Cijene goriva divljaju? Ne baš svuda…
Eh da… Cijene goriva i dalje rastu dok mi zbog njih iz dana u dan sve više i više (pro)padamo.
Tako bi se otprilike moglo sažeti sve ovo što je na benzinskim postajama diljem Hrvatske aktualno. Jer cijene goriva usprkos nedavnom padanju cijena sirove nafte koja je po barelu iznosila 137 na 97,50 Dolara u našoj državi ne stagniraju. Dapače, naša zemlja (ako se tijekom posljednjih godina tako uopće može nazvati) s Vladom na čelu cijene podiže svako malo. I to po principu „kada je cijena barela niska kupujemo rezerve pa zato gorivo toliko košta“ i „kada je cijena barela visoka gorivo mora poskupjeti“.
Uglavnom, tako to traje već desetljećima.
…i ne… Ovaj dio s Vladom ne podrazumijeva vašeg susjeda Vladu, već trust umova koji od sreće sporadično lijepe pršut i članske iskaznice na čelo uz domoljubne povike i urlike iza kojih stoji politika koja u našim krajevima najčešće podrazumijeva radnju “lijeva ruka – desni džep”
Dakle, posrijedi su intelektualci. Ali to već odavno jako dobro znamo, pa nema smisla ponavljati gradivo, zar ne?!
Realno gledano, kada bismo bez puno komplikacija išli računati što i kako ulazi u cijenu goriva koje plaćamo na benzinskim crpkama diljem lijepe nam naše, jako bismo brzo stigli do poprilično tragičnih informacija. Jer cijena goriva zapravo jednim dijelom podrazumijeva onu sirove nafte, dok svojim daljnjim dijelovima sadrži postotke koje uzimaju dobavljači i država.
No kako ne bih sve ostavio na pukim navodima, u ovom bih trenutku iskoristio izračun s kojim su na portalu Index.hr izašli novinari koji su se svojevremeno bavili detaljima oko ove teme.
Naime, njihov je izračun bio baziran na cijeni goriva od u današnje vrijeme nezamislivo niskih 11 kuna. I od tih znanstveno-fantastičnih 11 kuna prema izračunu stvari izgledaju ovako:
3,3 kune košta samo gorivo
1,1 kuna ide na račun distributera (vlasnika benzinske crpke)
2,2 kune ide državi za PDV
4,4 kune ide državi za raznorazne namete
Što se nameta tiče, u tih se fiktivnih 4,4 kune zapravo nalaze trošarine s kojima država financira Hrvatske Ceste, Hrvatske Autoceste i Hrvatske Željeznice, pa moram priznati da se često pitam kako je to zapravo moguće. Ali onda samo pitanje iz logičnog jako brzo prelazi u ono retoričkog tipa. Jer kada ne bismo davali novce Hrvatskim Cestama, onda bismo bili uskraćeni za sve one divne zakrpe i ležeće policajce koji poput bespravne gradnje niču po našim gradovima i selima. Kada bismo iz jednadžbe maknuli Hrvatske Autoceste, onda tamošnji djelatnici ne bi mogli llakirati tunele za puke milijune kuna. A kada bismo iz cijene goriva isključili Hrvatske Željeznice, za pretpostaviti je kako bi put vlakom od Zagreba do Splita trajao i po dva tjedna – i to bez stajanja.
Zato je prijeko potrebno unutar cijene goriva potpomagati sve ove iznimno sposobne institucije koje toliko transparentno i na sreću svih nas zapravo posluju. Jer tko zna gdje bismo bili da tih državnih tvrtki nema.
Svojedobno se pričalo o „psihološkoj granici“ koja je bila postavljena na okruglih 10 kuna. I predviđao se slom živaca svakog od vlasnika automobila, kamiona i autobusa ukoliko do probijanja te granice dođe. Ali kako su protekle godine zorno pokazale, Vlada je tu psihološku granicu zanemarila i nije dozvolila da dotična uđe u glave nas običnih smrtnika. A onda se ta ista Vlada svestvano potrudila objasniti nam da nismo ništa luđi otkad te psihološke granice nema. Odnosno otkad je ona probijena.
Samim time se u glavi opet stvara crv sumnje i svatko od nas kome je logika na bilo koji način poznat pojam zapitat će se jesmo li onda isto ludi kao i prije, ili smo prije bili luđi, a sada smo otupjeli i više nismo toliko zainteresirani. Ali to je pak filozofska rasprava oko koje u ovom trenutku ne bih trošio pretjerano puno riječi i redaka teksta.
Uglavnom, „psihološka granica“ u današnje vrijeme ne znači ama baš ništa.
A i ako ćemo iskreno, nekako sumnjam da je ikome ikada nešto značila. Jer da jest, onda vjerojatno nikada ne bi bila probijena.
Uvidom u današnje cijene naftnih derivata jasno je vidljivo da cijene goriva i dalje rastu. I trenutno iznose skoro 14 kuna po litri benzina i skoro 13 kuna po litri diesela.
