, gasim radio i sve što na bilo koji način smeta samo da bolje čujem kako radi auto. U mislima je i dalje kaos. Pitam se “Jesam ja stvarno na stazi? Što je ovo? Kako je moguće da je ovoliko široko? Gdje trebam ići?
Aha, ček… O ovome su pričali na predavanju… Tu trebam skroz lijevo… Ovo mi nije prirodno… Nemoj driftati… Nemoj driftati molim te… Znam da ti je vruće. I meni je. Izdrži još jedan krug… Ok, sad znamo koji ti je limit – tri kruga i hlađenje”…
Ovo je samo dio unutarnjeg monologa koji je vođen između mene i mene, a onda Miate i mene. I stvarno je istina što kažu: uz uvjet da dovoljno poznajete svoj automobil, sam će vam reći kad je dosta, a na vama je da poslušate. Budući da sam znala da je to i dalje auto kojim se moram vratiti natrag u Zagreb i uskoro odraditi tehnički pregled (jer registracija za ovu godinu samo što nije), poslušala sam kad joj je bilo dosta.
Često se dogodi da neki misle da znaju bolje od vlastitog auta, pa ih isti i kazni na određeni način što se nekima i dogodilo. Ali zato trebate znati što i kako vozite, ali i u kakvom je stanju to što vozite na stazi. I to bez obzira na to o kojem se automobilu radi i ima li dotični 55 ili 550 konjskih snaga.
Rookie day je između ostalog odličan za vozače početnike zato što možete tražiti instruktora da bude s vama u autu. I iskreno to je najbolji potez koji sam napravila. Dok sam već zapamtila kako Miata podnosi stazu i koja brzina ide, instruktor je taman dao ispravke i savjete kako da još malo izvučemo jedna iz druge, kako korigirati volan i maksimalno moguće ispravio putanju kojom sam vozila. Uz stručno vođene krugove neke dijelove odvozila sam točno školski i profesionalno (citiram riječi instruktora), a to je lijepo čuti bez obzira vozite li u tom trenu 80 ili 150 km/h.
Uz nekoliko hlađenja i još odvoženih krugova brzo je došao kraj rookie terminu. Dovezla sam Miatu u boks, pustila da se ohladi i potapšala ju jer smo zajedno napravile jako puno toga. Prvi auto, prvi odlazak na stazu, iskustvo koje te na sve načine i u svim smjerovima razvlači izvan zone komfora i na ovom danu za početnike jedina vozačica.
S jedne strane ekstremno ponosna na tu činjenicu, jer nije mala stvar voziti u kompletno muškoj ekipi, no s druge strane svjesna da je vlastita odluka prijaviti se, sjesti u auto i zaista htjeti biti bolja za volanom i naučiti nešto novo.
Koliko god je tijekom čitavog dana sve bilo dobro, bilo je još bolje zbog cijele ekipe. Ivan je bio moralna i foto potpora (taj dan i sve dane prije), a Božo i Dražen su pazili na moje gume i tlak. Leon je bio “sve će biti u redu zona”, a Danijel ispred mene u prvim krugovima kao poznati auto dok sam pokušavala shvatiti što bih s kacigom, a kamoli što bih s autom na stazi.
Uvijek je netko od nas bio u boksu, da prokomentiramo krug, popijemo vodu ili napravimo brze provjere na autima.
Zato dečki hvala, jer bez vas ovo iskustvo ne bi bilo isto.
Kada je sve bilo gotovo, uslijedilo je ispijanje kave s pogledom na stazu prije polaska za Zagreb. Ta je kava prošla u raznoraznim pričama, komentarima i gledanju fenomenalnih automobila koji su preuzeli stazu na regularnom Track Day terminu. Bili smo iscrpljeni, ali toliko sretni da se dobra energija osjetila kilometrima daleko.
… a što se mene tiče, dojmovi još uvijek nisu čista slika. Samo znam da bih preporučila ovo “rookie” iskustvo svakom auto entuzijastu kojeg imalo interesira vožnja na stazi i testiranje vlastitih granica.
Ovo je iskustvo u kojem nema mjesta egu do Jupitera dok voziš tatin auto, jer u samo djeliću sekunde i staza i auto učinit će te itekako poniznim jer je svaka greška triput veća nego na “običnoj” cesti. Iskustvo koje ne može nadomjestiti besmisleno natjeravanje po gradu od semafora do semafora i paljenje guma na parkingu nekog shopping centra ne bi li pokazao da si faca, jer realno nisi. Riječ je o iskustvu koje je dostupno baš svima (i muškarcima i ženama) te jednom od onih koje auto entuzijastu vrijede više od… Hm… Nemam baš usporedbu za ovo.
U svakom slučaju, ovo je iskustvo koje je svakome na dohvat ruke.
Ali treba biti dovoljno zainteresiran i dosljedan svoje riječi provesti u djelo.
