Ono kad zbog automobila ispadneš glup na Internetu
Glupost – level: Ninja. Otkriveno zahvaljujući ekipi iz Koenigsegga.
Pa iako je ovo sve samo ne svježe pečena vijest, svejedno im od srca zahvaljujem na uljepšanom danu zbog ovog “slučaja”.
Mediji u današnje vrijeme imaju štošta za pisati i obrađivati. Ali to zahtjeva trud i vrijeme, pa se umjesto bitnih i iz ovog ili onog razloga relevantnih tema obrađuju neke druge. Puno manje važne i nerijetko rubno inteligentne. Uostalom, svako se malo u medijima može pronaći tona informacija o Marku Grubniću i njegovoj omiljenoj putničkoj agenciji Adobe, koja je u sklopu Photoshop-paket aranžmana tog stiliziranog čovjeka od milja nazvanog po domaćoj životinji odvela uzduž i poprijeko (virtualnog) svijeta.
Naravno da g. Grubnić ni po čemu nije jedini, jer tijekom posljednjih mjeseci svaki dan gledamo nekakve influencerice koje su kupile nove cipele, ili pak neka slavna i poznata osoba medijski prostituira vlastito dijete praktički od njegova rođenja, ne bi li zaradila još pokoji “lajk”.
sve su to sitne duše kojima slave i novaca nikada nije dovoljno. I takvi bi bili najsretniji da ih doslovce upakiraju u paštetu, kako bi iz nje mogli iskakati po kućanstvima i tako skupljati poklonike.
Dokaza u domaćim medijima za tako nešto ima mali milijun. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi da smo nešto u tom stilu i mi morali na neki način obraditi.
I tako je nastao izmišljeni tekst koji stričeka Marka opisuje kao zaposlenika tvrtke Ferrari. Jer satira zajedno s ironijom, cinizmom i sarkazmom na neki način predstavlja nit-vodilju za sve ono što se iz dana u dan objavljuje na ovom našem malenom internetskom kutku posvećenom svijetu automobila.
Stoga ne vidim razloga zašto ne bih fokus usmjerio prema ispraznim ljudima kojima čak niti Photoshop nije dovoljan da sakriju vlastite mane.
Naravno da u svemu tome ne vidim ništa loše. Jer ako nekoga veseli biti maskota za Adobe, mene oko toga ionako nitko ništa ne pita.
I naravno da sam za gore spomenutu priču stavljen na stup srama kao konzument veće količine droge (što nije istina, jer nemam toliko novaca), no to u ovom momentu nije bitno.
Ono što pak jest bitno svodi se na česte sasvim nepotrebne (da ne kažem nešto gore) eskapade od strane ljudi koji iz nekog razloga imaju prijeku potrebu biti viđeni.
I ne… Nije mi namjera govoriti o zvijezdama estrade unutar domene glume, manekenstva, vokalno-instrumentalnih tamburanja i sličnih sfera unutar kojih su ljudi iz ovog ili onog razloga poznati, već baš suprotno.
Ovdje govorim o ljudima koji su sve čari Interneta okrenuli prema svojim niskim porivima i kompleksima manje vrijednosti. Jer upravo takvih iz dana u dan ima sve više i više.
Neki od njih su možda ponekad i vrijedni spomena. Jer ako maknemo na stranu torbice od milijun kuna i fotošopirane zube, čak i u slučaju Modnog Mačka mogu prepoznati neku sposobnost.
Mislim, ako već ništa drugo, onda u krajnjoj liniji dotični ipak stilizira nekolicinu domaćih estradnih zvijezda pa i to ima neku svoju vrijednost.
No neki mi primjeri iz internetskih sfera jednostavno nisu jasni i točka.
Npr. Instagram… Društvena mreža i aplikacija koja je u početku za ideju imala promociju fotografa. Tj. ljudi koji vole fotografiju i koji su čak i s pametnim telefonom u stanju okidati fotografije kod kakvih zastaje dah.
No onda je krenulo nemilo tagiranje, slanje poruka, kopiranje fotografija s Interneta i stavljanje u galerije pod osobnim profilima.
Zatim je priča napravila zaokret, pa su se na Instagramu počeli pojavljivati raznorazni robot-programčići i reklamirati „napaljene Ruskinje koje te baš sada žele učiniti poželjnim muškarcem“…
Itd… Itd… Itd…
Mislim, Instagram nije prva društvena mreža koju između ostalih koriste maloumnici i botovi porno-stranica. A nije niti posljednja, što npr. Tik-Tok u posljednje vrijeme jako zorno pokazuje.
