Evo zašto na scenu stižu autonomni automobili
Ukratko, zbog kroničnog pomanjkanja interesa vlasnika prema njihovim cestovnim prometalicama.
No usprkos tom sažetku ipak vrijedi otići malčice u detalje…
Engleska… Velika Britanija… Ujedinjeno kraljevstvo… 51. država… Otok…
Koji god naziv koristili, vjerujem da će ovi nazivi sugovorniku uspjeti objasniti o kojoj se zemlji radi. Doduše vrijedi napomenuti da ukoliko pak postanete očajni, kao činjenicu spomenite europsku zemlju u kojoj se volan nalazi na krivoj strani ili pak jednostavno citirajte legendarni film „Snatch“ i Dennisa Farinu koji za glavni grad te zemlje kao opis nudi „Fish, chips, cup o´tea… bad food, worse weather, Mary-fucking-Poppins“.
Uglavnom, ja ću koristiti naziv Engleska.
Dakle Engleska – ta zanimljiva zemlja gdje se isprepliću tradicija i tehnologija. Zemlja u kojoj je istovremeno postoji parlament i kralj, te zemlja u kojoj su kabrioleti među najprodavanijim automobilima usprkos činjenici koja podrazumijeva loše vrijeme tijekom većeg dijela godine.
Isto tako vrijedi spomenuti i činjenicu koja kaže da od nekih danas minulih vremena do danas upravo Englezi imaju najviše malih radionica i manufaktura automobila te njeguju luksuz i sportsku orijentaciju svijeta na četiri kotača puno više nego mnoge druge zemlje na svijetu.
Uostalom, kao dokaz tome možda je najbolje ponuditi Triumph, TVR, Jaguar, Lotus, Ginettu, Rolls-Royce, Bentley, Aston Martin i sve ostale tvrtke koje su u današnje vrijeme više ili manje aktualne u svijetu automobila, a dolaze iz Engleske.
Samim time nije problem ustvrditi kako su Englezi poprilično ludi za automobilima.
U današnje vrijeme kada je život ubrzan za nekoliko stotina posto, te kada tehnologija više nema ulogu pomaganja ljudima, već ih u nekim segmentima kompletno zamjenjuje, auto-industrija se svemu tome itekako dobro prilagođava.
Za razliku od nekadašnjeg poimanja automobila, tj. kada se u sklopu automobila podrazumijevalo četiri kotača, volan, te nešto lima, plastike i stakla, današnji automobili izgledaju poput mobilnih dnevnih boravaka.
Interijeri imaju sjedala s masažom i grijanjem, interijeri imaju televizore, besplatni Internet i surround-zvuk kakvog se ni audiofili ne bi posramili, a sve to skupa prati ogromna količina strujnih krugova u obliku senzora i tko zna čega još sve ne.
Uglavnom, današnji automobili više ne služe vozačima, već vozači (ako se tako uopće mogu nazvati) služe njima.
E sad… Kako sam neki dan dobio „kritiku“ u sklopu koje je jedan od naših vjernih čitatelja ustvrdio kako „mrzim sve novo“, eto mi prilike da na nju odgovorim na sebi svojstven način:
Ne. Ne mrzim sve novo.
Samo mi većina tog novog ide na jetra, jer pravih inovacija već odavno nema.
Ono što se reklamira kao inovacija, najčešće je samo komadić elektronike bez kojeg bez problema možemo, ali nam marketinški odjeli zajedno s legislaturom uporno pokušavaju objasniti da to nije tako.
Nemam ništa protiv razvoja neke šasije otporne na lasere iz svemirskih brodova neke ratoborne svemirske rase ili pak nekog kočionog sistema od karbon-kripton-titan-keramike zbog kojeg će automobili stajati praktički na pogled papučice kočnice.
No imam puno toga protiv senzora za mjerenje udisaja i otkucaja srca, onih koji umjesto vozača bleje u mrtvi kut, te onih koji šalicom kave na zaslonu upozoravaju vozača da bi trebao svoje dupe preseliti iz automobila u birtiju i odmoriti uz kavu.
