Google ima automobil koji voli djecu
Svaka sličnost sa svećenstvom sasvim je slučajna.
Jeste li ikada vozeći se ulicama naših gradova zamijetili ploču kraj ceste koja kaže „Zagreb (ili neki drugi grad) – prijatelj djece“ Niste? E pa eto vam onda dokaz da takve ploče postoje. No što one zapravo znače?
Postoji li neki od gradova ili sela u Hrvatskoj koji je deklarativno odbio postaviti takvu ploču kraj neke od svojih prometnica? Postoje li mjesta u Hrvatskoj gdje žitelji ne podnose djecu? Hmmm…s obzirom na to da čisto sumnjam da takva mjesta postoje, nekako mi se čini poprilično nepotrebnim posebno naglašavati kako je neki grad „prijatelj djece“.
Dapače, ako bih skrenuo u svoj tipičan svijet sarkazma, pitam zašto onda takvih inicijativa nema više, te se npr. tijekom ljetne sezone postave ploče s natpisom „Novalja – prijatelj raskalašenih topless cura“ ili pak „Osijek – prijatelj dimnjačara“ i „Zadarska županija – prijatelj desnice i srednjevjekovnih sportova“? Mislim da bi to bila odlična ideja s kojom bi zapravo diskriminacija bila svedena na minimum, te bi se točno znalo koji su gradovi i županije orijentirani prema nekim konkretnim stvarima.
Dapače, ako se mene pita, bez problema bi se na ulaze i izlaze iz države mogle staviti ploče s oznakama „Hrvatska – prijatelj djece s 1,000 eura po glavi“ ili pak „Hrvatska – prijatelj desnice, katolicizma i tekovina raznoraznih ratova“, te na tome pojedinim dušobrižnički-orijentiranim pojedincima i udrugama zgrnuti nekoliko milijuna kuna.
Uostalom, te znakove treba i oslikati i polakirati, a to u našim krajevima nije jeftino.
…no dosta sarkazma, jer „prijatelji djece“ nisu samo naša mjesta i gradovi, već je taj trend aktualan na globalnom nivou…
Naime, za tvrtku Google ste tijekom svog internetskog života zasigurno imali prilike čuti. Samim time ne vidim potrebe objašnjavati sve moguće i nemoguće segmente naših života koje je ova šarena tvrtka dotaknula, no u kontekstu ove priče ipak vrijedi izdvojiti jedan koji se svodi na električni i autonomni automobil koji Google potpisuje.
Dotični se u ovom momentu naziva jednostavno „Google Car“ i već duže vrijeme sva sila tehnologa, programera i ostalih pametnih glava ovaj automobilčić uči kako da bude što pametniji.
Do danas se u smislu tehnologije iza ovog automobilčića došlo do puno lijepih stvari i saznanja, te vjerujem da će Google uskoro završiti fazu učenja, te početi nuditi ove male i oble automobilčiće na tržište.
Ideja je zapravo jednostavna – baš kao i relativno neugledan dizajn jednog od najmanjih (i tehnološki najnaprednijih) automobila na svijetu: ljudima maksimalno olakšati interakciju s automobilom, te istovremeno svima ispuniti prijeku potrebu za transportom.
Naravno da se u cijeloj priči oko sve te silne autonomije za početak spominju osobe s invaliditetom, čija će se mobilnost istog momenta višestruko unaprijediti. Također je tu spomenuta i starija generacija čovječanstva (tj. osobe „treće životne dobi“), čiji će pripadnici moći bezbrižno uživati u vožnji nevezano uz to jesu li popili tablete ili nisu. Problem kod tog najiskusnijeg dijela čovječanstva zapravo se svodi samo na g. Alzheimera koji se jako voli družiti sa starijim ljudima, te ih tjerati na zaborav oko raznih stvari, pa bi se moglo događati da dotični zaborave koji je točno njihov mali autonomni prijatelj na četiri kotača. No ni to zapravo nije problem, jer su Googleovi automobili identični, pa ni oko toga nema drame.
Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, Google i kroz ovu ideju na četiri kotača ponovno redefinira pojam „povezivosti“, što je (nekome) sasvim dobra ideja.
Posljednja testiranja Googleovog autonomnog automobilčića provedena su ovih dana i u svojoj razigrano-tehnološkoj srži podrazumijevaju „Halloween“ kao praznik.
Dotični praznik izuzev malog milijuna Horror-filmova s glavnim protagonistima u obliku maskiranih luđaka s mačetama u rukama oduvijek je zbližavao generacije.