Selfie-fotografiranje nije tek nedavno postalo popularno, već je popularnost tog nepotrebnog načina fotografiranja i prije pojavljivanja Facebooka. Tj. majke među društvenim mrežama.
Već su tada školarke i školarci diljem svijeta sa svojim egom i prednjom kamerom pametnog telefona uspjeli zaraziti ostatak populacije.
I time „selfie“ učiniti nečim trendy i super.
Stoga nikoga ne treba čuditi da je u današnje vrijeme za „slavu“ pojedinih pripadnica ljepšeg spola dovoljno imati sise i dupe, dok za pripadnike muškog spola tu ulogu najčešće preuzimaju laži i obmane. Ili brada u kombinaciji s hrpetinom tetovaža zbog kojih pojedini muškarci na društvenim mrežama djeluju poput Vikinga-slikovnica.
Kako bih se zadržao u toj sferi „selfie-fotografiranja“, vrijedi se zapitati kada ste zadnji puta na nekoj takvoj fotografiji vidjeli nekog papka?!
Možete li se sjetiti?
Naravno, pod pojmom „papka“ ne podrazumijevam „papuču“ od goveda ili neke druge životinje. Čak mi ni modno-osviješteni dečkići s preuskim hlačama, modernim naočalama i frizurama nalik Justinu Bieberu u toj klasifikaciji nisu pali na um.
Jer pod tim pojmom zapravo podrazumijevam jednog Dražena koji je išao sa mnom u razred od 1. do 4. osnovne…
E sad… Kako dobar dio vas cijenjenih čitatelja sigurno ne poznaje Dražena o kojem pričam, ajmo ga samo ukratko opisati, ne bi li shvatili poveznice u daljnjem dijelu teksta…
Dakle, Dražen je bio tipičan „papak“. Bio je štrkljav, neugledne frizure i uvijek u Yassa trenirci koju je naslijedio od starijeg brata. I to ne zato što mama i tata nisu imali novaca kupiti mu novu, nego zato što nije imao muda u razred doći s nekim osobnim stilom, pa je trenirka predstavljala liniju manjeg otpora.
Dražen je uvijek bio povučen, nikad nije ni s kime htio pretjerano komunicirati, a u školi je (tj. na nastavi) uvijek imao pronašao načina za prodavanje zjaka. Samim time nije briljirao ni s ocjenama, pa je pao četvrti razred i više ga nisam viđao u školi…
Sve do prije nekoliko godina.
Dražen je danas sitni kriminalac. Živi u kući svoje bake u Sesvetama, sam je i nema auto.
Ima psa-mješanca kojeg je također naslijedio od bake i koji je prepušten sam sebi, jer Dražen za njega nema niti volje, niti vremena.
I dalje je štrkljav, no frizura je postala moderna (ako živimo u devedesetima). A Yassa-trenirka je otišla u zaborav, jer se na novom i modernom Draženu pojavila se ona marke Kappa. I ta novokomponirana trenirka u kombinaciji s bijelom potkošuljom, fluorescentno rozim tenisicama i debelim zlatnim lancem oko vrata jednostavno paše Draženovom „looku“.
A zašto zapravo u sklopu ove priče spominjem Dražena?
Jednostavno zato što je od dječjih dana do danas Dražen evoluirao otprilike koliko i prosječna kišna glista. Odnosno nikako.
Draženu je u maniri modernih vremena sam vrh evolucije sveden na pametni telefon, Facebook i Instagram. Baš kako to vole mladi, zar ne?!
Na tim društvenim mrežama Dražen svako malo lijepi fotografije na kojima se on i njegova trenirka nalaze u nekom „zanimljivom“ društvu (ako se tako može nazvati ekipa nalik onoj popularne spisateljice Nives).
Isto tako vrijedi napomenuti i nekolicinu BMW-a, Porschea, i Ferrarija, uz koje je Dražen nedavno pozirao i komentirao u stilu „nema za mene boljeg auta od ovog“.
Stoga je na prvi pogled logično pretpostaviti kako Draženu zapravo jako dobro ide u životu.
No to je sve samo privid i dobro inscenirana priča, jer Dražen nije prototip uspješnog muškarca. Dapače, Dražen je konjina. Dražen je „fejker“. Dražen je jadnik. Dražen je tipičan pripadnik novopečene generacije tek prizemno digitaliziranih ljudi koji Internet ne shvaćaju kao bazu znanja, već kao bazu publike pred kojom bi mogli prostrti svoje lažno-glamurozne živote bez problema i briga.