Takve stvari ne smatram tehnološkim napretkom, već apsolutnim idiotizmom koji za cilj ima podilaženje vozaču i njegovo zaglupljivanje do momenta dok više neće biti sposoban za vožnju bez svih tih senzora.
Dok sam bio mali, sjećam se mama i tata svojih prijatelja koji su svoje automobile znali parkirati, te koji na auto-cesti nisu poput bezglavih ovaca vozili 100 na sat u lijevoj traci samo zato što su mislili da na to imaju pravo. Većina ih je znala napumpati ili promijeniti gumu i natočiti gorivo, a puno ih je znalo i prekontrolirati rashladnu tekućinu i ulje, te oprati auto iznutra i izvana.
Samim time su dotični tate i mame u krajnjoj liniji štedjeli novac i zbog rjeđeg odlaska u servis mojim prijateljima tu i tamo bez velikog stresa kupili neku čokoladu i igračku.
Dakle idila.
No danas više nema dolijevanja ulja i rashladne tekućine, jer ih u krajnjoj liniji ima milijun vrsta i podvrsta. Antifriza ima u toliko boja, da bi jedan uz drugog mogli tvoriti zastavu s duginim bojama, odnosno reklamu za neki gay-pride. Ulja ima još više: sintetskih, polu-sintetskih, mineralnih, iz jednorogovog mjehura i kombinacije suza majke prirode s masti svinje iz Dominikanske republike, a onda skrećemo i na oznake „nešto-W-nešto drugo“, te A1. A2. A3, B1… i tako unedogled.
Samim time današnji vozači često ni uz kronični nedostatak lijenosti, te uz izraženi interes prema svijetu automobila jednostavno od svih tih oznaka, boja i proizvođača ne znaju gdje im je dupe, a gdje glava.
Sve to skupa proizvođači automobila itekako dobro znaju, te zbunjenost prosječnog vlasnika automobila iskorištavaju na najperfidniji mogući način – nudeći „jeftine“ servise tijekom kojih se mehaničari najčešće bakću s najobičnijim glupostima poput izmjene ulja ili neke tome slične idiotarije od koje je vlasnik automobila iz ovog ili onog razloga odustao.
No problem u tom servisnom dijelu zapravo je nebitan u usporedbi s onim bazičnim dijelovima „održavanja“ automobila koji u današnje vrijeme postaju kompleksnim radnjama za koje je potrebna ogromna količina koncentracije.
Naime, tijekom posljednjih mjeseci sam nekoliko puta na JuBiTou gledao snimke s nadzornih kamera na kojima neki kompletni idiot pojam pranja interijera automobila shvaća previše doslovno, te umjesto s usisivačem i pokojom krpicom u rukama to radi mlazom tople vode.
Isto tako sam na svoje oči tijekom redovitog točenja goriva u svoj automobil na benzinskoj pumpi vidio tonu tikvana koji ni rezervoare vlastitih automobila nisu znali otvoriti, a kamoli „natočiti“ svoje automobile s benzinom ili dizelom.
Neki od njih su pred agregatima izgledali toliko retardirano, da sam dobio volju obući se u viteza, uzeti mrtvu očerupanu kokoš u ruke i hodati po benzinskim stanicama i mlatarati ekipu po glavama.
No od te sam „montipajtonovske“ ideje ipak odustao, jer me u krajnjoj liniji nitko ne bi razumio.
E sad… Kako sam na početku ovog teksta spomenuo Englesku, bio bi red da i pojasnim zašto je tome tako, pa u revijalnom tonu idemo dalje s tim dijelom priče…
Naime, kako je stupanj pameti prosječnog vozača recipročan s količinom inicijativa vezanim uz autonomne automobile, tako se ne tako davno renomirani časopis Daily Mail odlučio provesti statistiku. Dotična je izvedena kroz upitnik koji je drage volje ispunilo nekih 1,500 ljudi te podrazumijeva otprilike ujednačen broj pripadnika muškog i pripadnica ženskog spola.
Rezultati su neovisno o spolu i dobnoj granici (što je za ovakve ankete iz nekog razloga bitno) apsolutno poražavajući i samo poimanje vlasništva nad automobilom čine kudikamo drugačijim nego je to u nekim prošlim vremenima bio slučaj.