I zbog toga nisam baš pretjerano siguran je li posrijedi modus operandi koji kaže „kupujemo rezerve jer je cijena barela niska pa zato gorivo toliko košta“ ili „kupujemo rezerve jer je cijena barela visoka pa gorivo mora poskupjeti“, ali to možda i nije toliko bitno. Jer je za pretpostaviti da to više ne znaju niti oni kojima ta saznanja dolaze u sklopu opisa posla kojim se bave. Ili bolje rečeno, s kojim bi se dotični trebali baviti. Stoga mi „obični smrtnici“ takve stvari i ne moramo znati.
Bilo kako bilo, u konačnici se cijela ta priča oko udjela države u litri goriva i njegovog konstantnog poskupljenja po tko zna koji puta lomi na svima nama koji bismo samo htjeli voziti svoje automobile, motocikle, kamione i autobuse. Tj. prakticirati ono pravo koje smo stekli pri registraciji vozila za koja onako usput rečeno i tom prigodom plaćamo trošarine, naknade za ceste i ostale namete.
E sad… Zašto sve ovo uopće pišem?
Jednostavno zato što smo izuzev zatvaranjima autocesta zbog divljanja, gospodarskim kriminalom i svih ostalih tekovina ovog našeg društva i s cijenama goriva po stoti puta svijetu pokazali da smo nesposobni i nezainteresirani. Ali i da naša vrla vlast zajedno sa svojim moralnim vertikalama koje čvrsto (da ne kažem nešto drugo) stoji ispred naroda i taj isti narod nemilo pljačka sa svojim nametima.
I za to ih nije pretjerano puno briga.
Doduše, vrijedi reći kako je Premijer na čelu te vladajuće kaste prije nekoliko mjeseci „zamrznuo“ cijene naftnih derivata i time se ponio poput Isusa u dizajnerskom odijelu.
Ali svima nama to baš i nije pretjerano puno pomoglo, jer su čak i te „zamrznute“ cijene u svakom slučaju bile pretjerano visoke. Pogotovo kada pogledamo prosječnu plaću u Hrvata i samu kvalitetu goriva koje toliko skupo plaćamo.
Izvan granica lijepe nam naše (ili bolje rečeno njihove) stoji mali milijun zemalja koje su se zbog ljudi koji u njima žive također odricali raznoraznih taksi i nameta. Ali moram priznati da se jedan od tih primjera istaknuo iznad svih ostalih.
A taj je primjer Engleska. Ili Velika Britanija, ako vam je tako draže.
Naime, na „otoku“ ne samo da su zamrznuli cijene goriva, već je tijekom proteklih dana g. Rishi Sunak kao tamošnji Ministar financija zamrznu cijene goriva, ne bi li time rasteretio kućanstva smanjenjem troškova vezanih uz gorivo. A onda je krenula i inicijativa s kojom bi se tamošnja carina na gorivo zajedno spustila za čak 40% i paralelno se s tim smanjivanjem carine spustio VAT (Engleska verzija PDV-a), čime bi cijene pale na razinu onih s kakvima su se prije dvije godine tijekom točenja goriva u spremnike suočavali vozači.
Predviđeno zamrzavanje cijena i smanjivanje tih 40% davanja trajalo bi pune dvije godine. I tijekom te dvije godine ne bi smjelo biti promjena ni na koji način. A sve je osmišljeno zbog velikog porasta troškova života i inflacije koja bi prema aktualnim trendovima do kraja godine trebala prijeći razinu od 8%.
Uglavnom, u ovom trenutku po svojoj formulaciji i svemu onome što sadržavaju cijene goriva u Velikoj Britaniji izgledaju ovako:
35% od cijene jedne litre iznosi carina na gorivo
33% od cijene po litri odlazi na nabavnu cijenu goriva
17% iznosi porez
8% od cijene goriva svodi se na zaradu prodavača
7% cijene goriva odlazi na udio bio-goriva u litri benzina ili diesela
Dakle, kao što imate prilike vidjeti, u jednoj se civiliziranoj zemlji i dalje u sklopu litre goriva nalazi država. Ali ako samo malčice pogledamo omjere postat će jasno kako jedna Engleska ima poprilično manje namete po litri goriva od Hrvatske. I vjerovali ili ne, to nema veze s manjim tržištem, već jednostavno s načinom na koji pojedine države poput Engleske funkcioniraju, dok ova „naša“ (pre)često ne funkcionira.
Samim time je uz poprilično više cijene rada (odnosno plaće) u kombinaciji s ovakvim socijalnim mjerama poprilično lakše živjeti. Jer kakva god bila, njihova država ipak brine za Engleze, dok ova naša zajedno s njenim vladarima prema nama Hrvatima funkcionira poput maćehe u „Pepeljugi“.
I još se u svemu tome krade kao nikada do sada.
Stoga razloge u povećanju cijena goriva možda uporno tražimo na krivoj adresi. Jer davanja državi možda ne bi trebala biti toliko visoka da se iz dana u dan lijepa nam naša ne suočava s novim milijunskim aferama i pogodovanju „rođo-sustavu“ dvostrukih mjerila, nepotizmu i kroničnom štovanju članskih iskaznica eminentnih nam političkih partija.
Pa kada smo kao narod takve odabrali na vlast, onda se možda i nemamo prava buniti što se dotični prema nama ponašaju kao da ne vrijedimo ni PDV-a u litri goriva.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