Dražen je jednostavno tikvan koji smatra da je zaslužio sve benefite koje i neki drugi ljudi imaju. No sve je to u svojoj glavi Dražen zaslužio bez ikakvog rada, odgovornosti i pameti.
I naravno da mu to baš i ne polazi za rukom, jer Dražen nije ništa više od sitnog kriminalca. Zato je Draženu postalo bitnim drugima pokazati da je jedan od uspješnih ljudi koji u životu samo uživaju.
A cijelu tu teoriju dokazuje tek nekolicina insceniranih fotografija opisanih bez ikakve konkretne informacije.
Da me cijenjeno čitateljstvo ne bi shvatilo krivo, ja Dražena i dalje gledam istim očima kao i u trećem razredu osnovnjaka, kada je od mene prepisivao testove iz matematike i hrvatskog.
Nemam ništa protiv njega osobno i zapravo me njegova egzistencija ni najmanje ne interesira. Jer prijatelji nikada nismo bili, niti ćemo ikada biti.
Dražen je samo poslužio kao primjer tipičnog praznoglavca koji izuzev selfie-fotografija, glupih (i nepismenih) komentara te pokojeg linka na neki od hitova Granda na YouTubeu i nema baš nešto puno za ponuditi svijetu.
…a ono najtužnije je činjenica da Dražen ni približno nije jedini koji tako „razmišlja“. Jer takvih „Dražena“ u današnje vrijeme ima i previše.
I upravo tu dolazim do jedne od samozvanih „zvijezda“ kakvih u današnje vrijeme na Internetu ni približno ne fali.
Čovjek se zove Alejandro Navarro i ima svoj vlastiti Twitter-račun.
Super, zar ne?!
Na tom je Twitter-računu Alejandro sebe predstavio kratko, jasno i sažeto, odnosno konkretno ovako: „profesionalni vozač Kartinga, autor pjesama u kategoriji EDM-glazbe, te DJ i glazbeni producent“.
Dodao je i kako od interesa najviše naginje ka gastronomiji, tenisu i modi, što je pak u današnje vrijeme vrlo blizu poimanja savršenog muškarca. I vjerojatno nikada ne vonja po znoju i jako voli svoju Mamu.
Na fotografijama Alejandro pozira uz sve i svašta – od malenih Go-Karta, preko gastronomskih užitaka kao što su npr. goveđi gutaš, pizza s plodovima moga i škampa na burazu (oprostite na tipfelerima). Zatim kao svoje društvo spominje hrpetinu poznatih estradnjaka, zgodnih cura i zanimljivih lokacija na kojima se „partyjalo“ ili „čilalo“.
No posebnu je pozornost medija i ljudi koji prate svijet automobila Alejandro uhvatio onog momenta kada se od njegove strane nije dobro proučila tematika. Jer upravo se tada dogodio zaj*b u sklopu jednog posta na Twitteru…
Dotični je post od strane Alejandra stavljen na Twitter u momentu kada je dotični mladac svijetu odlučio pokazati kakav genijalan automobil ima ispred zgrade. I tada je objavio fotografiju crnog Koenigsegga One:1.
Naravno da je u samom postu poput milijuna drugih slave gladnih egocentrika odlučio zalijepiti sto i jedan „emoji“. Potom se odlučio i na hrpetinu „hashtagova“ uz tek nekoliko slova stvarnog teksta. No i to malo teksta bilo je sasvim dovoljno da čovjek svojim vjernim pratiteljima da na znanje kako nije samo „gastronom i vozač kartinga“, već i mladac dubokih džepova koji su mu omogućili kupnju jednog apsolutno posebnog hiper-automobila.
I sve bi to bilo divno i krasno da se u cijeloj priči nije pojavio samo jedan mali problemčić…
Naime, problemčić zbog kojeg je Alejandro u krugovima ljubitelja svijeta automobila instantno proglašen glupanom godine svodi se na spomen Monaca kao trenutne lokacije na kojoj je fotografija upravo nastala. Ali i na jedan krivi „hashtag“. Dotični je „@Koenigsegg“ istog momenta nakon postavljanja i objavljivanja otišao direktno na službeni Twitter-račun tvrtke Koenigsegg, čiji su pak djelatnici iz odjela za medije reagirali brzinom munje.