Uglavnom, kada se sve zajedno zbroji i oduzme, u Engleskoj na bazi 1,500 ljudi stvari izgledaju ovako:
37% vozača ne zna promijeniti kotač
43% vozača promjenu kotača radije prepušta u ruke „profesionalaca“
38% vozača ne zna promijeniti žarulju (fara, pokazivača smjera i slično)
13% vozača ne zna uliti gorivo u spremnik
65% vozača u servise odvozi automobile samo prije godišnjeg tehničkog pregleda
68% muškaraca-vozača ne zna gornju granicu koja podrazumijeva alkoholiziranost u prometu
72% žena-vozača ne zna gornju granicu koja podrazumijeva alkoholiziranost u prometu
8% žena-vozača ne zna u kojoj se traci na auto-cesti treba nalaziti ukoliko se ne pretječe
Tome svemu treba dodati i nekih 35,000 vozača koji svaki mjesec nazivaju neku od službi sigurnosti na cestama, te mole da im se promjeni guma, što pak jednostavnom matematikom znači 420,000 intervencija godišnje za jedan od najbanalnijih „kvarova“ na automobilu.
Zatim u cijelu priču treba ubaciti i servise koji se većinom kunu u to da prosječni mehaničar barem tri sata dnevno provodi obavljajući najbazičnije radnje poput promjene ulja, dolijevanja rashladne tekućine ili pak zamjene izbušene gume s onom koja je u prtljažnik umetnuta kao čitava.
Dakle rekao bih da ova engleska statistika zajedno s tih nekoliko svjedočanstava predstavlja pomor zdravog razuma i vozače dobrim dijelom čine tikvanima kojima bi bolje bilo da ostanu kod kuće ili jednostavno naruče taksi.
I da… Svjestan sam da je ovo statistika jedne od najrazvijenijih zemalja Europe. Jasno mi je i da kao takve može i ne mora s našim domaćim vozačima imati veze.
Isto tako mi je apsolutno jasno da će samim time nekim čitateljima sve ovo biti važno ili možda neće.
No s obzirom na trendove koji su za svijet automobila danas aktualni, te usprkos porijeklu ideje kad-tad stižu i u naše krajeve, rekao bih da je ova statistika itekako važna, jer je zasigurno aktualna i kod nas.
Problem je jedino u tome što su naši mediji i dalje previše zauzeti tko zna kojim po redu ministrom branitelja, pojedinim estradnjacima čije su afere i brakovi ipak najvažnija tema dana, te su uz sve to i dalje aktualni intervjui s ekipom koja i dan-danas nije izašla iz četrs´pete ili deves´prve, pa za ovakve realno bitne informacije jednostavno nema mjesta.
Isto tako nije važno ni koliko današnji vozači na našim cestama znaju i(li) imaju interesa prema samom procesu vožnje i poimanju vlasništva nad automobilom, jer to očito nikoga ne brine baš previše. Važno je samo da država zarađuje kroz uhljebljivanje u cijene goriva, osiguranja, novih i polovnih automobila, cestarina, poreza i sveg ostalog što svi mi kao vlasnici istih iz godine u godinu sve skuplje plaćamo, a još je važnije da „milicija trenira strogoću“ – baš kako je to bilo i za vrijeme prošle države.
Auto-škole su i dalje programom u sedamdesetima, stanice za tehnički pregled zapošljavaju bivše pekare i kožare (što znam iz stvarnih primjera) koji ne znaju razabrati zimsku od ljetne gume, a policajci (većinom) samo znaju stajati na istim „punktovima“ i pisati kazne – osim ako netko nije unutar „rođo-sustava“ koji je u našim krajevima iznad svih zakona i pravila.
Samim time vrijedi zaključiti kako autonomni automobili vrebaju iz itekako pravih razloga, jer današnji vozači više jednostavno ne zaslužuju imati bitnu ulogu unutar samog procesa vožnje.
Naravno da uvijek vrijedi reći „čast izuzecima“, no s obzirom na sav marketing koji iz dana udan sve više „gutamo“, vjerujem da će i tih „izuzetaka“ u bližoj budućnosti biti sve manje.
Nije li svijet automobila s razlogom divan?