U Americi je to posebno izraženo kroz tzv. „Trick-R-Treat“ ideologiju koja pak podrazumijeva starije ukućane koji u maskiranom izdanju zajedno s mlađima obilaze susjedstvo i zvone na vrata tražeći bombone, čokolade ili nešto sasvim sedmo s prekomjernom dozom šećera u sebi.
Uglavnom, idila.
Google je prepoznao važnost tog praznika, te se nekolicina glavnih ljudi vezanih uz projekt autonomnog automobila odlučila upravo na taj blagdan svijetu pokazati koliko je kolektivni um te tvrtke zapravo brižan i pametan.
No kako ne bih pisao praznu priču i reciklirao navode iz službene objave (objavljene u obliku posta na Google+ društvenoj mreži), u nastavku ovog teksta kopirat ću automatski prevedeni tekst s engleskog na hrvatski (koristeći se naravno i opet prevoditeljem koji je razvila tvrtka Google):
„Halloween je sjajna prilika da biste dobili neke dodatne učenje učinio. Ovaj tjedan, puno malih demona, superjunaka, pa čak i roboti su trčanje okolo Google sa svojim obiteljima, pa smo ih pitali družiti oko naših parkiranih automobila. To daje našim senzorima i softver dodatnu praksu u prepoznavanju djece u svim svojim jedinstvenim oblicima i veličinama, čak i kada su u ak kostime.
Vjerujemo naši automobili voziti opreznije oko djece. Kada su naši senzori otkriju djeca-kostimirani ili ne-u blizini, naš softver razumije da se može ponašati drugačije. Dječji pokreti mogu biti nepredvidljive-iznenada strelovit preko ceste ili trčanje niz pločnik-a jednostavno si zaklonjen iza parkiranih automobila. Dakle, čak i ako se naši automobili ne mogu sasvim cijeniti trud djeca staviti u preljev kao svoj omiljeni lik iz smrznutih, oni i dalje plaćati punu pozornost!“
Pretpostavljam da ste sve shvatili o čemu se radi, zar ne?!
E sad…s obzirom na to da projekt pod nazivom „Google Translate“ već godinama egzistira na bespućima Interneta, bilo bi za očekivati da taj renomirani i univerzalni prevoditeljski servis nauči barem dio pravilnih sintaksi nakon svog tog vremena, te bezbroj riječi i rečenica koje se kroz dotični servis svakodnevno filtriraju uobliči u konkretan jezik kojim mi Hrvati pričamo. No to se i dan-danas ne događa, te umjesto hrvatskog jezika zapravo imamo prijevod na nešto tek nalik hrvatskom jeziku, pa me samim time iskreno čude dvije stvari.
Prva se svodi na zdravu logiku, jer ako je moguće da jedan dugogodišnji projekt s poprilično definiranim parametrima ne uspijeva zadovoljiti ni formu ni funkciju, kako onda ne sumnjati u razvoj samoupravljačkog automobila na koji svakodnevno u prometu može utjecati milijun nepoznatih parametara? Nije li to opasno već u teoriji?
Druga je stvar svedena na nešto više domaći tip problema, te podrazumijeva moje iskreno čuđenje na apsolutan izostanak bilo kakvih negativnih konotacija zbog ovako lošeg prijevoda našeg jezika.
Mislim, koliko vidim na društvenim mrežama i šire, pismenost nam nije jača strana, no taj je problem ujedno naš problem i raznorazni razbojnici nemaju ništa s time kako ovaj napaćeni narod postupa po tom pitanju. No samim time se postavlja nekolicina potpitanja poput npr. je li doista moguće da Hrvati ne mogu, ne žele ili jednostavno ne znaju reagirati na ovakve provokacije u sklopu kojih je njihov jezik automatizmom izobličen? Je li moguće da još nismo zbog toga imali neki štrajk, demonstracije, referendum ili neku sličnu demokratsku akciju? Je li moguće inicijativu u sklopu koje kao suveren narod zahtijevamo promjene po tom pitanju? Hoćemo li vidjeti inicijativu vezanu uz taj problem u sklopu predizbornog programa u pet točaka (plus digitalizacija) nekog od političara?
Hmmm…sve su to pitanja (tj. potpitanja, ako ćemo pratiti formu teksta) na koja zaslužujemo odgovor, a ove samoupravljačke ideje (koje neki od nas najvjerojatnije gledaju preko nišana zbog podsjetnika na bivši režim) u ovom momentu jednostavno treba staviti na stranu.
O tome ionako imamo vremena razglabati sljedeće četiri godine i u to nimalo ne treba sumnjati (tj. sumljati).