Reakcija na post bila je u najmanju ruku cinična te je mladom i nadobudnom Alejandru na najkraći mogući način objašnjeno kako dotični Koenigsegg One:1 trenutno obitava u švedskom gradu Ängelholmu, a ne u Monacu kako je Alejandro napisao. I to javno pred svim njegovim pratiteljima i onima koji se takvima osjećaju.
Možda bi bilo dobro stati s tekstom u ovom trenutku. Ali se umjesto toga logičnijim čini postaviti nekoliko pitanja koja mi se motaju po glavi…
1. Kolika je bila knedla u grlu kada je lik od Koenigsegga dobio ovakav odgovor?
2. Kolikom brzinom je post obrisan?
3. Koliko bi čili-papričica čovjek trebao pojesti da postigne crvenilo kakvo se Alejandru u tom momentu pojavilo na licu?
4. Koliko je puta Alejandro sam sebe mlatnuo po glavi nakon primitka odgovora?
5. Što mu je to uopće trebalo?
Hm…
Odgovore vjerojatno nikada nećemo saznati. Ali s druge strane je tako možda i bolje, jer nam može proraditi mašta. A onda nam salve smijeha na račun jadnog Alejandra ne ginu ni pod razno.
Doduše, smijati se možemo još mnogočemu iz Alejandrove baze Twitter-eskapada. Jer čovjeku ovo nije prvi puta da objavi nešto takvo.
Dapače, pogled unazad svjedoči o još nekolicini tagova, linkova i idiotskih „emoji“ ikonica u sklopu nekolicine postova koji sadrže fotografije Lamborghinija i sličnih paklenih strojeva za bogate.
Tj. automobile koje je Alejandro jednostavno „prisvojio“ i to kao gotovu priču podijelio s nekih petstotinjak ljudi koji ga prate u sklopu te društvene mreže.
Zbog takvog postupanja i načina reklame za samog sebe Alejandro zvuči kao sinonim za samodopadnog tikvana. I zato me iskreno ne bi čudilo da se na Urban Dictionaryju njegova fotografija pojavi uz taj pojam.
Dakle, svjesni smo kako Dražen i Alejandro predstavljaju samo kap u moru današnjih Internet-muljatora koji se hvale tuđim stvarima, društvom, partnerima i uspjesima.
Samim time na kraju ove priče možda vrijedi zapitati se čemu uopće takvo gluparanje?
Zašto je zapravo i kome točno potrebno da ljudi o njemu (ili njoj) pričaju?
Koga uopće briga tko što vozi i zašto je tome tako te koliko tko ima novaca i s kime liježe u krevet (spavati, orgijati ili što već bilo posrijedi)?
Je li u usporedbi s inteligencijom, pameću, sposobnostima, marljivošću i još hrpetinom sličnih atributa u današnje vrijeme doista bitnije što čovjek vozi, nosi na sebi ili pak s kime je u društvu?
Hm…
Da… Znam… Sve su to retorička pitanja na koja nam Internet iz dana u dan sve jasnije odgovara. Jer na društvenim mrežama i dalje nema objava vezanih uz lijekove za rak ili pak fotografija site djece u Ugandi.
Umjesto toga imamo oskudno ili neukusno odjevenu ekipu, polu-gole guzice i hrpetinu sličnih detalja koje djeluju poput foto i video primjera za komplekse njihovih autora.
No zbog ovakvih se poteza svejedno postavlja pitanje logike koja na ovakav glup, prizeman i jadan način pokušava iz sasvim prosječnog života korištenjem laži preseliti u domenu posebnosti.
Uostalom, što fali gastronomiji?
Mislim, jasno mi je da se ljudi prema nečemu imaju potrebe isticati i da je popularnost danas ne samo poželjna, već i obavezna. Ali ovakvi potezi od strane pojedinih ljudi apsolutno su besmisleni i zaslužuju globalno izrugivanje.
Zato mi je i pala na um ideja da ovu situaciju podijelim s vama. Jer ovakvog mega-tikvana nipošto ne bi trebalo ignorirati.
Uostalom, ovom objavom stričeku Alejandru zapravo činimo uslugu, jer će od sada i u Hrvatskoj biti mega-popularan unutar krugova koje čine zaljubljenici u svijet automobila.
Tko zna… Možda čovjek tu svoju novonastalu slavu i unovči, pa doista kupi Koenigsegg One:1. Makar onaj manji u mjerilu 1:18.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
Nadam se da ste se nasmijali barem pola onoga koliko sam se ja smijao cijeloj ovoj priči.
