Ferrari – Podsjetnik na “Crvenu glavu”
Gledajući filmove i serije, kao mali sam uvijek izdvajao samo dva automobila kao uvjerljivo najposebnije ikad. Gledajući “Cannonball” uz uvodnu špicu guštao sam u urlanju V12 motora iz Lamborghini Countacha, dok sam s druge strane iz tjedna u tjedan na malom ekranu iščekivao makar koji pogled na ponajbolju seriju svih vremena “Miami Vice” i predivnu bijelu Ferrari Testarossu.
Dakle, Ferrari Testarossa predstavlja jedan od dva ultimativna poster-materijala iz osamdesetih.
Iako posrijedi nije nikakva obljetnica s kojom se slavi jedan od najprodavanijih Ferrarijevih modela svih vremena neki dan se Ferrari Testarossa pojavila kao tema razgovora uz kavu.
Stoga se ovaj kratak podsjetnik praktički nametnuo sam od sebe.
Iskreno govoreći, Ferrari Testarossu nikad nisam imao priliku provozati izuzev u 18 puta manjem obliku od onog u originalu. No imao sam sreće provozati se kao suvozač u jednoj dok je Ante Marković još bio odgovoran za nule i jedinice kojima se izražavala prosječna plaća u sklopu bivše nam države.
I to je iskustvo za mene i dan-danas neprocjenjivo.
Od tog je momenta široka silueta usprkos pretjerano velikim usisnicima i posebno razmještenim retrovizorima ispala predmetom obožavanja. Pa iako Testarossa na sebi ima neke čudne dizajnerske detalje, i dalje je riječ o sportskom automobilu kakav se više nikada neće ponoviti.
Spomenuti retrovizori montirani su toliko visoko na “A-most” da mi ovaj automobil gledan sprijeda izgleda kao da ga je umjesto vječnog studija Pininfarina dizajnirao Miroslav Šutej. I to za upotrebu na televiziji tog vremena. Sama orijentacija modela nikada nije razjašnjena do kraja, pa Testarossa na neki način pati od poremećaja osobnosti.
Jer s jedne je strane riječ o recepturi koja opisuje super-automobil, dok s one druge u Ferrariju inzistiraju da je riječ o GT-modelu sposobnom za duga putovanja bez nepotrebnog umaranja okupanata unutar automobila.
Uglavnom, od 1984. godine kada se Testarossa prvi puta pojavila u prodaji do danas ništa u svijetu automobila tog vremena nije moglo zamijeniti samu pojavu ovog Ferrarijevog modela.
Niti na posteru, niti na TV-ekranu. A najmanje u stvarnom svijetu, odnosno na cesti.
Sa svojih 5 litara zapremine V12-motora i ukupno 390 konja pod haubom, “Crvena Glava” možda na papiru i nije zvučala pretjerano posebno.
No s druge strane sve su te brojke bile itekako dovoljne da Testarossu učine itekako sposobnim automobilom kroz ubrzanja od oko 5 sekundi do “stotke”. A isto vrijedi i za maksimalnu brzinu od preko 290 kilometara na sat.
Dakle, određena pitomost kojom je odisala niska i široka karoserija u sekundi se mogla pretvoriti u brutalne performanse. Odnosno u za to vrijeme sumanuta ubrzanja i poprilično sulude brzine kakve i današnji automobili baš i ne dostižu pretjerano često.
No posebnost Testarosse nadišla je sve ono pod poklopcem motora. Jer ono po čemu ovaj automobil i dalje ostaje među onim najposebnijim automobilima svih vremena jest njegova skoro bezvremenska ljepota.
Lamborghini Countach u usporedbi s Testarossom izgledao je kao da će je pojesti. Ali s druge je strane uvijek bilo lakše voljeti nešto što “vrišti” svojom agresivnošću i robusnošću, nego automobila koji je na ovaj ili onaj način netko poželio vizualno pripitomiti.
Zbog toga je ponekad poprilično teško uz takav jedan automobil staviti Testarossu. I to kao glavnog konkurenta za prestižnu titulu “najkičastijeg automobila dekade”. Jer Testarossa je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća sa svojim sasvim suprotnim atributima postala mokrim snom mnogih štovatelja svijeta automobila.
A svojom je svojevrsnom pitomošću na neki način djelovala puno mirnije nego što je zapravo bila.
Mnogima je upravo zbog tih atributa Testarossa ne samo najdraži Ferrari, već i jedan od najdražih automobila u općenitom smislu. A ja se slažem s takvim klasificiranjem ovog automobila. Jer ovaj Ferrari iz osamdesetih godina prošlog stoljeća nije obilježio samo moje djetinjstvo, već za mnoge čak i u današnje vrijeme predstavlja obilježje stilskog pretjerivanja na najbolji mogući način.
Uostalom, sam mrvicu proučite gabarite ovog bezvremenskog Ferrarija i sve je istog momenta jasno.
Zapravo mogu reći kako su zapravo u obliku kiča Countach i Testarossa zaživjeli u najboljem mogućem vremenu. I samim su time zbog svojih iznimno naglašenih vizualnih rješenja od zaljubljenika u takve automobile često radili seljačine i primitivce.
Slučajnim prolaznicima i ekipi koja o automobilima u pravilu nema pojma oba su automobila djelovala pretjerano. I samim su time i njihovi vlasnici djelovali poput morona koji na sve moguće načine žele na sebe privlačiti pozornost na cesti i oko nje.
Jer “obični” automobili iz tog vremena u usporedbi s ta su dva Talijana djelovali poput nekog današnjeg SUV-a u usporedbi s nekim sportskim dvosjedom poput Toyote GT-86. Odnosno jednom riječju nepotrebno.
Oba su automobila za mnoge bili vulgarni. Pretjerani. Nepotrebno široki i niski. Nepraktični i ultra-skupi. I zato je uz Countach i Testarossa ispala jednim od onih kontroverznih automobila za čije se vlasnike pretpostavljalo da su konstantno našmrkani.
No to je samo pretpostavka. A svi znamo da je “pretpostavka majka svih za*eba“. Stoga bez problema mogu reći kako iskreno vjerujem da onaj tko nije barem jednom u životu poželio imati barem jedan od ova dva automobila, taj svijet posebnosti na četiri kotača zapravo ne voli.
Ili bolje rečeno, vjerujem da se u obliku takve osobe radi o individui kojoj strast iz ovog ili onog razloga predstavlja strani pojam.
Bilo kako bilo, Ferrari Testarossa je i dalje jedan od “onih” automobila koje vrijedi obožavati.
A s obzirom na zaljubljenike diljem svijeta koji postoje i dan-danas, iskreno vjerujem da će tako i ostati.
